Premda je epidemija koronavirusa, prema najavama, trebala biti prva i najvažnija tema sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, održane u ponedjeljak u Banskim dvorima, u saopćenju izdanom nakon četverosatnog zasjedanja o tome je napisana jedna jedina rečenica: "Članovi Vijeća primili su na znanje informaciju o aktualnom stanju u vezi s epidemijom koronavirusa u Hrvatskoj." Premijer Andrej Plenković još je izjavio samo to da je apsolvirano ustavno i zakonsko utemeljenje borbe protiv zaraze i da je ta priča okončana: on na svojoj strani ima rješenje Ustavnog suda prema kojem je Saboru ostavljeno na volju da izabere, u političkom smislu, lakši put u ograničavanju ljudskih prava i sloboda (članak 16.), umjesto težeg i inkluzivnijeg puta (članak 17.) koji zahtijeva dvotrećinsku parlamentarnu većinu za suspenzije i limite u okolnostima koje nisu redovne. Zašto ništa nije zaključeno i poručeno javnosti na temelju primljene "informacije"? Ako VNS nema ovlasti da išta zaključuje o epidemiji, čemu uopće uvrštavanje korona-krize na dnevni red sjednice ionako pretrpane temama?
To što Plenković, Božinović, Beroš i njihovi stručnjaci nisu htjeli prepoznati važnost momenta u kojem su epidemiolozi, početkom listopada, izgubili kontrolu nad infekcijom, bila je ogromna pogreška koja je dovela do sadašnje teške krize
Dan kasnije, u utorak, doznalo se kakvo je aktualno stanje s koronom i kakav je bio karakter one "informacije". Šef Nacionalnog stožera Civilne zaštite i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović odjednom je objavio da će do kraja ovog tjedna biti uvedene rigoroznije restrikcije. Kad budete čitali ovaj broj Novosti, precizno će se znati što se sve naprasno zatvara, ukida i reducira na rok od najmanje četiri tjedna, mada su prije samo desetak dana i premijer i svi njegovi suradnici tvrdili da zaraza stagnira i da se usporava njezino širenje te da neće biti potrebno zaoštravanje takozvanih mjera. "Stagniralo" se na dnevnoj razini od 2500 do 3000 novozaraženih na oko 9000 testiranih, što je između 800 i 900 na sto hiljada stanovnika i što predstavlja europski vrh, "stagniralo" se na četrdeset do pedeset umrlih svakog dana, uz stalni porast broja hospitaliziranih i priključenih na respiratore. Izražavalo se uvjerenje da će širenje virusa biti zaustavljeno zahvaljujući lijepim željama vlasti i discipliniranosti građana, što se nije dogodilo baš nigdje na svijetu. Tvrdilo se da iskustva drugih zemalja govore o neučinkovitosti policijskog sata i potpunog zatvaranja, ali to je bilo neshvatljivo obmanjivanje vlastitih građana u čemu je prednjačio Gordan Lauc, član tima znanstvenika koji savjetuju Vladu i Stožer. Tjednima su ignorirana sva upozorenja i svi vapaji iz nezavisnih znanstvenih krugova i javnog zdravstvenog sistema. Prelazilo se preko činjenice – presudne činjenice – da je infekcija izmakla epidemiološkom nadzoru, to jest da se raspalo praćenje kontakata zaraženih i određivanja izolacije. Odbacivalo se dobronamjerne i razumne prijedloge o izradi i objavi plana na kojim će se brojevima aktivirati koje mjere. Danima se nije htjelo udovoljiti varaždinskom županu Radimiru Čačiću u zahtjevu da se uvedu čvršće i jasnije zabrane i ograničenja u županiji koju je najžešće pogodio jesenski val koronavirusa. A onda, poslije Kolone sjećanja u Vukovaru i HDZ-ovih unutarstranačkih izbora na lokalnom nivou, nagli zaokret: Čačiću su uslišeni apeli, stanje je proglašeno vrlo ozbiljnim, preko noći je odlučeno da se u cijeloj zemlji ide na stroži režim.
Vlast je čitavo vrijeme ostala dosljedna jedino u zbunjivanju javnosti u pogledu Covida-19 i to je temeljni razlog rapidnog pogoršanja. Što jest ako nije zbunjivanje i sluđivanje javnosti kad Alemka Markotić iznosi patetična domoljubna opravdanja za organizaciju Kolone sjećanja u Vukovaru, a njezin kolega Krunoslav Capak propisuje pravila za održavanje te kolone unaprijed svjestan da se ta pravila ni približno neće poštovati? Da, jasno je da je otkazivanje vukovarskog okupljanja moglo proizvesti kontraefekt i ograničeni politički revolt desnice, ali nije ni na Markotić ni na Capaku da se bave tom vrstom kalkulacija: umjesto da obrazlaganje i punu odgovornost prepuste onome tko je i donio odluku, premijeru Plenkoviću, oni su nastavili rasipati svoj ionako neveliki stručni kredibilitet zbog političkog sluganstva i tako odmagati zaustavljanju bolesti. Zar nije relativizacija, ako ne i redikulizacija, borbe protiv Covida-19 to što u Vladinom namjenskom znanstvenom savjetu sjedi Miroslav Radman koji smatra da se, zapravo, ne događa ništa zabrinjavajuće jer čovjek je naprosto smrtan, život je rizik, mora se umrijeti od nečega? Ne moraju svi članovi znanstvenog savjeta misliti navlas isto, no besmisleno je da to tijelo bude debatni klub u kojem će biti zastupljen cijeli dijapazon stavova o Covidu-19, uključujući fatalističko poricanje činjenica i minoriziranje efekata zaraze kad je riječ o smrtnosti. Ako se Vlada bori protiv virusa, neobjašnjivo je da se obraća za savjete čovjeku koji javno priča da je prijetnja preuveličana i da je borba nepotrebna. Radman je u savjetu u kojem se, međutim, nije našlo mjesto za Ivana Đikića, čija su razmišljanja o koroni dijametralno suprotna Radmanovim. Radman je, i ne samo Radman, potreban Vladi da bi mogla imati kakvo-takvo stručno pokriće za prilagođavanje mjera tekućim političkim interesima. Đikić se u tom pogledu pokazao neiskoristivim.
Ivan Đikić (Foto: Goran Kovačić/PIXSELL)
Premda Andrej Plenković čitavo vrijeme voli optuživati sve i svakoga za podrivanje protuepidemijskih napora Vlade i Stožera, prošlog tjedna otvoreno je dao do znanja da se ne kani uznemiravati kako god se razvijala situacija s Covidom-19. Na pitanje tko je odgovoran za enormni broj preminulih krajem listopada i u studenome, premijer je hladno odgovorio da je kriv – virus. Kad se stvari tako postave, onda Plenković i njegov stožer mogu raditi što god hoće i kako god hoće bez straha da će morati položiti račune za svoje djelovanje, da će morati objasniti zašto su nešto poduzimali, odnosno zašto nisu poduzimali ništa kad je bilo jasno da se virus oteo kontroli i da se moraju povlačiti energičniji potezi. Oni su odlučili prebaciti odgovornost na virus i na neodgovorne građane, pa su se mogli posvetiti isključivo brizi o tome da im se ne omakne neka mjera koja će politički naštetiti Vladi i HDZ-u, da ne izazovu mrzovolju desničarskih teoretičara zavjere i onog dijela poslodavaca, uglavnom ugostitelja, koji su se po inerciji protivili zatvaranju, umjesto da su s Vladom pregovarali o visini obeštećenja. Nisu shvaćali da nemaju nikakve koristi od toga što su im lokali otvoreni ako gostiju ima neusporedivo manje ili ih uopće nema, a izostanak formalnog zatvaranja Vladi je argument za izbjegavanje financijskih kompenzacija pogođenim tvrtkama i obrtima.
Premijer je u proteklih mjesec dana s indignacijom odbijao prihvatiti realnost i nije se suprotstavljao šupljim parolama da "Hrvatska ne može preživjeti novi lockdown", a sad mu se ta nonšalantnost vraća u pleksus. Svaljivanje krivnje na virus ipak mu neće proći na duže staze. Već sad može se s visokim stupnjem sigurnosti predvidjeti da strože mjere, koje je u utorak najavio Božinović, neće dati željeni rezultat. Stalno se, naime, zaboravlja kardinalna razlika u odnosu na proljetno zatvaranje koje je bilo efikasno: u proljeće su epidemiolozi dosta precizno znali gdje se tko zarazio i s kime je sve bio u kontaktu, a te ključne obrambene linije gotovo da i nema već skoro dva mjeseca i nije moguća njezina ponovna uspostava. No trebat će najmanje dva-tri tjedna da se ustanovi da relativno blago zatvaranje ne dovodi do bitnijeg smanjenja broja novooboljelih i da je pritisak na bolnički sustav postao neizdrživ, pa će se sredinom prosinca morati uvesti još teže restrikcije koje će biti iste ili vrlo slične onima iz ožujka i travnja, ali efekti neće biti isti jer sad, rekosmo, gotovo da i ne postoji epidemiološka linija obrane. Najbolje što se može očekivati jest to da će se više-manje potpunim zatvaranjem donekle usporiti širenje korone i da će se tako dočekati spas u vidu cjepiva. Do tog časa Hrvatska bi mogla imati ukupno više tisuća preminulih od Covida-19 i gotovo neupotrebljiv zdravstveni sustav za pacijente koji boluju od drugih bolesti.
To što Plenković, Božinović, Beroš i njihovi stručnjaci nisu htjeli prepoznati važnost momenta u kojem su epidemiolozi izgubili kontrolu nad infekcijom, a to se dogodilo početkom listopada, bila je ogromna pogreška. Ta pogreška dovela je do sadašnje teške krize. Zbog te pogreške, na koju je na vrijeme upozoravan, Plenković se jednog dana neće moći pohvaliti uspjehom u borbi protiv korone. Zašto se dogodila ta pogreška, zašto se nije htjelo prepoznati da stvari ne idu u dobrom smjeru i da smjesta treba maksimalno uozbiljiti napore u zaštiti zdravlja građana, bez obzira na sve prigovore koji bi uslijedili i na općenitu nepopularnost rigoroznih mjera? Ostavimo li po strani savjete i procjene znanstvenika poput Lauca i Radmana, glavni razlog su Plenkovićeve političke kombinacije, njegova generalna nesklonost donošenju odluka i nastojanje da protuepidemijska strategija bude u funkciji njegovih političkih probitaka. Bilo bi pošteno da u demokraciji zbog toga snosi i političku odgovornost, jer virus nije kriv za to što mu je premijer iz svog političkog koristoljublja i neodlučnosti otvorio prostor za slobodno širenje i usmrćivanje ljudi.
