Novom raspodjelom ministarskih funkcija u vladi u kojoj polovinu čine žene, Srbija je ušla među deset zemalja svijeta s najboljim balansom po pitanju rodne ravnopravnosti u izvršnoj vlasti, saopćila je agencija Bloomberg.
Osim premijerke Ane Brnabić, kojoj je ovo drugi mandat na toj funkciji, u vladi koja ima 21 ministarstvo bit će još deset žena - Anđelka Atanasković, Irena Vujović, Tatjana Matić, Maja Popović, Marija Obradović, Gordana Čomić, Jadranka Joksimović, Darija Kisić Tepavčević, Zorana Mihajlović i Maja Gojković. Glasanje o vladi na rasporedu je 28. oktobra, ali s obzirom na unisonost stavova 250 narodnih poslanika, od kojih žene čine dvije petine, izglasavanje vlade je gotova stvar.
Zbog toga i ne čudi da su mediji u Srbiji, ali i regiji tu vijest donijeli s velikim zanimanjem, pogotovo što je žena u vladama i parlamentima ostalih zemalja, pa i u Hrvatskoj, značajno manje. Tako je u Saboru od 151 zastupnika izabrano nešto više od petine - 35 žena, s tim da je još nekoliko njih došlo kao zamjena za izabrane zastupnike koji su otišli u Vladu. Zanimljivo je i da u Saboru postoji samo jedan zastupnički klub u kojem su samo žene - Dalija Orešković, Ana Mrak Taritaš i Marijana Puljak, doduše iz različitih stranaka, dok su u Klubu zastupnika SDSS-a žene u većini jer ga čine Dragana Jeckov, Anja Šimpraga i Milorad Pupovac.
Govoreći o parlamentima, do sada na čelu Hrvatskog sabora nije bila ni jedna žena, za razliku od Skupštine Srbije kojoj su žene bile na čelu u tri navrata. Tako je Nataša Mićić, zvana od milja 'srpska Nicole Kidman' bila predsjednica Skupštine Srbije od 2001. do 2004., Slavica Đukić Dejanović od 2008. do 2012., a Maja Gojković u dva saziva od 2014. do 2020. godine.
Nataša Mićić i Slavica Đukić Dejanović bile su i vršiteljice dužnosti predsjednika Srbije; Mičić od 2002. kad je istekao mandat predsjedniku Milanu Milutinoviću, do 2004 i izbora Borisa Tadića, a Đukić-Dejanović od 5. maja 2012., kad je Tadić dao ostavku, do 31. maja te godine i izbora Tomislava Nikolića za predsjednika Srbije.
Srbija je, što se tiče izbora na čelne funkcije u državi pokazala i toleranciju prema drugim vidovima različitosti. Ana Brnabić deklarirana je pripadnica LBGT zajednice, a djed s očeve strane joj je Hrvat s otoka Krka. Iako je bilo izražene skepse kako će to konzervativna javnost prihvatiti, u ovih šest godina nije bilo izrazitih vrijeđanja i napada zbog porijekla i spolne orijentacije.
Ni izbor Olivera Dulića, čovjeka (očitog) hrvatskog porijekla koji se deklarirao kao Jugoslaven, na mjesto predsjednika Skupštine od 23. maja 2007. do 25. juna 2008. nije izazvao čuđenje i napade javnosti. Naravno, tu bi se moglo postaviti pitanje kolike bi šanse imao Srbin ili Jugoslaven srpskog porijekla, nezavisno od spola, da postane predsjednik Sabora.
Zanimljiva je i usporedba žena na čelu glavnih gradova Hrvatske i Srbije. Na čelu Beograda od 1993. do 1994. bila je Slobodanka Gruden, dok je Radmila Hrustanović bila na čelu glavnog grada Srbije, odnosno Savezne Republike Jugoslavije i SiCG, od 2001. do 2004. godine. Nakon političke krize, na čelu Zagreba je od 1996. do 2000. bila Marina Matulović – Dropulić, nakon koje je izabran Milan Bandić, da bi ga od 2002. do 2005. na toj funkciji zamijenila Vlasta Pavić.
Dok na čelu najvećih gradova u Hrvatskoj - Rijeke, Splita i Osijeka, od 1990-ih nije bilo ni jedne žene, Maja Gojković je od 2004. do 2008. bila na čelu Novog Sada, a od ove godine na čelu Niša je Dragana Sotirovski.
Dakle, jedino u čemu je Hrvatska po pitanju rodne ravnopravnosti u najvišim funkcijama izvršne vlasti uvjetno bolja od Srbije izbor je Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu Hrvatske u periodu od 2015. do 2020. godine, a treba podsjetiti i da je Jadranka Kosor bila premijerka od 2009. do 2011. godine.
