Ljudski život na ovim prostorima nikad nije vrijedio previše, a te 1991. godine vrijedio je najmanje. Mitologizirana hrvatska povjesnica to razdoblje gleda crno-bijelo. Došli su zli Srbi, koji su sto godina pripremali velikosrpsku agresiju i pokušali porobiti jedinu i vječnu Hrvatsku. O tome da je za taj derbi bilo potrebno dvoje i da je vlast Franje Tuđmana od predizborne kampanje za prve višestranačke izbore Srbe prvenstveno doživljavala kao metu i neprijatelja, u povijesnim knjigama nema riječi. Pritom se zaboravlja da je Srpska demokratska stranka na prvim izborima dobila oko 46.000 glasova i da je stotine hiljada Srba glasalo za SKH SDP, koji je u općinama u kojima su živjeli Srbi pobijedio na izborima.

U razgovoru s jednim od četvorice koji su odveli mog oca saznali smo gdje je tata ubijen i tko je sve u tome sudjelovao. Dostavila sam taj podatak Državnom odvjetništvu u Sisku, ali me nitko nije nazvao

Jedan od izbornih pobjednika bio je SDP-ov Dušan Trivunčić, sekretar komiteta u Novskoj i direktor u Poljoprivredno-prehrambenom kombinatu ‘Braća Rađenović’. Ugledni agronom Trivunčić imao je u osvit mlade demokracije 55 godina i živio je u Jasenovcu sa suprugom Julom. Imali su dvoje djece. Sin Siniša radio je u Njemačkoj, a kći Zorica studirala je u Sarajevu. Osim što je postao saborski zastupnik, Trivunčić je bio član Savjeta Spomen-područja Jasenovac. Što se dogodilo od izbora 1990. do početka srpske pobune i pravog rata u rujnu 1991., povjesničari tek trebaju dati pravi odgovor. Za sada ih odgovornost hrvatske strane ne zanima. Ne zanimaju ih događaji koji su Srbe gurali prema pobuni, događaji koji su odredili sudbinu mnogih nevinih ljudi. Jedan takav događaj zbio se 17. rujna 1991., a što se točno zbilo Novostima je ispričala Zorica Vlajinić, kći Dušana Trivunčića, jednog od ljudi čiji je život u to vrijeme nekima vrijedio vrlo malo.

- Moj otac je tog 17. septembra 1991., između 17 i 19 časova, obavljao svoje redovne aktivnosti kod kuće. Hranio je stoku i vraćao se s našeg imanja. Prilikom povratka kući, uniformisani, naoružani ljudi, prolazeći pored kuće automobilom, zastali su i prišli mojoj majci. Pod prijetnjom oružjem su tražili da im preda prijavljeno oružje. Pretresli su kuću. Bila su četvorica. Tada je naišao moj otac. Prilikom pretresa su oduzeli pištolj koji je moj otac legalno posjedovao. Nakon pretresa su ocu stavili lisice i odvezli ga u nama nepoznatom pravcu. Ja to nisam vidjela, ali mi je majka pričala. Ja sam bila na fakultetu u Sarajevu - kaže Zorica.

Jula Trivunčić svjedočila je 2008. na Županijskom sudu u Sisku o odvođenju svog supruga Dušana, saborskog zastupnika. Prisjetila se naoružanih ljudi u uniformama koji su krenuli u pretres kuće tražeći od nje da im preda pištolje za koje su njen suprug i sin imali službene dozvole i koje su legalno posjedovali.

‘… Ja sam im tada objašnjavala da nema potrebe za pretresom, jer da u kući imamo dva pištolja koja su bila prijavljena – jedan na Sinišu, a drugi na mog pokojnog muža. Odvela sam ih u sobu, rekla da su pištolji na nahtkaslu i da ih mogu uzeti. Kada su me pitali za municiju, rekla sam im da municije nemamo, međutim jedan mi je rekao da idemo tražiti van municiju. Ja sam mu rekla da nemamo municiju, na što mi je on odgovorio ‘nemate ništa, a naši ljudi ginu’. Došli smo tako do garaže, rekao mi je da otvorim garažu, pa sam ja rekla da su ključevi u kući, pa mi je naredio da da odem po ključeve što sam ja i učinila, ali sve to uz njegovu pratnju. Kada sam otključala garažu, u garaži je bio automobil marke ‘mercedes’, bijele boje koji je bio registriran na mog svekra Živka Trivunčića…’

Kao što je bio običaj u to vrijeme, mercedes u garaži Srbina kojeg odvodite u nepoznatom pravcu smatrao se ratnim plijenom, pa je jedan od ljudi koji su pretresali kuću Trivunčićevih sjeo u njega i izveo ga van. Na sisačkom sudu Jula Trivunčić je ispričala što se dalje događalo.

‘U isto vrijeme sam vidjela da u lisicama iz naše kuće izvode mog muža dvije uniformirane osobe i to u lisicama s rukama odostraga… …sjećam se da je Anka Trivunčić tražila da bi donijela kaput za Dušana jer je bio u košulji kratkih rukava, međutim jedan od te dvojice rekao joj je da će mu biti vruće i da mu kaput ne treba…’

Saborski zastupnik Trivunčić tada je zadnji put viđen živ. Njegovo tijelo nađeno je uskoro u šumi Zelenika, pored autoputa Bratstva i jedinstva. Kako je završio život ovog uglednog mještanina Jasenovca svjedoči nalaz sudskog vještaka iz Siska, prim. dr. Steve Kovačevića.

Iz zagrebačkog ždo-a odgovaraju da je ovo djelo iz 1991. okarakterizirano kao ratni zločin i da ‘provode izvide u cilju utvrđivanja identiteta i prikupljanja dokaza povodom ubojstva’

‘…glava je upadljivo deformirana, kosti mnogostruko isprelamane, na obje strane vide se 3-4 izlazne strijelne rane promjera do 10 cm, a u nepravilnosti ovih defekata, na lijevom obrazu se uočavaju tri potpuno pravilne ulazne strijelne rane promjera oko 10 mm.’

Netom nakon ubojstva Dušana Trivunčića, jedan od svjedoka koji su o tom događaju svjedočili na Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu izjavio je da je išao u šumu gdje je čuvao svinje i da je naišao na grupu vojnika oko izrešetanog tijela Dušana Trivunčića. Pitali su ga što radi tu, a kada im je rekao da čuva svinje, nisu mu povjerovali. Život mu je, prema njegovima tvrdnjama, spasio tadašnji direktor HEP-a u tom kraju, danas pokojni Ivica Marohnić, koji je bio pored vojnika i koji je jamčio za njega. Brojni svjedoci su vidjeli odvođenje Dušana Trivunčića. O tome su i oni svjedočili u Beogradu, a neki od njih su među onima koji su došli pred kuću Trivunčićevih, prepoznali i imenovali jednog svog mještanina, emigranta koji se prigodno prije rata vratio iz Kanade i koji je bio u dobrim odnosima s mnogima od njih. Kako tvrde, to ga navodno nije spriječilo da neke od njih odredi kao mete. Nakon očevog ubojstva, Zorica Vlajinić došla je u Jasenovac.

- Nakon tatinog ubistva, sprovod su 21. septembra organizirale tadašnje opštinske vlasti. Dok su ga sahranjivali, svirana je uzbuna za zračnu opasnost, tako da je malo ljudi došlo. Vlasti ga nisu upisale u knjigu umrlih, pa smo ga uspjeli proglasiti mrtvim tek 1999. Sve nam je to otežalo ostvarivanje prava. Uskoro je Jasenovac potpao pod srpsku vlast i sve nam je to otežalo istragu oko očeve smrti. Nakon Bljeska 1995. mi smo izbjegli u Srbiju. Majka je tada zatražila pravo na penziju. Imali smo problema s pravom na saborsku penziju, nikada nismo uspjeli tu penziju dobiti. Dobili smo samo penziju na osnovi prava iz radnog odnosa - kaže Zorica Vlajinić.

Obitelji Trivunčić, nakon što je Zoričina majka Jula dala iskaz u Sisku, nitko se iz Županijskog državnog odvjetništva u Sisku, koje je navodno vrijedno radilo na otkrivanju identiteta etničkih čistača Jasenovca, nije javio. Sve do 2012. godine.

- Mislim da je Hrvatska tada bila pritisnuta velikim brojem nezavršenih procesa i pod pritiskom ulaska u EU. Pozvali su nas da damo iskaze, išle smo mama i ja. Ja sam tada istraživala šta se dogodilo, pa sam im se obraćala da dopunim svoj iskaz. Međutim, sve te moje inicijative i predlozi su naišli na ćutanje ili na nipodaštavanje. Za svaki moj predlog su imali pripremljen odgovor, koji je ukazivao na to da to što ja predlažem nije bitno - uvjerena je Zorica.

Obitelj je inicijativu ŽDO-a u Sisku doživjela kao predstavu. Nikada nisu povjerovali da je nekome u hrvatskom pravosuđu stalo da se ubojice identificiraju i kazne, skupa s nalogodavcima.

- Mišljenja sam da se takvo ubistvo nije moglo desiti bez znanja tadašnjih političkih struktura u našoj općini i tražila sam da se šef Kriznog štaba ispita. On je bio tatin saradnik i nazoviprijatelj. Pokušala sam s njim razgovarati, ali taj razgovor nije bio plodonosan. Ja mislim da je on na neki način odlučivao o sudbini ljudi na prostoru na kojem je bio šef. Prošlo je skoro 30 godina od svega i nije se dogodilo ništa što bi to rasvetlilo. Ne očekujem da će se u hrvatskom pravosuđu dogoditi nešto što bi dovelo do toga da oni prihvate da znaju šta se desilo - kaže.

Ubojice nisu slučajno pokucali na vrata Trivunčićevih i na vrata mnogih Srba u tom kraju, u Sisku, Novskoj i drugim mjestima.

- Ubistvo jednog takvog Srbina je imalo dalekosežne posledice. Tu su sa ubistvom jednog završili sa svim Srbima na tom području. Ljudi su pobegli glavom bez obzira. To je bio posljednji signal da se u tom Jasenovcu, u toj opštini, nema šta tražiti i da nijedan Srbin ne može preživeti - smatra Zorica Vlajinić.

Ubrzo nakon što su mnogi Srbi koji su shvatili poruku vlasti pobjegli iz tog kraja, Jasenovac je došao pod vlast pobunjenih Srba, pa su onda kofere spremali Hrvati. Ubojstva Hrvata u krajevima koje su kontrolirali Srbi danas se aktivno istražuju, a ubojstva Srba je prekrio zaborav, čak i kada se pojave dokazi koji laicima djeluju kao neoborivi.

- U razgovoru s jednim od četvorice ljudi koji su odveli mog oca saznali smo na kojem mjestu je tata ubijen i tko je sve u tome sudjelovao. S tim čovjekom je pričao moj brat. Ja sam taj podatak početkom godine dostavila Državnom odvjetništvu u Sisku, ali me nitko u vezi toga nije nazvao. Brat je do tog čovjeka došao slučajno, preko ljudi kod kojih se raspitivao što se dogodilo. Oni su mu rekli da taj čovjek možda nešto zna. Taj čovjek je bio zaposlen u preduzeću u kojem je moj tata bio dugogodišnji direktor. On je rekao da nije znao gdje voze tatu i šta će se dogoditi, ali da nije imao mogućnost izbora. Morao je voziti taj bijeli kombi kojim su odveli oca. On je napustio posao početkom 1991. i prešao u rezervni sastav policije - priča Zorica.

Trivunčići su ime vozača kombija koji je Zoričinog tatu odveo na put bez povratka, kao i sve ostale informacije koje je naveo njenom bratu, dostavili DORH-u još u veljači ove godine. Međutim, još nitko nije našao za shodno da im se javi. U kakvim je okolnostima ugašen život saborskog zastupnika Trivunčića svjedoči nekadašnji potpredsjednik Sabora i jedan od najuglednijih političara tog vremena, Simo Rajić.

- Nisam poznavao Dušana Trivunčića, on je izabran u takozvanoj srpskoj kvoti. Sjećam se da mi se njegova obitelj kasnije obraćala za pomoć i da sam u ime Srpskog narodnog vijeća tražio informacije o njegovoj sudbini, ali to je bilo ratno vrijeme i nikome nije bilo stalo da se takve sudbine rasvijetle. Problem je što su Ivica Račan i Tuđmanova krtica u SDP-u Zdravko Tomac radili sve da Srbe tada izoliraju. Pokušavali smo spriječiti ono što je uslijedilo i kao Srbi organizirano djelovati unutar našeg kluba i partije. Mi smo htjeli biti glasnogovornici integracije Srba. Nismo uspjeli - kaže Rajić.

Umjesto prave istrage te hapšenja ubojica i nalogodavaca, obitelj Trivunčić dobila je tek protokolarni telegram sućuti, koji je u ime Sabora potpisao njegov tadašnji predsjednik Žarko Domljan. SDP nikada nije poslao telegram, nikada se iz te stranke nitko nije javio Trivunčićima, niti ponudio bilo kakvu pomoć. Obitelj je zatražila pomoć i od Zorana Milanovića dok je bio premijer. Nikakav odgovor nisu dobili.

Iz ŽDO-a u Sisku, gdje smo zatražili informacije o ovom slučaju, rečeno nam je da su svi podaci prebačeni u zagrebački Odjel za ratne zločine, a iz zagrebačkog ŽDO-a nam odgovaraju da je ovo djelo okarakterizirano kao ratni zločin i da ‘provode izvide u cilju utvrđivanja identiteta i prikupljanja dokaza povodom ubojstva’.

Dakle, tužitelji ni nakon 28 godina nisu otvorili službenu istragu. Obitelj Trivunčić tvrdi da zna imena ubojica čovjeka koji je bio saborski zastupnik, ali i člana Savjeta JUSP-a Jasenovac.

Inače, Jasenovac je u rujnu 1991. bio okružen stražama koje su držali policajci i vojnici poslani iz Virovitice. Ptica nije mogla ući ni izaći iz Jasenovca bez njihove dozvole, kamoli mercedes i bijeli kombi pun naoružanih ljudi. Dakle, nalogodavce ubojstva saborskog zastupnika Dušana Trivunčića treba tražiti na onim položajima na kojima su sjedili oni kojima je odgovaralo da ljude odvode i ubijaju u šumicama pored autoputa i na obalama Save, Drave i Dunava. Možda se zato tužiteljima ni 28 godina nakon ubojstva ne žuri doznati imena ubojica i nalogodavaca?

Iz Vukovara nam stalno poručuju da ubojice šeću tim gradom. Izgleda da ubojice šeću cijelom Hrvatskom.