Referendum ‘67 je previše’ za smanjenje lani ozakonjenog dužeg radnog vijeka – s dotadašnjih 65 navršenih godina radničina ili radnikova života – otpočeo je prošle subote. Već otprije, međutim, a pogotovo nakon toga, aktivna je i kontrakampanja kojom se Vlada, poslodavci i Crkva opsesivno upinju demontirati tu sindikalnu inicijativu. Sindikati uz pomoć dijela nevladinih udruga pokušavaju dakle skupiti potpise za referendum čiji je cilj obaranje novog Zakona o mirovinskom osiguranju. Točnije, njegova izravna zamjena sindikalnim zakonskim prijedlogom koji bi vratio na snagu prethodnu dobnu i radnu mjeru, uz još poneke detalje pripadajuće regulacije.
Pa i ukoliko sindikalne središnjice (SSSH, NHS i MHS) uspiju prikupiti dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma, navedenim njihovim oponentima možda će se pridružiti i Ustavni sud. Ta je instanca vlasti naime zadužena za propitivanje ustavnosti referendumskog pitanja, u ovom slučaju zakonskog protuprijedloga kojim se legislativna funkcija prenosi izravno – direktnodemokratski – na sam narod. Ali na to ćemo još malo pričekati, a dotad nam ostaju svakako nemale brige oko već osvjedočenih institucionalnih otpora proradničkoj inicijativi.
Sam premijer Andrej Plenković te ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić stavili su akcent na nekoliko teza kojima potkrepljuju svoju i poslodavačku političku liniju. Nastojanje da se spomenuta granica vrati sa 67 na 65 godina Plenković je okarakterizirao kao ‘ispolitizirano’, ono koje ‘plaši ljude’, dok ‘agencije’ i ‘analitičari’ tvrde kako je poduzeta Vladina mirovinska reforma vrlo kvalitetna. Pavić je dodao da neće svi raditi do 67. godine života jer je ‘sve više’ onih koji u sustav rada i mirovinskog osiguranja ulaze mlađi. Dodao je i da bi uspjeh referenduma značio ‘smanjenje mirovina’ za ‘pet do sedam posto’, ili ‘kredit i zaduživanje građana’ u iznosu od ‘45 milijardi kuna do 2040. godine’. K tome su nas podsjetili da je okvir za pomak granice na 67 godina postavio lijevi centar u svome mandatu, tj. vlada SDP-a i partnera na čelu s premijerom Zoranom Milanovićem, što je sasvim točno.
Osvrnimo se na sve to baš od zaključne tvrdnje, uz proširenje: HDZ i SDP već 20 godina rade zajednički na istom mirovinsko-političkom zadatku. HDZ je pripremio ključnu reformu s drugim stupom mirovinskog osiguranja, a vlada premijera Ivice Račana provela ju je u djelo. Sad su formalno zamijenili uloge, no krajnji horizont je isti, te odgovara primarno bankama i poslodavačkom krupnom kapitalu. Uostalom, Milanovićeva vlada nas je plašila sniženjem mirovina i uoči mogućeg nepoželjnog ishoda Vladina referenduma o ulasku Hrvatske u EU. No još nitko tu ne dovodi u pitanje srž mirovinske politike i glavnine njenih problema – drugi stup koji uporno nanosi štetu radnicima i javnim financijama zbog koristi banaka koje njime upravljaju.
Pavićev argument o padu broja onih koji će morati raditi do 67. godine samo je pak nova laž iz iste radionice otimačine plodova narodnog rada. Hrvatska je posljednjih godina, na valu reforme radnih prava, dospjela u sami vrh EU-a po udjelu nesigurnih te prekarnih oblika rada koje odlikuje (i) nedostatak adekvatnog mirovinskog osiguranja. U takve prljave trikove ubrajamo i ograđivanje Kaptola od ovog referenduma, odnosno zabranu skupljanja potpisa za nj ispred crkava. Objašnjenje im je tipično klerikalno: oni to dopuštaju samo inicijativama bez infrastrukture, kao da npr. udruga U ime obitelji nema pravo skupljanja potpisa na ulicama i trgovima.
