Otkako je početkom 2017. godine došla raditi u Slobodnu Dalmaciju, za Andreu Topić brzo se čulo. Boje je se oni o čijim ilegalnim radnjama piše pa stoga nerijetko prima prijetnje. No njen rad, vođen javnim interesom i bez podilaženja raznoraznim moćnicima, prepoznali su i građani umorni od poltronskog novinarstva, koji joj pišu grafite podrške. Porazgovarali smo s ovom mladom novinarkom koja je svoju karijeru započela u Makarskoj kronici, a danas još piše u Slobodnoj Dalmaciji i Jutarnjem listu.
Imate 24 godine i, kako kažete, desetljeće staža u novinarstvu. Kako je to moguće?
Znam, to se ne računa, ali još u osnovnoj školi slala sam križaljke i tekstove za ‘Dječji klub’, a oni bi ih objavljivali i plaćali me u knjigama i igračkama. Miho Munja iz 6. C na velikom odmoru oteo mi je primjerak časopisa iz ruke i teatralno ga spalio. Bila je to prva radikalna kritika moga rada. A prvi pravi, ozbiljniji tekst koji sam napisala izašao je u Makarskoj kronici kad mi je bilo 14 i nemam pojma o čemu se radilo. Ali uvijek pamtim sugovornike. Titulu najupečatljivijih ove godine mogli bi odnijeti imotski Kinezi ustaše.
Kako je došlo do vašeg prvog profesionalnog angažmana u Makarskoj kronici?
Redakcija Kronike bila je onako, filmska. Zadimljena, mala i na kat, prepuna obaveza i s premalo ljudi. I s plutenom pločom na kojoj su visjeli komični i mudri naslovi u stalnom postavu. Pjesme izrezane iz ‘Ferala’ selotejpom su grlile ormare. Moj put do tamo i nije neka dobra priča, ali sviđa mi se kuda vodi. Novinarstvo zbilja nisam birala. Preda mnom se pojavila životna situacija u kojoj sam morala odlučiti između preseljenja u drugi grad, škole, doma ili pronalaženja izvora prihoda kojim bih sebi plaćala smještaj i hranu. Na vrata Makarske kronike pokucala sam uvjerena da traže fotoreportere, u čemu sam se tada vidjela. Otprilike u to doba dobila sam nagradu Programa Ujedinjenih naroda za razvoj. Uz to bih svake godine bila na listi najboljih mladih fotografa u državi, pobjeđivala na natječajima, imala izložbe, držala radionice i predavanja. Imala sam životopis s 14 godina. A i svojski sam se trudila reanimirati makarski fotoklub Osejava, čiji je osnivač bio legendarni Nikša Antonini. I išlo je. E, da se vratimo s ovih suptilno ubačenih hvalospjeva ka novinarstvu. Na moje iznenađenje, u Kronici su mi rekli da sam pogriješila. Da njima zapravo nedostaje novinara. Ne fotoreportera. Izmuljala sam nešto kao ‘pa da, zato sam i došla’. I počelo je.
Kako je bilo raditi u Kronici?
Ondje, u Kronici, naučili su me gotovo svemu što danas znam. Tempo je bio ubitačan. Odokativnom metodom, dan prije izlaska novina odradila bih od dvadeset do trideset članaka, što sitnih, što većih. I slike i tekst. Urednica Maja Erceg nije dozvoljavala da u rečenici imaš tri puta istu riječ i da ti je nešto beznačajno na početku članka. Držalo se do pravila.
Jeste li tada mislili da će vaš rad biti obilježen i prijetnjama? Zbog probušenih guma na vašem automobilu i niza drugih ‘upozorenja’ jer ste pisali o bespravnoj gradnji i nezakonitim poslovima jednog moćnika, prošle godine je reagiralo i Hrvatsko novinarsko društvo. Koliko je teže novinarima u manjim sredinama suočavati se s pritiscima lokalnih moćnika?
Dok sam radila u Makarskoj kronici, u bogatoj redakcijskoj biblioteci našla sam priručnik ‘Istraživačko novinarstvo’ Inoslava Beškera. Unutra su bila čitava poglavlja o radu lokalnih novinara i opisivalo se kao je neki neandertalac na rivi u Makarskoj napao Anđelka Ercega, osnivača Kronike. Pomislila sam ‘ma dobro, hajde, to je teška iznimka, to se događa jednom u milijun godina’. A onda čovjek odraste. I prijeđe u veće novine. I buše mu gume, a on nema pojma zašto. I gađaju auto jajima, da ni ne znaš kome si se sve mogao zamjeriti. I napišeš članak kako vidjelica Mirjana bespravno betonira uvalu na Hvaru. I onda Dnevno.ba napiše tekst o tebi uz komentar da ti se ‘skoro oklagija ukazala’. I odeš to prijaviti, a na policiji kažu da to nije prijetnja. Ipak, moram pohvaliti upornost kojom su pisali biografiju. Objavili su da sam bila među komunistima koji su 1981. godine osudili fra Jozu Zovka na smrt. Pritom ih nije uspjela omesti ni činjenica da sam se rodila 14 godina kasnije.
Slobodna Dalmacija nepravomoćno je izgubila spor zbog vašeg teksta o fotostupu i mora platiti 30.000 kuna. Tekst je o ‘izumu’ fotostupa koji su gradske vlasti masno platile, i to u vrijeme mobitela i štapova za snimanje selfija, dok su novinari i aktivisti pokazali kako su fotografije napravljene njime znatno lošije od onih snimanih mobitelom.
Ima nekih priča koje budu toliko dobre, lude i jake da svaki komentar u članku postaje suvišan. Kao presuda sutkinje Maje Anušić koja je napisala da se ne može u novinskom tekstu iznositi nešto kao ‘mišljenje ili stav’ jer da to ‘nije dokazivo na sudu’. Ta apsurdna tvrdnja protivna je i Ustavu. Dalje je navela da sam uzrokovala štetu tužitelju jer sam napisala točne informacije kako je fotostup, izum istaknutog HDZ-ovca, nastao potpomognut novcem jedinica lokalne samouprave gdje je HDZ na vlasti i da su ga kupili HDZ-ovi načelnici i gradonačelnici. Dosuđeni iznos je 30.000 kuna. To je 30 mjernih jedinica duševne boli po zadnjem tečaju hrvatskog pravosuđa.
U ožujku ove godine dobili ste nagradu Zlatni kurac koju dodjeljuju splitski aktivisti okupljeni u inicijativi Dnevna doza splitskog nereda za ‘osvještavanje građana u kakvom kurcu od grada žive’. Zašto vam je nagrada dodijeljena i jeste li na nju ponosni?
Na Zlatni kurac sam iznimno ponosna. Bilo je kolega koji su mi govorili da ga oni ne bi od srama primili. Za mene je sram smijati se lošim vicevima nadređenog. Ili glumiti diktafon gradonačelniku. Sram bi me bilo ne zamjeriti se nikome. Zlatni kurac držim nasred dnevnog boravka i podsjeća me da sam zbilja nešto dobro napravila. Dobila sam ga za reportaže u Jutarnjem listu o ilegalnom plakatiranju. Neka je firma odlučila u dogovoru sa splitskim komunalcima na crno dilati gradske oglasne ploče. Zvala sam ih i ponudila da ću ih otkupiti, poslali su mi cjenik. Sve smo se lijepo dogovorili. Ne znam kako je to završilo, znam da se Uskok time bavi, a tadašnji šef Odjela za komunalu više nije na funkciji.
Nakon što su gradske vlasti prebrisale mural Jugoplastici koji su napravili građani, aktivisti su grafitima išarali mjesto na kojem je bio. Jedan od njih glasi: ‘Svi smo mi Andrea Topić’. Rijetko se koji novinar u Splitu našao na zidovima a da nije u pitanju neka uvreda. Je li vas to iznenadilo?
Više me iznenađuje da još nije prebrisan. Taj grafit i Zlatni kurac pamtit ću zauvijek. To su ogromna priznanja, upravo zato što dolaze s ulice, od normalnih ljudi, antisistemskih boraca, aktivista, manjine koja se bori u ime indiferentne većine. Koliko god da me ova presuda oko fotostupa obeshrabrila, toliko mi je grafit vratio volju za istraživanjem i ismijavanjem pokvarenosti. Svijet je prepun mržnje. Zvuči kao nešto s poleđine boce vode, ali zbilja, nismo ni svjesni koliko dobroga možemo učiniti malim djelima.
