Kako komentirate tužbu Daniela Srba zbog objave satiričke pjesme ‘Lijepa naša haubico’?
‘Novosti’ su portal kojem popularnost raste i jedno od rijetkih mjesta gdje na svoje dolaze hrvatski čitatelji željni zrelog komentatorskog, analitičkog i istraživačkog novinarskog štiva iz pera veličina poput Viktora Ivančića i Borisa Dežulovića. Vitalna uloga satire u demokraciji, a koja ne smije imati zabranjenih tema kako bi za demokraciju mogla odraditi važan dio posla prokazivanja pluralnosti viđenja iste društvene stvarnosti, doista je već toliko prežvakana činjenica da iznova dokazivanje iste svaki puta kad se satira dogodi (a ta potreba nas podsjeća na važnost uvođenja građanskog odgoja) zvuči kao da moramo objašnjavati važnost slobodnih izbora kao bitnog mehanizma demokracije iznova svake četiri, odnosno pet godina. No, svoditi ovaj slučaj samo na pitanje medijskih sloboda ne omogućuje nam da stvari sagledamo šire.
Vraćamo li se na neki način u devedesete, kada je sudski bila sankcionirana satira?
Medijski okoliš u kojem živimo posljednja dva i pol desetljeća, a koji je teže objasniti što se vremenski više udaljavamo od ratnih devedesetih, njeguje više nacionalnu mitologiju nego nacionalno blagostanje, pripadanje i suživot svih koji u toj naciji žive. Svakodnevna, stalna prisutnost različitosti tretira se kroz specijalizirane teme, dok su iz svakodnevnog medijskog zapisa, pa onda dobrim dijelom iz svijesti građana Hrvatske, gotovo pa isključene. Nacionalne i druge manjine većinom ostaju ‘nevidljive’ ako nisu tema kriminalnih događaja, prosvjeda, obljetnica i sličnih tematski fokusiranih događaja. Kada smo zadnji puta čuli srpski, bosanski, talijanski i bilo koji drugi ‘manjinski naglasak’ u mišljenjima građana Hrvatske u svakodnevnim izvještajima, primjerice o turističkoj sezoni, ili o trivijalnostima poput podnošenja vrućine, koje dijelimo svi na ovim prostorima? U razvijenim demokracijama i njihovim medijima kao što su Velika Britanija teško je čuti da se traži mišljenje ‘manjinskih crnaca’, nego se govori o ‘crnačkoj zajednici’, koja se redovito i traži za uključenje u svaki program za koji je utvrđeno da mora reprezentirati raznolikost društva u svim segmentima, a ne samo u statističkim kućicama koje mjere broj minuta specijaliziranih emisija za manjine u rubnim terminima – očito zapravo namijenjenih manjinama, a ne ‘većini’. Naime, brojčani statistički udio ne ističe se u Velikoj Britaniji ni približno toliko koliko ovdje. Hrvatska neće biti u Europi sve dok s prvim susjedima s kojima dijeli dug suživot, i još dulju budućnost, komunicira samo kroz ‘međunarodnu’ rubriku u kojoj su i najdalje zemlje, a bilježeći komentare stranih posjetitelja o Hrvatskoj, izdvaja samo one sa Zapada, kojem želi pripadati manje kroz rad na sebi, a više pozivanjem na povijesni ‘identitet’.
Koliko još treba Hrvatskoj da doživi takvu zrelost?
Da je višednevna medijska priprema i prijenos vojnog mimohoda učinila vidljivijima naše sugrađane Srbe s kninskog područja, Hrvatska bi konačno pokazala europsku zrelost za nošenje sa činjenicom da ljudi možda imaju za ispričati drugačije viđenje istih događaja i pomoći nam, ako im dozvolimo, da bolje upoznamo vlastitu prošlost. Naime, moraju li ‘drugi’ biti učinjeni nevidljivima da bi povreda jednih bila legitimna? O pomirenju nešto ipak znaju Vesna Janković i riječki HNK, rijedak primjer uvažavanja onog što ponavlja naša uvažena psihologinja i javna djelatnica na području pomirenja i prevencije nasilja Jasenka Pregrad, da netko vidi vazu a netko dva profila, jer bit je demokracije ne ‘laštenje fasade za Europu’, nego teško i bolno, ali neizbježno uvažavanje postojanja više viđenja istog. Nevjerojatna je lakoća kojom se prelazi preko vitalne važnosti pričanja svih priča na objema ‘stranama’, dijeljenja svih svjedočanstava i iskustava za ozdravljenje nacionalizmima izmrcvarenog ‘regiona’. Kada ‘manjine’ postanu naši ‘supatnici’ u borbi s krizom i lošim vladama, sa svakodnevicom, nastat će korisniji referentni okvir za sagledavanje predmeta tužbe poput ove da je satirički prepjev himne oblik vrijeđanja nacionalnih simbola.
Nije li trajna nevidljivost manjina u Hrvatskoj oblik nepoštivanja demokratske i europske Hrvatske?
To je najkorisniji pristup i uvod za rasprave koje nažalost tek trebaju uslijediti. Satirički prepjev himne na portalu srpske zajednice u Hrvatskoj iz te perspektive može se čitati i kao njezin kreativan odgovor na ono što je očito shvatila kao dugotrajno monopoliziranje pripadanja Hrvatskoj od strane statističke većine (npr. u ovom slučaju pokazivanjem mašinerije koja nije izrađena za mimohode nego za ubijanje). Povijest pop kulture u svijetu vrvi takvim primjerima, gdje marginalizirani (rasne manjine, klasno neprivilegirani) preuzimaju one kodove koje stalno ističe dominantna kultura (u nas simboli nacije i religije) i prerađuje ih da za sebe nađe mjesta koje u stvarnosti ne dobiva. Iz takvih primjera vidimo koje su prijeporne točke isključivanja u nekom društvu. To najbolje znaju obožavatelji BBC-eva ‘Montya Pythona’, američkog Daily Newsa, i u nas Feral Tribunea. U pop kulturi konsolidirane demokracije sve jest i mora ostati dostupno igri prepravljanja i značenja je nemoguće zauvijek ‘zamrznuti’. Upravo je objavljivanje satire, a ne bilo kakvo zatiranje iste, jedan oblik približavanja europskom kulturnom nasljeđu. Britanski profesor socijalne psihologije Michael Billig davno je pjevanje himne i isticanje zastave kao i referiranje na nacionalno ‘mi’, bez ikakve rasprave tko bi to sve mogao biti, nazvao ‘banalnim nacionalizmom’, jer se zaziva u mirnodopsko vrijeme, kada nema direktne ugroze, a u društveni ‘zdravi razum’ zajednice pri tom krijumčari podjele, tj. partikularnu definiciju domovine prodaje kao opću. Demokraciju stalno treba učiti i vježbati, a uzevši brzinu kojom se demokratske promjene u ovom dijelu svijeta zbivaju, treba nam još mnogo strpljenja.
