Novi ministar obrazovanja Pavo Barišić u svojem znanstvenom članku ‘Filozofija povijesti Julija Makanca’, objavljenom u časopisu Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 1992. godine, bez imalo zazora slavio je dubinu i ljepotu misli tog ustaškog ideologa i ministra obrazovanja u režimu Ante Pavelića, nazivajući ga ‘tragičnim junakom i žrtvom’. Prikazujući Makančev životopis i afirmirajući njegov filozofski rad na 15 stranica, Barišić je upadljivo zatajio njegovu predanost zločinačkoj ustaškoj ideji i u svojem tekstu nije ni na jednom mjestu osudio njegovu ulogu u ustaškom režimu, kao ni sam ustaški režim.

Doktor filozofije Julije Makanec odigrao je istaknutu ulogu već u prvim danima NDH, da bi 1942. postao pročelnik za duhovni odgoj u Ustaškoj mladeži, a 1943. godine i ministar narodne prosvjete NDH. Zbog toga je 1945. zajedno s ostalim uhvaćenim ustaškim ministrima bio osuđen na smrt i strijeljan. Makanec je preko svoje pozicije u Ustaškoj mladeži bio glavni tumač i propagator ideja Ante Pavelića i Ustaškog pokreta, s velikim utjecajem na ostale dužnosnike i pripadnike Ustaške mladeži, a u svojim je brojnim novinskim istupima i propagandnim brošurama otvoreno zastupao rasističke stavove i pravo zajednice na istrebljenje nepoćudnih pojedinaca.

Evo kakve je ‘filozofske’ poglede u to vrijeme zastupao Makanec: ‘Svaka zajednica uzima pravo da istrijebi, uništi ili bar učini neškodljivima one pojedince, koji je radi posvemašnjeg nedostatka vrlina slabe i upropaštavaju’

Međutim, doktor filozofije Pavo Barišić, današnji ministar obrazovanja u vladi Andreja Plenkovića, a tadašnji ravnatelj Instituta za filozofiju, u svojem članku iz 1992. potpuno je prešutio Makančev ideološki i politički rad, reducirajući taj dio njegove biografije na tri rečenice u kojima je samo nabrojao njegove funkcije. Barišić je Makančevu filozofiju povijesti prikazao na temelju njegovih rukopisa nastalih nakon što je 1943. bio imenovan za profesora Mudroslovnog fakulteta Hrvatskog sveučilišta. Prikazujući Makančeve filozofske spise potpuno nekritički i izvan konteksta njegovog strastvenog angažmana u zločinačkom ustaškom režimu, Barišić o njemu govori u superlativima, hvali njegovu ‘veliku erudiciju’, ‘osebujan stil pisanja’ i ‘jezičnu vrituoznost s kojom odijeva svoje duboke filozofske misli’, a na više mjesta u članku eksplicitno ga naziva hrvatskim mučenikom. Barišić navodi da svoj rad piše s ciljem da Makanca otme zaboravu i ‘ukaže na sudbinu hrvatskoga intelektualca koji otpočetka svjesno ulazi u tragičnu borbu za hrvatsku samostalnost’. Na kraju pasusa u kojem objašnjava kako je Makanec još 1935. ‘svojim filozofijskopovijesnim pristupom potpuno osvijestio hrvatsku povijest kao tisućljetnu kalvariju u borbi za opstanak i državnost’, Barišić zaključuje: ‘Deset godina kasnije povorci hrvatskih mučenika pridružio se i sam Julije Makanec’. Vraćajući se istoj tezi na kraju svojeg članka Barišić je, nadalje, zaključio da je Makanec u sferi političke djelatnosti ‘neumitnim usudom povijesnoga zbivanja postao tragični junak i žrtva’.

Ni jedne jedine riječi Barišić u tom članku nije posvetio žrtvama ustaškog režima u čijem je vrhu bio njegov junak Makanec. Barišićev afirmativni članak o visokopozicioniranom pripadniku Ustaškog pokreta već tada je bio prepoznat kao skandalozan i zbog njegove objave u Prilozima profesor filozofije Josip Talanga podnio je ostavku u uredništvu tog časopisa.

- Dao sam ostavku jer Barišić nijednom riječju u tom članku nije osudio činjenicu da je Makanec bio ideolog NDH – potvrdio je Novostima Talanga, redoviti profesor i donedavni voditelj Hrvatskih studija.

Posebno je, dodao je, bio zgrožen izostankom reakcija drugih članova uredništva.

- To što se događalo nazvao sam salonskim ustaštvom – kazao nam je Talanga.

Barišić je 1992. održao i predavanje o Makancu na simpoziju u organizaciji Hrvatskog filozofskog društva, a sve to bilo je samo uvod u objavu Makančeve knjige koju je tada pripremao na temelju njegovih rukopisa iz NDH. Barišić tako 1993. uređuje Makančevu knjigu ‘Uvod u filosofiju povijesti’, kojoj piše i predgovor i pogovor. Knjigu je objavila Hrvatska sveučilišna naklada u sklopu projekta ‘Filozofija’, čiji je glavni urednik bio Ante Čović. Rukopis je, navodi u predgovoru Barišić, sačuvan zahvaljujući brizi Makančeve supruge Branke Makanec, ‘koja je tekst čuvala sa strahopoštovanjem’. Barišić u predgovoru doslovno ponavlja rečenicu s kraja svojeg ranije objavljenog rada, onu u kojoj Makanca naziva tragičnim junakom i žrtvom.

Zbog uloge u ustaškom režimu Makančev intelektualni rad bio je desetljećima ignoriran, a upravo je Barišić bio taj koji se svojim nekritičkim pristupom prvi prihvatio njegove filozofijske rehabilitacije. U pogovoru knjige Barišić tako piše: ‘Slika koja do danas postoji o mračnom, odnosno neosvijetljenom ili ideološki osvjetljavanom razdoblju četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, razdoblju Nezavisne Države Hrvatske, može zacijelo poslužiti kao primjer na koji se način duhovna povijest i lažno prikazuje.’

Nepravdu zaborava filozofa Julija Makanca Barišić i ovdje ispravlja prilaganjem njegove biografije, u kojoj najveći dio zauzimaju epizode iz Makančevog predratnog života kojima ga Barišić afirmira kao borca za hrvatsku stvar, dok je ratni period ponovo sveden na nekoliko škrtih rečenica. Barišić piše da je Makanec 1940. imenovan ravnateljem gimnazije u Bjelovaru, a zatim i gradonačelnikom. ‘Sudjelovao je u organiziranju i vodstvu bjelovarskog ustanka te već 8. travnja 1941. proglasio u Bjelovaru uskrsnuće hrvatske države’, piše Barišić, pa još samo kratko bilježi da je Makanec 1942. preuzeo dužnost u Ustaškoj mladeži, a da je 1943. postao profesor na Mudroslovnom fakultetu i ministar narodne prosvjete NDH. Ni ovdje Barišić ni na koji način ne ulazi u ideološku i političku djelatnost svojeg junaka, nema ni riječi osude za njegovu pripadnost vrhu Pavelićevog zločinačkog režima, niti za taj režim. Barišić i u pogovoru knjige ustraje na ocjenama koje je dao u svojem članku, pa navodi, primjerice, da ‘nekoliko ključnih događaja iz Makančeve biografije ocrtavaju sudbinu hrvatskog intelektualca što otpočetka svjesno ulazi u tragičnu borbu za hrvatsku državnu samostalnost’. Ustraje i na potpunom ignoriranju žrtava ustaškog terora.

I ovdje je Barišić u superlativima isticao Makančeve spisateljske sposobnosti, a svoj sud potkrijepio je pozivajući se na autoritet još jednog ustaše, naime citiranjem tadašnjeg ustaškog časnika, a kasnijeg emigranta Vinka Nikolića: ‘Makanec je jedan od najboljih stilista. Liepe stvari liepo izražava, što je kod nas riedkost, gdje se smatra da briga za stil pripada samo beletristima. Pri čitanju Makančevih djela čitalac imade užitak istine, ali i ljepote. On ima što reći, ali i zna, kako će reći’. Barišić je Nikolićev citat uzeo iz njegovog predgovora knjizi ‘Hrvatski vidici’ koju je 1944. uredio i izdao Makanec, ali ne spominje da je Nikolić tada bio ustaški časnik, kao što uopće ne spominje Nikolićevu ustašku prošlost i činjenicu da je radio u Promičbenom odjelu Zapovjedništva Ustaške mladeži.

Svoju ranu fascinaciju Makancem Barišić, čini se, nije sasvim ostavio u devedesetima, jer je 2015. bio mentor za jednu doktorsku disertaciju naslovljenu ‘Filozofija u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’

Svoju ranu fascinaciju Makancem Barišić, čini se, nije sasvim ostavio u devedesetima, jer je 2015. bio mentor za jednu doktorsku disertaciju naslovljenu ‘Filozofija u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’. Barišić je tu ipak bio pionir, a da je upravo on napravio prvi korak u predstavljanju do tada proskribiranog Makančevog ‘lika i djela’ konstatirali su u svojem radu ‘Jedan prilog za političku biografiju - Zapisnik sa saslušanja dr. Julija Makanca’ povjesničari Željko Karaula i Ivica Miškulin. Oni su odmah primijetili da je ‘Barišić u predgovoru donio kratku Makančevu biografiju s nekritičkom ocjenom na početku da je Makanec neumitnim usudom povijesnog zbivanja postao tragični junak i žrtva’. Karaula i Miškulin tu navode i druge autore koji su se bavili Makancem, poput Višeslava Aralice koji Makanca jasno naziva jednim od utemeljitelja NDH i kaže da je prošao preobrazbu od branitelja demokratske države i slobodne misli do ‘sudionika i apologeta jednog autoritarnog i totalitarnog režima, kotačića stroja koji provodi diktaturu nad duhom’. Aralica je podsjetio i na Makančevu obranu rasističkih politika Pavelićevog režima u reakciji na poznatu propovijed kojom je nadbiskup Alojzije Stepinac u listopadu 1943. istupio protiv rasizma. Najžešći javni napad na Stepinca tada je s pozicije ustaškog ministra poduzeo upravo Makanec, nastupivši s otvorenim rasističkim stavovima i optuživši nadbiskupa da svojim kritikama širi političku zabunu, duševni nemir i defetizam. Ništa od toga ne nalazimo u apologetskim Barišićevim tekstovima o Makancu.

Dijelove Makančeve biografije ispisao je i Petar Macut s instituta Ivo Pilar, u svojem članku ‘Julije Makanec kao duhovni odgojitelj Ustaške mladeži’. Iz Macutovog rada jasno je da Makanec nikakvim ‘neumitnim povijesnim usudom’, kako je pisao Barišić, nije postao ‘tragični junak’, već da je fašistički ideolog postajao postepeno i potpuno svjesno. Kao gradonačelnik Bjelovara Makanec je na početku rata imao ‘djelatnog učešća u tzv. bjelovarskom ustanku’ koji je ‘mitologiziran za vrijeme NDH kao najpoznatiji primjer podizanja Hrvata na oružje na Poglavnikov poziv preko radija Velebit’. Macut piše da će taj događaj biti presudan za Makančev napredak u Ustaškom pokretu, kojem je, kako se pretpostavlja, pristupio prilikom posjete Mile Budaka Bjelovaru 1940. godine.

Potvrdu odanosti zločinačkom režimu Makanec je dao kada je, piše Macut, ‘odlučio ignorirati okrutni pokolj srpskih žitelja bjelovarskog kraja nedaleko od Gudovca 28. travnja 1941.’, nakon čega dobiva svoju prvu dužnost u Ustaškom pokretu – imenovan je logorskim pobočnikom u Bjelovaru. Makančev politički svjetonazor ostao je neizmijenjen sve do kraja rata, što se najjasnije vidjelo u ‘njegovu djelovanju pročelnika za duhovni odgoj Ustaške mladeži’. Na toj poziciji osobno je napisao najveći broj ustaških propagandnih brošura koje je izdavao, kao što su ‘Ustaške vrline’, ‘Temelji duhovnog odgoja ustaške mladeži’ ili ‘Odgoj vođa ustaške mladeži’. Nakon navođenja brojnih brošura i novinskih tekstova kojima je Makanec propagirao ustaštvo i opravdavao zločine, Macut zaključuje: ‘On je stoga ne samo duhovni odgajatelj Ustaške mladeži, već i instruktor onima koji su se hijerarhijski nalazili u domeni njegovog utjecaja’. Kakve je ‘filozofske’ poglede u to vrijeme zastupao Makanec jasno se vidi iz tih brošura, kao kada u ‘Ustaškim vrlinama’ piše: ‘Svaka zajednica uzima pravo da istrijebi, uništi ili bar učini neškodljivima one pojedince, koji je radi posvemašnjeg nedostatka vrlina slabe i upropaštavaju’.

Pavelićev propagandist i ministar narodne prosvjete NDH Julije Makanec je, drugim riječima, bio ustaški pandan Josephu Goebbelsu, Hitlerovom ministru narodne prosvjete i propagande. To je, dakle, bio čovjek kojeg je današnji Plenkovićev ministar obrazovanja Barišić u svojim radovima prikazao kao hrvatskog mučenika i tragičnog junaka ‘povijesnog usuda’. A naravno da je nezamislivo da bi se u današnjoj vladi Angele Merkel mogao naći Barišićev pandan, netko tko je u svojim radovima veličao Goebbelsa.