Bez ideja internacionalizma, nacionalne ravnopravnosti i bratstva među narodima, kao ni bez komunističkog vodstva, narodi Jugoslavije ne bi se sami uspjeli sami osloboditi u Drugom svjetskom ratu, rečeno je na predstavljanju drugog izdanja knjige "Bratstvo i jedinstvo Srba i Hrvata temelj nove Jugoslavije", upriličenom u petak, u Klubu MAMA, u okviru Subversive festivala.

U punoj dvorani urednik drugog i dopunjenog izdanja Nikola Bajto naglasio je potrebu razgovora o genezi, značaju i sudbini Titovog koncepta bratstva i jedinstva, kao i o mogućnostima njegove reafirmacije u današnjem regionalnom i evropskom političkom kontekstu.

Govorio je o historijatu nastanka knjige koju je 1945. štampalo Propagandno odelenje Druge armije NOVJ pod komandom Koče Popovića. Bila je namijenjena borcima te armije, prije svega novim mobiliziranim vojnicima iz Srbije, s ciljem upućivanja na bratstvo i jedinstvo te zajedničku borbu Srba i Hrvata u Hrvatskoj.

- O konceptu bratstva i jedinstva nema dovoljno literature. Društvo Josip Broz Tito je prije 15 godina objavilo zbornik radova na tu temu. Ova knjiga praktički je bila nedostupna, što je jedan od razloga njenog reizdanja kako bi se uvrstila u biblioteke Zagreba i bila na raspolaganju javnosti - rekao je Bajto.

Historičar iz Arhiva Srba u Hrvatskoj Milan Radanović govorio je o doprinosu knjizi Bogdana Oreščanina, partizanskog prvoborca, komandanta Četvrtog korpusa NOVJ-a i generala koji je nakon rata ostvario značajnu vojnu i diplomatsku karijeru. – Iz njegovog sela Perne, podno Petrove gore, u Drugom svjetskom ratu stradala su 572 mještana, od toga 400 u dva ustaška masakra ujesen 1941. i na proljeće 1942. godine., 90 je umrlo od tifusa, a njih 70 u partizanskim jedinicama. Stradanje ne samo sumještana, nego i članova njegove porodice nisu ga učinili srpskim nacionalistom. Može se reći da nitko od partizanskih rukovodilaca nije bio srpski nacionalist - rekao je Radanović.

Podsjetio je da je Oreščanin pisao o zajedničkoj borbi Srba i Hrvata od početka ustanka. U jedinice su dolazili borci iz hrvatskih krajeva, a od 1943. ustanak je proširen i na hrvatska područja, što je dalo mogućnost srpskim krajevima da predahnu nakon velikih razaranja i stradanja.

Po riječima historičara Hrvoja Klasića s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, zadnjih decenija provodi se nacionalizacija internacionalnog partizanskog pokreta koji je bio jugoslavenski, a ne samo antifašistički, kako ga se 90-ih počelo nazivati. Suprotstavio se namjerama da se vijenci polažu samo "svojim" poginulim partizanima, kao što je slučaj na Sutjesci, ili da se minimizira uloga Hrvata u partizanima, što mnogi u Srbiji čine iz neznanja.

- Komunisti su jedini brinuli o ravnopravnosti, bratstvu i jedinstvu među narodima. Mogle su to činiti i druge stranke, crkve ili intelektualci, ali nisu iako je među njima bio velik broj opredijeljenih za antifašističku borbu - rekao je Klasić.

Hrvatski rukovodioci su nakon oslobođenja 1945. znali da se bratstvo i jedinstvo ne gradi samo po sebi, pa su oformili brigade mladih Zagrepčana i poslali ih u Vojišnicu na Kordunu, Vlahović na Baniji i Divoselo u Lici da s domaćim srpskim stanovništvom grade uništene kuće, podsjetio je Klasić i dodao da su partizanskom i poslijeratnom rukovodiocu Većeslavu Holjevcu, iako je 70-ih bio označen kao hrvatski nacionalist, na sahranu došli brojni ratni drugovi s Banije i Korduna.

Knjigu su izdali SNV – Arhiv Srba u Hrvatskoj i izdavačka kuće Jesenski i Turk. Uz originalni sadržaj - osam tekstova od kojih je uvodni tekst nepotpisan, dva je napisao Moša Pijade, po jedan Oreščanin te Boris Ziherl, te tri teksta preuzeta iz tadašnje Borbe – u knjizi je i popratni Bajtin tekst o nastanku drugog izdanja i kratke biografije autora.