Svakom normalnom jasno je da se radilo o klijentelizmu i političkom pogodovanju, ali skoro nitko ne bi se u to htio miješati. Za politiku nemiješanja pritom se pronalaze opravdanja u rasponu od najbanalnijih do najmaštovitijih. Marko Rakar je pozitivac, dok su 'Novosti' – koje su otkrile Rakarovo razgranato pružanje savjetodavnih usluga nekolicini hrvatskih ministarstava i drugih državnih tijela vrijedno više od milijun kuna u nepune tri godine – 'Novosti' su podle i motivirane mržnjom prema predsjedniku Ivi Josipoviću, i 'Novosti' su, usto, na proračunskoj sisi, pa pritom još u okrilju Srpskog narodnog vijeća, što im sve zajedno oduzima pravo da se aktivno upliću u 'naše' poslove, u javni prostor koji je rezerviran za pravovjernike nacional-kapitalizma, to jest tržišne orijentiranosti na poslovanje s prijateljima i jatacima u državnim institucijama. Marko Rakar ugledni je stručnjak i općenito genije, premda ne znamo u čemu je točno Rakar stručnjak i genije, a 'Novosti' napadaju Josipovića za račun Milorada Pupovca, predsjednika Srpskog narodnog vijeća i saborskog zastupnika, poznato je da 'Novosti' ne mogu smisliti Josipovića, pa ne rade ništa nego tragaju za sijedim vlasima u čorbi koja nam svima tako fino prija...
A što se, ustvari, dogodilo? 'Novosti' su prošloga tjedna objavile sasvim pouzdane podatke da je mala savjetnička tvrtka Mrak usluge Marka Rakara, poreznog dužnika, tokom nepune tri godine, pri čemu su podaci za 2012. nepotpuni, dobila najmanje četrnaest ugovora s državnim institucijama poput Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Ministarstva socijalne politike i mladih, Ureda predsjednika Republike, Ministarstva regionalnog razvoja, Državnog zavoda za statistiku i Ministarstva poljoprivrede. Svi su poslovi ugovoreni mimo javnog natječaja i svi su imali približno istu cijenu, naime, onoliko koliko se maksimalno moglo platiti pod šifrom ‘bagatelne nabave’. Ministar rada Mirando Mrsić – direktor prve Josipovićeve kampanje u kojoj je Rakar imao zapaženu ulogu – bio je najizdašniji: sklopio je s Mrak uslugama u četrnaest mjeseci sedam ugovora teških više od pola milijuna kuna. Bit će uzbudljivo doznati što su Mrak usluge zauzvrat isporučile Mrsićevom ministarstvu i drugim državnim tijelima koja su svjesno sudjelovala u organiziranoj akciji financijskog pomaganja posrnulom predsjednikovom intimusu.
Ove činjenice iznesene u tekstu u 'Novostima' nitko nije ni pokušao opovrgnuti, uključujući i samog Marka Rakara. Prethodni pasus, da utvrdimo, zbirka je činjenica oko kojih nema spora. U civiliziranoj zemlji to bi bilo dovoljno da nadležne institucije istraže je li se radilo o dužnosničkom pogodovanju privatnoj firmi čija je jedina poslovna referenca sadržana u tome što je njezin vlasnik radio u prvoj predsjedničkoj kampanji Ive Josipovića i što općenito ne skriva svoju bliskost s predsjednikom Republike. Ni Rakar ni njegova tvrtka nemaju nikakve stručne reference za poslove ‘savjetovanja’, ‘analiziranja’ i ‘predlaganja’ iz područja IT-a, ili iz bilo kojeg drugog područja, pa im poslovi stoga i jesu dodjeljivani kao bagatelna nabava koja ostavlja mogućnost državnim tijelima da se ugovori čiji iznos ne prelazi 70 tisuća kuna, plus PDV, sklope izravno, bez raspisivanja ikakvog natječaja. U međuvremenu je granica bagatelne nabave podignuta na 200 tisuća kuna, uvećano za PDV.
U Hrvatskoj ove činjenice ne prodiru do većine mejnstrim medija, za što se, rekoh, pronalaze svakojaka opravdanja. No pravi razlog je u tome što je predsjednik Josipović u proteklih pet godina uspio razviti efikasnu kontrolu nad glavninom medijske scene: i lijevima i desnima, i javnima i privatnima, i elektronskim i štampanima. Do toga je došao bandićevskom, ili sanaderovskom, metodom zaduživanja i interesnog vezivanja svih važnih aktera ovdašnjeg medijskog biznisa i pridruženog im marketinško-konzultantsko-piarovskog sektora. U tom smislu, nije nezanimljivo vidjeti s kojim je agencijama Ured predsjednika ove godine sklapao prilično unosne ugovore, opet mimo javnog natječaja. Što je Ivu Josipovića, uostalom, natjeralo da troši novac poreznih obveznika na isplate PR-agencijama, pored blizu stotinu i pedeset zaposlenih u Uredu predsjednika?
Na to se, u suštini, svodi pet godina Josipovićeva predsjedničkog mandata: na skrb o vlastitom rejtingu, o vlastitoj slici u javnosti, i o pripadnicima svoje prijateljsko-interesne mreže koje, s vremena na vrijeme, treba nahraniti javnim dobrima. Iz predsjednikove perspektive, međutim, stvari zasad odlično funkcioniraju, afere i kritički tekstovi uspješno se ignoriraju ili na vrijeme zaustavljaju, prizori iz suživota Josipovića i glavnine medija obiluju motivima idile, i nema razloga da se mijenja pobjednička taktika. Osim ako se netko ne prisjeti da je i Sanader mislio tako. I Bandić, također.
