Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću, nekoć vrlo važnim ljudima u jugoslavenskoj Službi državne sigurnosti poznatijoj kao Udba pa onda moćnim personama sigurnosnog sustava samostalne Hrvatske, svakako je trebalo suditi za sudjelovanje u politički motiviranoj likvidaciji hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Bavarskoj, ali jest im – na više razina – nanesena šteta što se to suđenje nije dogodilo u Hrvatskoj nego u Njemačkoj. Njihovo izručenje 2014. godine, provedeno na temelju Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU, bilo je rezultat svojevrsne političko-špijunsko-pravosudne zavjere u Hrvatskoj i Njemačkoj: smisao je bio u poluprivatnoj odmazdi, a ne u pobjedi istine i u ostvarenju pravde.
Predsjednik Republike Zoran Milanović – kojem će uskoro stići molba za pomilovanje Perkovića i Mustača, molba praćena lobističkim pismom petorice umirovljenih ratnih generala među kojima su Ante Gotovina i Ljubo Ćesić Rojs – naškodio bi, što je njegovo neotuđivo pravo, svojoj ukupnoj političkoj reputaciji i eventualnoj političkoj budućnosti nakon tekućeg mandata, ukoliko bi se odlučio da pogazi obećanje da neće koristiti izravnu ustavnu ovlast davanja pomilovanja osuđenicima. Ako ni zbog čega drugog, a itekako ima i drugog, onda stoga što se u protekle dvije godine oglušio na svaku od oko 270 molbi za pomilovanje, pa bi ispalo da su Perković i Mustač vrjedniji i bolji od ostalih. A nisu, kolike god bile njihove zasluge za Republiku Hrvatsku u ratu, što ističu petorica umirovljenih generala koji su zbog svog pisma izloženi optužbama i kritikama nekih drugih umirovljenih generala, i koliko god bili zakinuti pred njemačkim sudom, jer taj sud nije imao razloga da uzima u obzir njihov doprinos obrani Hrvatske.
Zanemarimo li naglo kršenje obećanja, Milanović, s druge strane, ne bi postupio neispravno kad bi Mustaču i Perkoviću u razumnoj mjeri umanjio zatvorske kazne, no teško da bi dvojici robijaša išta značilo smanjenje i od velikih pet-šest godina, velikih u odnosu na pomilovanja koja su u prosjeku dijelili Milanovićevi prethodnici na predsjedničkoj dužnosti. Njemačka doživotna robija prevedena je osamdesetogodišnjem Mustaču u 40 godina hrvatskog zatvora, dok je sedamdeset šestogodišnji Perković dobio 30 godina. Dosad su odležali po otprilike osam godina, što je i u soluciji smanjenja od pet-šest godina relativno daleko od dvije trećine izdržane kazne, kad se uobičajeno odobrava uvjetni izlazak na slobodu. Ako im kaznu treba olakšati zbog životne dobi i zdravstvenih razloga, o tome moraju odlučivati nadležna državna tijela u redovnim postupcima, a ne predsjednik države.
Naravno da i ličnosti poput Mustača i Perkovića imaju legitimno pravo da se služe svim dopuštenim sredstvima u zaštiti svojih interesa pred zakonom, ali i za njih i za ovo društvo bilo bi ljekovitije kad bi svoju sudbinu, koliko god im bila teška, prihvatili s više dostojanstva i autorefleksije, naprosto kao rizik posla koji su davno izabrali i kojem su strastveno posvetili svoje živote. Nitko ne kaže da je to lako: zbog toga među ljudima i jest tako malo dostojanstvenosti. Mnogi od onih kojima su se Perković i Mustač profesionalno bavili kao visokorangirani službenici jugoslavenske pa potom Tuđmanove političke policije nastradali su teže od njih dvojice.
