Zastupnik SDSS-a Boris Milošević govorio je u petak u Saboru o Dušanu Trivunčiću, zastupniku prvog demokratski izabranog višestranačkog Sabora Republike Hrvatske koji je svoj mandat započeo 30. 5. 1990. godine. Izabran je kao delegat u Vijeće udruženog rada.

"Kao dijete preživio je logor smrti u Jasenovcu u kojem je skončala njegova majka, ali ta trauma nije utjecala na njega da u svakome vidi čovjeka. Prema riječima onih koji su ga poznavali, vjerovao je u socijaldemokraciju i nadao se mirnom, političkom rješenju srpskog pitanja u Hrvatskoj.

Ipak, u kasno poslijepodne, 17. 09. 1991. godine, četvoro uniformiranih osoba je izašlo iz bijelog kombija pred Dušanovu obiteljsku kuću u Jasenovcu i krenulo u pretres. U kući je bila samo supruga Jula, a kad je Dušan došao kući s poljoprivrednih radova, stavljene su mu lisice, ubačen je u kombi i odvezen u nepoznato.

Dva dana poslije Hina je objavila kratku vijest da je ispod autoceste kod Novske nađeno tijelo zastupnika u Hrvatskom saboru Dušana Trivunčića.

Prema mišljenju nadležnog patologa Dušan Trivunčić je umro nasilnom smrću, a uzrok smrti su prostrijelne rane na prsima i glavi. Tijelo je pokopano u obiteljskoj grobnici na mjesnom groblju u Jasenovcu.

Otvarajući zajedničku sjednicu svih saborskih vijeća 8. 10. 1991. godine, predsjednik Sabora Žarko Domljan je na početku napomenuo da je rat koji bjesni u Hrvatskoj odnio mnoge živote, među njima i zastupnika Dušana Trivunčića, dok je teško ranjen zastupnik Ivan Kovač iz Varaždina te je pozvao na minutu šutnje za sve koji su izgubili život. Poslan je i protokolarni telegram sućuti obitelji Trivunčić.

Istinu, tko ga je i zašto odveo i na kraju ubio, obitelj nije saznala. Nadležno državno odvjetništvo smrt Dušana Trivunčića tretira kao ratni zločin u kojem se trenutno provode izvidi.

Do danas, bez rezultata.

O Dušanu Trivunčiću se ne piše (osim jednog članka prije tri godine u Novostima) i ne govori. Nitko ga ne spominje, iako je jedini zastupnik koji je ubijen za vrijeme trajanja mandata.

Jedini nad kojim je počinjen ratni zločin", istaknuo je Milošević.

Trivunčić je bio sekretar komiteta u Novskoj i direktor u Poljoprivredno-prehrambenom kombinatu ‘Braća Rađenović’. Ugledni agronom imao je u osvit mlade demokracije 55 godina i živio je u Jasenovcu sa suprugom Julom. Imali su dvoje djece. Sin Siniša radio je u Njemačkoj, a kći Zorica studirala je u Sarajevu. Osim što je postao saborski zastupnik, Trivunčić je bio član Savjeta Spomen-područja Jasenovac.

"Moj otac je tog 17. septembra 1991., između 17 i 19 časova, obavljao svoje redovne aktivnosti kod kuće. Hranio je stoku i vraćao se s našeg imanja. Prilikom povratka kući, uniformisani, naoružani ljudi, prolazeći pored kuće automobilom, zastali su i prišli mojoj majci. Pod prijetnjom oružjem su tražili da im preda prijavljeno oružje. Pretresli su kuću. Bila su četvorica. Tada je naišao moj otac. Prilikom pretresa su oduzeli pištolj koji je moj otac legalno posjedovao. Nakon pretresa su ocu stavili lisice i odvezli ga u nama nepoznatom pravcu. Ja to nisam vidjela, ali mi je majka pričala. Ja sam bila na fakultetu u Sarajevu", ispričala je Zoricaza Novosti.

Jula Trivunčić svjedočila je 2008. na Županijskom sudu u Sisku o odvođenju svog supruga Dušana, saborskog zastupnika. Prisjetila se naoružanih ljudi u uniformama koji su krenuli u pretres kuće tražeći od nje da im preda pištolje za koje su njen suprug i sin imali službene dozvole i koje su legalno posjedovali.

"… Ja sam im tada objašnjavala da nema potrebe za pretresom, jer da u kući imamo dva pištolja koja su bila prijavljena – jedan na Sinišu, a drugi na mog pokojnog muža. Odvela sam ih u sobu, rekla da su pištolji na nahtkaslu i da ih mogu uzeti. Kada su me pitali za municiju, rekla sam im da municije nemamo, međutim jedan mi je rekao da idemo tražiti van municiju. Ja sam mu rekla da nemamo municiju, na što mi je on odgovorio ‘nemate ništa, a naši ljudi ginu’. Došli smo tako do garaže, rekao mi je da otvorim garažu, pa sam ja rekla da su ključevi u kući, pa mi je naredio da odem po ključeve što sam ja i učinila, ali sve to uz njegovu pratnju. Kada sam otključala garažu, u garaži je bio automobil marke ‘mercedes’, bijele boje koji je bio registriran na mog svekra Živka Trivunčića…"

Kao što je bio običaj u to vrijeme, mercedes u garaži Srbina kojeg odvodite u nepoznatom pravcu smatrao se ratnim plijenom, pa je jedan od ljudi koji su pretresali kuću Trivunčićevih sjeo u njega i izveo ga van. Na sisačkom sudu Jula Trivunčić je ispričala što se dalje događalo.

"U isto vrijeme sam vidjela da u lisicama iz naše kuće izvode mog muža dvije uniformirane osobe i to u lisicama s rukama odostraga… …sjećam se da je Anka Trivunčić tražila da bi donijela kaput za Dušana jer je bio u košulji kratkih rukava, međutim jedan od te dvojice rekao joj je da će mu biti vruće i da mu kaput ne treba…"

Saborski zastupnik Trivunčić tada je zadnji put viđen živ. Njegovo tijelo nađeno je uskoro u šumi Zelenika, pored autoputa Bratstva i jedinstva. Kako je završio život ovog uglednog mještanina Jasenovca svjedoči nalaz sudskog vještaka iz Siska, prim. dr. Steve Kovačevića.

"…glava je upadljivo deformirana, kosti mnogostruko isprelamane, na obje strane vide se 3-4 izlazne strijelne rane promjera do 10 cm, a u nepravilnosti ovih defekata, na lijevom obrazu se uočavaju tri potpuno pravilne ulazne strijelne rane promjera oko 10 mm."

Netom nakon ubojstva Dušana Trivunčića, jedan od svjedoka koji su o tom događaju svjedočili na Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu izjavio je da je išao u šumu gdje je čuvao svinje i da je naišao na grupu vojnika oko izrešetanog tijela Dušana Trivunčića. Pitali su ga što radi tu, a kada im je rekao da čuva svinje, nisu mu povjerovali. Život mu je, prema njegovima tvrdnjama, spasio tadašnji direktor HEP-a u tom kraju, danas pokojni Ivica Marohnić, koji je bio pored vojnika i koji je jamčio za njega. Brojni svjedoci su vidjeli odvođenje Dušana Trivunčića. O tome su i oni svjedočili u Beogradu, a neki od njih su među onima koji su došli pred kuću Trivunčićevih, prepoznali i imenovali jednog svog mještanina, emigranta koji se prije rata vratio iz Kanade i bio u dobrim odnosima s mnogima od njih. Kako tvrde, to ga navodno nije spriječilo da neke od njih odredi kao mete. Nakon očevog ubojstva, Zorica Vlajinić došla je u Jasenovac.

"Nakon tatinog ubistva, sprovod su 21. septembra organizirale tadašnje opštinske vlasti. Dok su ga sahranjivali, svirana je uzbuna za zračnu opasnost, tako da je malo ljudi došlo. Vlasti ga nisu upisale u knjigu umrlih, pa smo ga uspjeli proglasiti mrtvim tek 1999. Sve nam je to otežalo ostvarivanje prava. Uskoro je Jasenovac potpao pod srpsku vlast i sve nam je to otežalo istragu oko očeve smrti. Nakon Bljeska 1995. mi smo izbjegli u Srbiju. Majka je tada zatražila pravo na penziju. Imali smo problema s pravom na saborsku penziju, nikada nismo uspjeli tu penziju dobiti. Dobili smo samo penziju na osnovi prava iz radnog odnosa", kaže Zorica Vlajinić.

Obitelji Trivunčić, nakon što je Zoričina majka Jula dala iskaz u Sisku, nitko se iz Županijskog državnog odvjetništva u Sisku, koje je navodno vrijedno radilo na otkrivanju identiteta etničkih čistača Jasenovca, nije javio. Sve do 2012. godine.

"Mislim da je Hrvatska tada bila pritisnuta velikim brojem nezavršenih procesa i pod pritiskom ulaska u EU. Pozvali su nas da damo iskaze, išle smo mama i ja. Ja sam tada istraživala šta se dogodilo, pa sam im se obraćala da dopunim svoj iskaz. Međutim, sve te moje inicijative i predlozi su naišli na ćutanje ili na nipodaštavanje. Za svaki moj predlog su imali pripremljen odgovor, koji je ukazivao na to da to što ja predlažem nije bitno", uvjerena je Zorica.

Obitelj je inicijativu ŽDO-a u Sisku doživjela kao predstavu. Nikada nisu povjerovali da je nekome u hrvatskom pravosuđu stalo da se ubojice identificiraju i kazne, skupa s nalogodavcima.

"Mišljenja sam da se takvo ubistvo nije moglo desiti bez znanja tadašnjih političkih struktura u našoj općini i tražila sam da se šef Kriznog štaba ispita. On je bio tatin saradnik i nazoviprijatelj. Pokušala sam s njim razgovarati, ali taj razgovor nije bio plodonosan. Ja mislim da je on na neki način odlučivao o sudbini ljudi na prostoru na kojem je bio šef. Prošlo je skoro 30 godina od svega i nije se dogodilo ništa što bi to rasvetlilo. Ne očekujem da će se u hrvatskom pravosuđu dogoditi nešto što bi dovelo do toga da oni prihvate da znaju šta se desilo", kaže.

"U razgovoru s jednim od četvorice ljudi koji su odveli mog oca saznali smo na kojem mjestu je tata ubijen i tko je sve u tome sudjelovao. S tim čovjekom je pričao moj brat. Ja sam taj podatak početkom godine dostavila Državnom odvjetništvu u Sisku, ali me nitko u vezi toga nije nazvao. Brat je do tog čovjeka došao slučajno, preko ljudi kod kojih se raspitivao što se dogodilo. Oni su mu rekli da taj čovjek možda nešto zna. Taj čovjek je bio zaposlen u preduzeću u kojem je moj tata bio dugogodišnji direktor. On je rekao da nije znao gdje voze tatu i šta će se dogoditi, ali da nije imao mogućnost izbora. Morao je voziti taj bijeli kombi kojim su odveli oca. On je napustio posao početkom 1991. i prešao u rezervni sastav policije", priča Zorica.

Trivunčići su ime vozača kombija koji je Zoričinog tatu odveo na put bez povratka, kao i sve ostale informacije koje je naveo njenom bratu, dostavili DORH-u još u veljači ove godine. Međutim, još nitko nije našao za shodno da im se javi.