Šibenskom teologu Branku Sekuliću, doktorandu Protestantskog fakulteta Sveučilišta ‘Ludwig Maximilian’ u Münchenu na temu ‘Etnoreligijanizam: utvara u suvremenom sekularnom društvu bivših jugoslavenskih prostora’, u izradi disertacije koja poseban naglasak stavlja na Hrvatsku, uz katolika Bertrama Stubenraucha i protestanta Anselma Reinera, kao mentor pomaže i franjevac Drago Bojić. Tekstove društvene i teološke tematike Sekulić povremeno objavljuje i na hrvatskim portalima lijeve orijentacije.
- Zanima me kako se crkvene institucije ponašaju kad zakorače na ulicu koja je jedinstveni zajednički nazivnik svim ljudima; ondje se točno vidi koliko kristovskog u njima obitava. Stoga često koristim jezik teologije oslobođenja, jer je to jezik osloboditeljskog imperativa koji se u određenom kontekstu direktno konfrontira sa stanovitim društvenim zlima, u mom slučaju konkretno protiv nacionalizma - obrazlaže nam na početku razgovora.
Možete li nam pobliže pojasniti temu svoje doktorske disertacije: u kojem to kontekstu obitavaju utvare?
Politika koja ne zastupa opći nego uski interes određenih grupacija je politikantstvo, a religija koja ga podržava je religijanstvo. Njihova simbioza porađa ideologiju smrti posred života, koja u nas ima obličje etnoreligijanizma. Upravo je to obličje u svojoj suštini utvara s one strane slobode bivanja koja ne služi na dobrobit Bogu i čovjeku, nego pojedinim skupinama s jasno profiliranim idolima. Takvima se naknadno nastoji dati općevrijednosna dimenzija posredstvom kvazidomoljubne retorike ili političkim bogoslužjem. Ta izrazito neprirodna i opasna intimna veza crkvene institucije i etnonacionalističke koncepcije predmet je moje disertacije i interesa: u suštini se bavim ljubavnim problemom, zbog čijih bi strastvenih iskri mogli izgorjeti i svi ostali.
Impuls križara, a ne vjernika
Napisali ste svojedobno da religijanstvo proizvode različite interesne skupine – gdje ih nalazite?
Ako bismo, primjerice, iz retorike dijela crkvenih velikodostojnika i nekih političara oduzeli atribute kao što su ‘crvena avet’, ‘jugokomunistička zavjera’ i ‘predziđe kršćanstva’, dobili bismo pravu istinu o tome što etnoreligijanizam doista jest: riječ je o hiperprodukciji niskih strasti, koja halabukom o vječnoj ugroženosti naroda održava iluziju da njezini promotori imaju ikakvoga suštinskog značaja. To su te interesne, religijanski ostrašćene skupine, koje postoje u svim društvenim strukturama u određenom postotku. Međutim, nisu one toliki problem, od njih se ništa i ne može očekivati – mi ostali smo ti koji trebamo artikulirati alternativu na pravi način.
Katolička crkva u Hrvatskoj je desno orijentirana institucija koja je postala bastionom nacionalizma i to ne toliko time što ga potiče, nego što ga – po kršćanstvo još tragičnije! – uporno prešućuje. Moramo artikulirati trenutak u kojem svete halje postaju uniformama koje ne služe da svete nego da prijete
Kako to učiniti, s obzirom na to da se Crkva, umjesto da se bavi (i) socijalnim pitanjima, upliće u sekularno društvo, pa nastoji oblikovati zdravstveni i građanski odgoj te prava homoseksualnih osoba?
Rješenje vidim u ljudima poput franjevke Mladene Tadej i protestanta Zorana Grozdanova, pokretača inicijative ‘Oslobodimo doniranje hrane PDV-a’ koja je motivirala mnoge društveno osviještene pojedince da stvore jedan od najznačajnijih socijalnih pokreta u nas. Rješenje je i socijalna samoposluga ‘Kruh sv. Elizabete’, projekt Franjevačkog svjetovnog reda. No da bismo to uočili, moramo se prestati opterećivati onima što drugima vire pod plahte i ukopavaju se u bioetička nadmudrivanja, kako se ne bi susreli sa stvarnim životom. Jasno, ne treba ih puštati da mahnitaju, treba im objasniti da u zemlji koja puca po svim socijalnim šavovima ne pridonose rješenju. Slikovito, LGBT osoba jest problem, ali samo onda kad je gladna.
Politizacija religije dovela je do toga da Crkva, u obrani lažnog domoljublja, negira i neoborive historijske činjenice, pa se tako licitira i brojem žrtava Jasenovca, a najviši crkveni dužnosnici, kao i aktualna vlast, dosad uopće nisu jasno osudili ustaški režim?
Još se uporno bavimo jalovom dilemom je li Crkva dio javnog prostora ili nije; ona to jest i oduvijek je bila, a jedino je pravo pitanje što u svemu tome kao institucija predstavlja. Stoga recimo jasno: Katolička crkva u Hrvatskoj je desno orijentirana institucija koja je postala bastionom nacionalizma i to ne toliko time što ga potiče, nego što ga – po kršćanstvo još tragičnije! – uporno prešućuje. Moramo artikulirati trenutak u kojem svete halje postaju uniformama koje ne služe da svete nego da prijete. Time se trebamo baviti, jer se tako ne spašava samo sekularno društvo nego i sama crkva kao Kristova sljednica. Jer Crkva u Hrvatskoj, nažalost, dobrim dijelom oltar koristi kao ogrib (metalni strugač za blato, postavljan uz kućne pragove, op. D. G.), da s čizama skine blato svoga politikantstva, neovisno o tome je li ono sakupljeno na Bleiburgu i Jasenovcu ili na zdravstvenom odgoju i vjeronauku. To je u konačnici tako nebitno jer prevladava isti impuls – onaj križara, a ne vjernika. I tu je problem, bez obzira na to kako se manifestira.
U prilog širenju crkvene nacionalističke paradigme ide i nedavno gostovanje Marka Perkovića Thompsona u jednoj šibenskoj školi, za kojeg je đacima održao ‘predavanje’ o Bogu i domovini te otpjevao ‘Čavoglave’: bismo li ovdje mogli spomenuti njemačkog teologa Jürgena Moltmanna i njegovo kapitalno djelo ‘Raspeti Bog’, u kojem jasno govori o krizi identiteta i krizi relevantnosti Crkve?
Mi smo, prije svega, poraženi i samoporaženi kao ljudi. U silnim ideološkim raspuklinama u kojima živimo, u tom sumanutom historijskom vapaju da postanemo ‘svoji na svome’, izgubljena je cijela jedna dimenzija čovječnosti. Nismo naučili živjeti da bismo stvarali nego, prvenstveno, da bismo žrtvovali: pogledajte sve te silne grobove koji nas okružuju u ime nekoga ili nečega, i to ne samo one pod zemljom, nego i one koji hodaju među nama razvlaštenih sudbina. Kao i one koji su nadgrobne ploče vlastite čovječnosti jer se ne pozivaju na život nego provode vrijeme zazivajući smrt: ‘Za dom spremni’ je dobar primjer toga. Crkva sastavljena od takvih pojedinaca više se ne ukazuje kao graditeljica života, nego kao njegova ovrhovoditeljica. I časna sestra koja je blagoslovila spomenuti nastup, nažalost, potpuno je nesvjesna tragičnosti bivanja kojem se podala, da kao takva vrši ovrhu nad još uvijek neoskvrnutim duhom nevine djece. To je ono što boli. Kao i činjenica da razni košići, pozaići, ivasi, bogovići, jezerinci, srakići i bozanići nisu samoopstojne osobe, nego zbirne imenice unutar kojih se odigrava prava drama poraza naše humanosti i Boga u cjelini. Kada crkvena institucija u nas podiže hramove, ona ih u suštini ne podižu Bogu nego sebi, a Krist je tu uglavnom argument koji ne mogu osporiti, pa ga mahom nastoje prikazati kao ovcu, a ne kao pastira. To je ujedno i odgovor na pitanje o krizi identiteta Crkve u nas, kroz Moltmannova Raspetog. Djeca su u tom slučaju važna samo ako su pionirski usmjerena u smjeru ostvarenja etnoreligije, ona joj tu trebaju kao monolitna masa bezuvjetne podrške. Stoga – ne okreći se, sine!
Za građanski odgoj u crkvama
Zanimljiva je Moltmannova teza o tzv. cijepanju na istinsku Isusovu i zlu Barabinu, politiziranu crkvu?
Nije to cijepanje, to je zastranjenje kojim Kristova crkva ostaje netaknuta, jer je oni koji su je odbacili zapravo nikad i nisu prihvatili. Kako kaže Luther: Crux probat omnia (križ je svemu test), test koji Barabina crkva nije položila, pa s njezinim odmetništvom istinska Isusova crkva ničim nije na gubitku, štoviše, na dobitku je jer je Bog mjerilo kvalitete, a ne kvantitete. Zato etnoreligija nema svoju suštinu i konkretnu budućnost, jer Hrvat-katolik i Srbin-pravoslavac u kristovskom smislu ne znače baš ništa. A treba prihvatiti očitu stvar: da ključni problem ne leži u vjerskom, spolnom i građanskom odgoju ili u inicijativama protiv abortusa i gej zajednica, nego isključivo u ugovorima između Svete Stolice i RH. Tu je ishodište kako moralnog pada Crkve, tako i našega civilizacijskog nazadovanja kao društva. Time se, uvjetno rečeno, trebaju početi ozbiljno baviti i svjetovni i crkveni sektor.
Imamo premijera koji je klasični neoliberalni kapitalistički produkt i koji uopće ne postavlja pitanja o važnosti ljudi nad brojkama. Njemu je matematički račun davno pregazio svaku humanistiku, a pritom ne shvaća pogubnost svojih postupaka
Bi li kvalitetan građanski odgoj trebao biti ključan dio reforme obrazovanja, posebice u situaciji u kojoj Crkva sve više poseže za svakim segmentom sekularnog društva? Pa tako, pored već spomenutog, nadbiskup Bozanić u uskršnjoj poslanici vjernicima poručuje da ‘zlo želi vladati medijima’?
Smatram da je nakon vjeronauka u školama vrijeme i za građanski odgoj u crkvama, jer to ne bi bila obrazovna nego civilizacijska reforma. Osim toga, biti odgovoran građanin integrativni je dio konstitucije svakoga kršćanskog vjernika, Isusov ovosvjetovni put to zorno naznačuje. Kada Bozanić napada medije, on zapravo želi porazbijati ogledala koja mu ukazuju kako njegova institucija doista izgleda: savršena svjetovna forma, bez ovećega vjerskog sadržaja. Njemu se to ne sviđa, ali je slab da to mijenja, pa se prepušta stihiji. Rješenje vidim u izvaninstitucionalnom obrazovanju, koje treba jače promovirati – edukacijska središta poput Centra za mirovne studije, Ženskih studija, Studija o mladima za mlade, Miramida… Tu leži budućnost preobrazbe, pa da u toj maniri parafraziram Samuela Clemensa (iliti Marka Twaina): Ljudi, nemojte se samo školovati, obrazujte se!
Za kraj, zasigurno i do vas u Njemačkoj dopiru glasovi o dubokim podjelama u hrvatskom društvu: mijenjaju se zakoni kako bi vojska mogla štititi granice pred izbjeglicama, nema suosjećanja prema onima koji trpe i pate… Crkva i o tome šuti?
Ta nam situacija ne dolazi iz budućnosti koja se pred nama otvara, nego iz prošlosti koja nije zacijelila, a veže se uz izbjeglištvo, bodljikave žice, kampove… Imamo premijera koji je klasični neoliberalni kapitalistički produkt i koji uopće ne postavlja pitanja o važnosti ljudi nad brojkama. Njemu je matematički račun davno pregazio svaku humanistiku, a pritom ne shvaća pogubnost svojih postupaka i zbunjen je kad ga se na to upozori. Na to se, posve paradoksalno ali i nekako prirodno, nalijepila retrogradna politička struja, koja u suštini također ne osjeća ozbiljnost povijesnog trenutka; oni nisu opterećeni sadašnjošću nego svojim imaginarnim (ne)prijateljima, pa onda u svojim stožerima i parareligijskim udruženjima za odvikavanje od pluralizma i različitosti neumorno diljaju već dotrajalu kost vjere i nacije. To je savršena simbioza ničega, u kojoj je svatko okupiram svojim iluzijama, a kolanje novca među njima amortizira mogućnost potencijalnog sukoba. Nastavi li se to istim tempom, od Hrvatske će doskora, na simboličkoj ravni, ostati zbunjen pogled i satrana kost rodoljublja. Crkvena institucija je u svemu tome plak na kojem se taj bućkuriš neprestano podgrijava.
Ne mogu svi biti vjerni apostoli, netko mora i izdati
Preklani ste sudjelovali na šibenskom Festivalu ljevice FALIŠ, kad je za rasprave o ulozi Crkve u promicanju antifašizma vaš mentor fra Drago Bojić kazao da bi neki morali naučiti da antifašizam ne pripada samo partizanima nego i da je sastavni dio života vjernika. Ali ako Crkva ne prihvaća antifašizam, kako će to učiniti vjernici?
Crkva je, pa tako i ona u Hrvatskoj, nositeljica suštinske antifašističke poruke, utemeljene u praksi Isusa koji je Krist. Međutim, to što pojedinci iz crkvenih struktura inzistiraju na retorici koja tu činjenicu zamućuje samo je odraz krize njihove ljudskosti, a time i njihove vjere. Svakako, golem je problem što se ne čuju jače glasovi onih čija ljudskost i vjera nisu u krizi, no ne možemo očekivati od etnoreligijanskih struktura unutar crkvene institucije da to omoguće. S druge strane, istinska Crkva, naslijeđe Isusa koji je Krist, gotovo je potpuno marginalizirana, prije svega od strane crkvene institucije, a potom i od strane njezinih kritičara, koje je vješto ubacila u svoju centrifugu pa se sad neprestano vrte oko teološke problematike, dok se prava bitka odvija na čisto političkom planu. Fra Drago Bojić je jasno osudio fašizam, ali nije jedini. Za mene, raznorazni bozanići, košići i ostali nisu opće mjerilo Crkve, samo obrazac određene institucije – oni su naprosto produkt naše društvene evolucije i istinski pokazatelji gdje zapravo jesmo. I na tome im treba zahvaliti – oni su kao takvi vrijedan društveni faktor. Uostalom, ne mogu svi biti vjerni apostoli, netko mora i izdati.
