Dok su oči svjetske pa i hrvatske javnosti bile uperene prema obilježavanju 77. godišnjice pobjede nad fašizmom u Moskvi i pitanju koje će biti Putinove poruke, taj isti Dan pobjede nad fašizmom i dan Europe prošao je skoro neprimjetno, kao da se nije ni desio. Cjelodnevni rezime mogao bi se svesti samo na tradicionalno, rano jutarnje polaganje vijenaca izoliranih delegacija političkih stranaka, malobrojnih načelnika, gradonačelnika, župana, bez jedinstvenog, centralnog događaja. Bilo je onih poput karlovačkog gradonačelnika Mandića koji ni ovaj dan nije zaboravio naglasiti da su vijenac položili za žrtve koji su platili „divljanje totalitarizma, fašizma, ustaštva i komunizma“.
Pojavljivanje povodom proslave Dana pobjede nad fašizmom i Dana Europe izbjegao je i vrh državne vlasti. Iako Ministarstvo branitelja redovno čestita građanima svaku obljetnicu iz hrvatske bliže povijesti, ovaj put čestitka je izostala. Jedina službena proslava povodom Dana pobjede nad fašizmom bila je ona u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske koja se održala dan prije. No, je li takvo stidljivo obilježavanje jedne članice EU-a, koja je 9. maja 1945. godina bila na strani antifašističkih sila pobjednica, dovoljno?
- Dan pobjede nad fašizmom prošao je kao da ga nije ni bilo, a mogao se lijepo organizirati i iskoristiti kako bi mlade educirali i osvijestili o antifašizmu, prošlosti, demokraciji. Proljeće je, buđenje, mogli bismo to promatrati i kao životni i prirodni ciklus koji nas treba osnažiti, a ne pretvarati nas u mrtvozornike vlastite budućnosti. Dan pobjede nad fašizmom treba biti proslava života koji se razvija. a ne svesti ga na razinu polaganja vijenaca i komemoracija nakon kojih slijedi osjećaj srama što smo se našli u ulozi pobjednika - ističe filozof i bivši nezavisni saborski zastupnik Marko Vučetić poručujući da je hrvatska proslava pobjede nad fašizmom zahvaljujući javnim politikama postala nacionalna tuga.
- Protagonisti javnih politika na svim razinama najčešće se nalaze na grobljima pretvarajući nas u društvo za komemoracije na čelu s predsjednikom države, premijerom, saborskim zastupnicima koji su postali čuvari mrtve straže. To je čitav jedan postmoderni konstrukt od države. S obzirom da nemamo ništa vojno demonstrirati za ovaj dan, on postaje i dan nacionalne sramote jer bili bismo najsretniji da se zadržimo na komemoraciji, ali i da demonstriramo tu našu mitsku vojnu spremnost. Kako smo ostali bez mitske vojne spremnosti, potonuli smo u isključivom komemorativnom činu. Hrvatska nije u stanju osvijestiti se i iznaći vitalnu snagu kako bi se izdigla iznad dimenzije žaljenja nad žrtvama - ocjenjuje Vučetić osvrćući se na činjenicu da je
- Jedinu svečanu akademiju povodom Dana pobjede nad fašizmom organizirala je SABA, udruga koja financijski jedva preživljava. Sve je to ciljano, kako bi se spriječilo da proslava Dana pobjede nad fašizmom poprimi dublje korijene među hrvatskim građanima. Nikakva povijesna pobjeda nije izvojevana u ime neke udruge nego u ime narodnih i političkih entiteta. Hrvatska se prema svojim povijesnim plusevima, pobjedom nad fašizmom i ulogom u europskim integracijskim procesima, odnosi metodom tuge i komemoracije što odgovara plemenskoj svijesti, ali ne državama i narodima koji imaju budućnost. Komemorativni čin upućen žrtvama postaje ujedno i čin žrtvovanja nas samih jer nemamo što u budućnosti pokazati osim tuge - smatra Vučetić i naglašava kako Hrvatska antifašistički pokret i ujedinjenu Europu doživljava kao neprijatelje svom neosviještenom hrvatstvu.
- To je vječito prokletstvo podijeljenosti hrvatskog identiteta i tipični sindrom gubitnika koji nije osvijestio vlastiti značaj pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Ne shvaćamo da su identiteti otvoreni i da možemo biti nositelji mnogih od njih koji u sebi nisu suprotstavljeni, nego komplementarni. Hrvati na identitet gledaju iz prizme 19. stoljeća i nastanka nacionalnih država, što je tužna priča koja nas razgoljuje u hrvatskoj povijesnoj nemuštosti. Europski identitet doživljavamo kao identitet koji suprotstavlja i rastvara hrvatski. Ulazak u EU doživljavamo kao prokletstvo koja nam zahvaljujući europskim fondovima ne dozvoljava da propadnemo, a nismo u stanju sami se razviti i tako bespomoćni plutamo u moru povijesnih zbivanja - kaže Vučetić.
- Povijesna je ironija da su oni koji su u povijesnom smislu poraženi, prihvatili biti baštinici naše pobjede a mi koji smo bili pobjednici sami sebe smo pretvorili u gubitnike. Premijer Plenković, umjesto da ovih dana u Hrvatskoj prisustvuje i veliča Dan oslobođenja grada Zagreba, Dan pobjede, odlazi u Ukrajinu. Na simboličkoj razini bilo bi snažnije da je za Ukrajinu krenuo iz tuge razrušene Banije kako bi dokazao da je svjestan stanja u državi koju predstavlja i vodi. Ovako je došao u Ukrajinu, kao pomahnitali činovnik države koja nije u stanju obilježavati pobjedu, nego neprestano sudjeluje žrtvovanju svojih građana - ističe Vučetić.
