Novosti

Kratko & jasno

Boško Jakšić: Vučić se plaši ulice

Opozicija se odlučila da kapitalizuje situaciju tražeći ostavke kao čin političke pobede, umesto da se fokusiraju na ispravljanje situacije u društvu. Mislim da je u tome opozicija pogrešila, a vlast je takve stvari ignorisala. Njeni prioriteti su bili pokušaj pacifikacije ulice, kaže politički komentator

Large  internacionala mini

(foto Medija Centar Beograd)

Opozicija je na proteste izašla sa zahtevima u kojima traže smenu ministra prosvete Branka Ružića, do čega nije došlo jer je ministar sam podneo ostavku, kao i smenu šefa Bezbednosno-informativne agencije Aleksandra Vulina i ministra unutrašnjih poslova Bratislava Gašića. Zahreva se i smena članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije, ukidanje frekvencija televizijama Pink i Hepi, ukidanje rijaliti programa, zabranu štampanih medija koji podstiču nasilje i smena rukovodstva RTS-a. Koliko je realno ispunjenje zahteva?

Zavisi od njihovih tvoraca. U politici se obično postave zahtevi, podigne se njihova lestvica na viši nivo i računate da ćete biti zadovoljni ukoliko se polovina tih zahteva ispuni. Kod nas se, na žalost, događa da prevlada maksimalizam i da se insistira na ispunjenju svih zahteva, od kojih su neki, sa stanovišta vlasti neispunjivi. Svaka vlast ima svoje prerogative moći i nisu spremni da ispune sve zahteve. Neki zahtevi demonstranata su do sada ispunjeni. Oni su iznuđeni, a vlast će se boriti da ne izađe u susret svim zahtevima i osnovno pitanje je kako će onda opozicija reagovati. Ukoliko iskaže bes i ljutnju što nije dobila sve, onda bi to bilo loše. To bi bio znak političke kratkovidosti. Politička borba je proces, pa će sledeći put možda biti u prilici da se dobije i više.

Veliko je pitanje da li će sledećeg puta biti. Postoji bojazan da će i ovi protesti postati nešto što je redovna pojava, kao što su bili svi prethodni, pa se postepeno smanjivao broj demonstranata dok se u potpunosti nisu ugasili. Za sada broj demonstranata raste i ne pamtimo kad je ulicama bilo toliko nezadovoljnih ljudi. Postoji li iko ko može da artikuliše to nezadovoljstvo?

Ne postoji, a u to se uveravamo i poslednjih godina. Narastajuće nezadovoljstvo je evidentno, ali je i više nego jasno da opozicija sa levog i desnog centra nije bila u stanju da kapitalizuje to nezadovoljstvo tako da se plašim da ni ovoga puta neće moći to da kapitalizuje. Reagovanje vlasti na ove dostojanstvene i mirne proteste i u drugim gradovima u Srbiji je više nego nedolično, ono je provokativno. Obično ovakvi događaji homogenizuju narode. Ovo je trebalo da bude povod homogenizacije protiv nasilja ali vidimo da je vlast krenula obrnutim pravcem konfrotacije. Ova vlast nije u stanju da prepozna da ona sama sebi puca u nogu. Vlast se ponaša sada kao regrutni centar novog nezadovoljstva. To je znak da će još više ljudi izaći na proteste. Jedan onaj selfi premijerke Brnabić potpisujem da je regrutovao još nekoliko hiljada nezadovoljnih ljudi koji će izaći na ulicu sledeći put. Vučićevo zakazivanje za 26. maj velikog mitinga kakav u Srbiji nije do sad viđen je put ka konfrotaciji, a ne smirivanju situacije. Teško je proceniti da li će ta konfrotacija u najavi dostići tačku ključanja ili neće.

Šta bi bila tačka ključanja?

Tačka bi bila transformacija mirnog protesta u nasilni. Da počne da se lomi Beograd. Vandalizam bi onda podrazumevao i intervenciju snaga reda, pa je onda to konflikt koji može da dovede i do žrtava. To je onda nepredvidljiva tačka.

Svi kao da zaboravljamo da je nasilje, odnosno da su ubistva bila povod za nezadovoljstvo. Isti dan kad je održan prvi protest, ali nekoliko sati ranije, Nezavisni granski sindikat prosvete podneo je svoje zahteve Vladi Srbije, a tiču se upravo sprečavanja nasilja i to u školama. Ti su zahtevi podnešeni gotovo bez medijske pažnje, ali i bez zvanične podrške bilo koje političke opcije.

To je greška opozicije. Povod je takav kakav jeste, katastrofalan, tužan. Opozicija se odlučila da kapitalizuje situaciju tražeći ostavke kao čin političke pobede, umesto da se fokusiraju na ispravljanje situacije u društvu. Mislim da je u tome opozicija pogrešila, a vlast je takve stvari ignorisala. Njeni prioriteti su bili pokušaj pacifikacije ulice jer ako se nečega Vučić plaši onda se plaši ulice.

Ono po čemu se ovi protesti razlikuju u odnosu na sve prethodne, u vreme vlasti SNS i Aleksandra Vučića, jeste veliki broj mladih ljudi što nas vraća na ključno pitanje – postoji li iko ko u ime njih može da govori i ko može da ih predstavlja?

Da, ovi protesti su kvalitativno drugačiji od prethodnih. Spontani su, nije ih opozicija izvela na ulice, bez obzira što su se lideri opozicije pojavljivali, ne mogu da se diče da su ih oni izveli na ulicu i da su oni predvodili demonstracije. Ovo je nezadovoljstvo spontano. Upravo to iritira vlast. Ovo je retka situacija da Vučić i njegov krizni menadžment nemaju kontrolu nad događajima i ljudima, toga su se uplašili i zato povlače loše poteze. A tu je i ta druga dimenzija, što je novost, a to je kao što ste rekli, izuzetno veliki broj mladih ljudi i to onih koji su apolitični, koje ne zanima ovakva politika, koji su zasićeni svim tim parlamentarnim sukobima i međusobnim optuživanjima, psovanjima... To je potvrda spontaniteta, ali je i potvrda da postoji jedan rezervoar, koji bi trebalo bi trebalo da ide u korist opozicije, a ne vlasti. I, da, sad se opet vraćamo na pitanje da li je ova opozicija sposobna da iskoristi taj rezervoar. Na osnovu dosadašnjih iskustava ovakva opozicija to nije u stanju i rekao bih da svaka zemlja može da ima ovakvu ili onakvu vlast, ali rekao bih da Srbija ne zaslužuje ovakvu opoziciju.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više