Andrej Plenković, premijer i predsjednik HDZ-a, već je pretrpio težak politički poraz, bez obzira na to hoće li Samostalna demokratska srpska stranka napustiti vladajuću koaliciju ili će nastaviti da sudjeluje u većini koja drži Plenkovića u Banskim dvorima. Do zaključenja ovog broja Novosti u srijedu poslijepodne nije bila poznata odluka SDSS-a, a logičnijim se čini scenarij izlaska iz koalicije, mada logika u politici ne mora biti presudan faktor: desničarska hajka i ozloglašavanje Milorada Pupovca, predsjednika SDSS-a, što podrazumijeva i učešće dobrog dijela HDZ-a i HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović, neće jenjati sve dok je SDSS dio vlasti, a šef HDZ-a nije dovoljno politički čvrst i uspješan kao premijer da bi se u idućih godinu dana usudio ozbiljnije suprotstaviti kampanji protiv Pupovca i političkog predstavništva preostalih Srba u Hrvatskoj te povući poteze koji bi zaštitili Srbe od fizičkih nasrtaja i proustaškog zastrašivanja i ponižavanja.
Sad je jasno da Plenković nije uspio iskorijeniti iz hdz-a karamarkovsko razmišljanje da je koaliranje sa sdss-om nedopustiva sramota za najveću hrvatsku partiju, a nije uspio zbog toga što se nije naročito ni potrudio, osim što je, eto, tu koaliciju sklopio
Sad je, naime, jasno da Plenković nije uspio iskorijeniti iz HDZ-a karamarkovsko razmišljanje da je koaliranje sa SDSS-om nedopustiva sramota za najveću hrvatsku partiju, a nije uspio zbog toga što se nije naročito ni potrudio, osim što je, eto, sklopio koaliciju sa SDSS-om, iako je valjda mogao imati 76 ruku u Saboru i mimo troje zastupnika srpske nacionalne manjine. Gotovo sav Plenkovićev otklon od Karamarkovog i Hasanbegovićevog HDZ-a sastojao se upravo u koaliciji sa SDSS-om, jer je netrpeljivost prema SDSS-u i Srbima bila ključni idejni moment Plenkovićevog prethodnika, moment koji je – uz bezglavi antikomunizam i nasumično antijugoslavenstvo – bio sasvim dovoljan da se zbiju HDZ-ovi redovi nakon havarije na parlamentarnim izborima 2011. godine.
Sad je, također, jasno i to da Milorad Pupovac nije uspio u višegodišnjim naporima da unutar HDZ-a otkloni ili da barem drastično umanji zazor i nepovjerenje spram politički organiziranih Srba. Ništa što je Pupovac konstruktivno učinio za HDZ i Hrvatsku u proteklih tridesetak godina – od mirotvorstva i mirne reintegracije devedesetih godina, preko lojalnog sudjelovanja u vladama Ive Sanadera, Jadranke Kosor i Andreja Plenkovića, do snažnog angažmana u ključnoj fazi procesa pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji – ništa nije bilo dovoljno teško da nadjača činjenicu njegove nacionalne pripadnosti te političkog zauzimanja za manjinska prava, građansku jednakost i civilizacijska dostignuća kad je riječ o ideologijama i pokretima poraženima u Drugom svjetskom ratu. Pupovčeva nastojanja nisu bila sasvim uzaludna, jer su u vladajućim savezima s HDZ-om Srbi u Hrvatskoj ipak ostvarili kakve-takve pomake u kvaliteti života i u ostvarivanju nekih manjinskih prava, no na suštinskoj razini nije se dogodio ozbiljniji napredak. U nekim aspektima, protjecanje vremena donijelo je – nazadovanje. Jedan od tih aspekata je sistemsko relativiziranje ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’, a relativiziranje te krilatice jest službeno otvaranje vrata veličanju NDH i uvertira u etnički motivirano nasilje. Relativizacija ustaštva i rezultata Drugog svjetskog rata nije ništa drugo nego kreiranje civilizacijskog i vrijednosnog kaosa u kojem su neizbježne javne lomače i razbijene glave.
Izuzme li se kratkotrajna i ograničena vladavina Karamarka i Hasanbegovića, protiv Pupovca nikad nije vođena tako bezočna i zapjenjena desničarska kampanja u javnosti kao u protekle tri godine koaliranja s HDZ-om, iako SDSS-ov politički utjecaj nije bitno veći nego u razdobljima SDP-ovih vlada, kad ta stranka formalno nije pripadala vladajućoj većini. U najboljem slučaju, HDZ-ovci su Pupovca i SDSS trpjeli uz manji ili veći škrgut zubi: Sanaderu se nisu usudili suprotstaviti zbog toga što im je osiguravao vlast i autoritativno vladao strankom, bez milosti za neposlušne, vladi Jadranke Kosor bili su neophodni SDSS-ovi glasovi u parlamentu za održanje u Banskim dvorima, dok su u Plenkovićevom slučaju uglavnom bili suzdržani u prve dvije godine mandata, a kad su kola krenula nizbrdo, izvučeno je ‘srpsko pitanje’ u formi ultimativne optužbe i poluge za podrivanje predsjednikovog autoriteta. Sve do otvorenog zahtjeva HVIDRA-e, organizacije tradicionalno pod kontrolom HDZ-a, i nekolicine HDZ-ovih saborskih zastupnika da se SDSS izbaci iz vlasti, ako se Pupovac ne ispriča za usporedbu današnje Hrvatske s Pavelićevom NDH, premda upravo ti krugovi i ti ljudi najvatrenije skaču i galame kad netko ukaže na nedopustivost ustaških elemenata u ikonografiji i idejnoj srži današnjeg hrvatskog domoljublja.
Što očekivati od premijera koji nije u stanju da osudi skandalozni intervju Kolinde Grabar-Kitarović u otvoreno proustaškom glasilu, ali jest uporan u višednevnom zgražanju nad Pupovčevom izjavom?
Nakon tri godine na vlasti, Andrej Plenković doveo je sebe u situaciju da se nije u stanju baviti ničim drugim doli unutarstranačkom borbom, što znači da su tome podređene sve odluke koje donosi s pozicije premijera. Plenković vodi Hrvatsku tako što ponajprije razmišlja o opasnostima koje mu prijete iz vlastitih redova, i o tome kako se postaviti prema određenom problemu a pritom ne osokoliti unutrašnju opoziciju: otud i omiljena praksa odgađanja odluka, kao da će vrijeme neprestano raditi za njega. U takvoj poziciji nije bio ni jedan dosadašnji lider HDZ-a, izuzme li se donekle Jadranku Kosor u razdoblju neposredno nakon obračuna sa Sanaderom. Razlog tome jednim je dijelom u činjenici da je Plenković bio i ostao strano tijelo u HDZ-u te da je za predsjednika izabran neviđenim stjecajem okolnosti, drugim dijelom u njegovom kompleksu zbog nesudjelovanja u ratu, a trećim u tome što premijer vjeruje da je politika u onome što se govori i proklamira, ne u onome što se stvarno poduzima i ostvaruje. Nije mudro očekivati od takvog čovjeka da će u sljedećih godinu dana – u kojima ga čekaju predsjednički, unutarstranački i parlamentarni izbori – izići ususret težnjama da se stvori jasan i čvrst zakonski okvir za drastično sankcioniranje izljeva ustaštva, nacifašizma i etničke mržnje. Što očekivati od premijera koji nije u stanju da osudi skandalozni intervju Kolinde Grabar-Kitarović u otvoreno proustaškom glasilu, ali jest uporan u višednevnom zgražanju nad Pupovčevom izjavom? Čemu se nadati od premijera koji nema snage pozvati na razgovor HDZ-ovog saborskog zastupnika Lovru Kuščevića, donedavnog ministra i političkog tajnika HDZ-a, koji u svojoj kući drži sliku Ante Pavelića? Ili osuditi istupe saborskog zastupnika Steve Culeja? Jedino što preostaje kad se radi o Plenkoviću jest tješenje da može biti gore, ali takav stav, zapravo, znači odustajanje od vođenja politike i prepuštanje inerciji.
Plenkoviću, elem, ne bi bilo mrsko da SDSS napusti koaliciju. Tako bi se, bar nakratko, riješio pritiska unutarstranačke i izvanstranačke desnice te, uvjeren je, kao što je uvjerena i ona, time pomogao HDZ-ovoj kandidatkinji Grabar-Kitarović na predstojećim predsjedničkim izborima. S druge strane, nije oduševljen tom mogućnošću jer mu je još uvijek – premda zacijelo manje nego prije, recimo, šest mjeseci – stalo do respekta u Berlinu, Parizu i Briselu: zbog tog europskog momenta, a i činjenice da će Hrvatska predsjedati Europskom unijom u prvoj polovici iduće godine, nije izgledno očekivati da će predsjednik HDZ-a posegnuti za raskidom koalicije sa SDSS-om. Osim toga, bez troje SDSS-ovih parlamentaraca HDZ-ova većina doslovno bi postala ovisna o troje ili četvero SDP-ovih prebjega i Plenković se više ne bi mogao praviti nevješt i govoriti da trgovački preleti nemaju veze s njim i s HDZ-om. Premijeru bi najviše pasalo da SDSS istovremeno bude i jedno i drugo, i unutra i izvan, pa da pokazuje lice ovisno o konkretnoj situaciji i o tome kome se pokazuje: jedno lice za HVIDRA-u i Culeja, drugo za Merkel i Macrona. Tako se Plenkoviću dogodilo da je Kolinda Grabar-Kitarović, zahvaljujući kandidaturi Miroslava Škore, u svakom pogledu uspostavila kontrolu nad njime i nad HDZ-om, premda se u jednom razdoblju bilo učinilo da je premijer predsjednicu učinio sasvim ovisnom o vodstvu i politici HDZ-a. Obilo mu se o glavu inzistiranje na degažiranju Mate Radeljića sa savjetničke pozicije u Uredu predsjednika, jer Radeljić je najzaslužniji za izum Škorine predsjedničke kandidature. Da se nije pojavio Škoro, ili netko drugi zdesna s potencijalom od dvadesetak posto glasova, Grabar-Kitarović imala bi jedinog ozbiljnog suparnika u Zoranu Milanoviću, pa ni ona ni HDZ ne bi morali toliko glavinjati po predjelima nacionalne mržnje i revizionizma te se dodvoravati najgorem dijelu hrvatskog biračkog tijela. Mogli bi na svjetlo iznijeti svoje europsko lice.
Ovako, Plenkoviću bi se moglo zbiti da slijedeći Kolindu Grabar-Kitarović na domaćem terenu skrene sasvim udesno, jer njegova politička sudbina uvelike ovisi o ishodu predsjedničkih izbora, a da svejedno ne odnese pobjedu na tim izborima. Bio bi to dvostruki poraz, ali Plenković ne pokazuje znakove odustajanja od srljanja u takav – sve ili ništa – rizik. U takvom ambijentu, ne može se očekivati razumijevanje za SDSS i za Srbe. Može se, rekosmo, samo nalaziti utjeha u kalkulaciji da bi moglo biti i gore nego što je sad.
