Sviranje na kordunaškoj tamburici-samici sa četiri žice nedavno je uvršteno na listu Nacionalnog registra nematerijalnog kulturnog naslijeđa, odnosno nematerijalnog kulturnog dobra Republike Srbije. Sviranje na ovom instrumentu najzastupljenije je na Kordunu i dijelovima Banije, Like i Slavonije. Afirmacija samice krenula je prije nekoliko godina iz mjesta Čonoplja, nedaleko Sombora, gdje su pretežno kolonizirani Kordunaši i Ličani.
Tamošnji KUD "Vuk Karadžić" je gajio tu vrstu narodnog stvaralaštva iz starog zavičaja. Organizirao je kurseve i festival "Kordunaška samica-zavjet predaka". Nastupili su svirači samice iz susjednog Kljajićeva (koje je ime dobilo po narodnom heroju Milošu Kljajiću iz Sjeničaka), pretežno naseljenog Kordunašima, pa iz Odžaka, Inđije, Beograda, Bačkog Gračaca, Bačkog Brestovca i drugih mjesta.
Nastupi pjevačkih i folklornih grupa privukli su pažnju etnomuzikologa koji su tadašnjoj predsjednici KUD-a Milki Bosnić predložili da pokrene postupak "zaštite" sviranja na kordunaškoj tamburici-samici. Inicijativu su prihvatili Muzikološki institut Srpske akademije nauka i umetnosti te Muzej Vojvodine koji su bili zvanični predlagači. Obavljena su višegodišnja istraživanja i konzultirani stručnjaci iz te oblasti.
Ovaj instrument mnogi Kordunaši su ponijeli i u izbjegličkoj koloni nakon egzodusa 1995. godine. Jedan od njih je Jovo Poljak (1951.) iz Brda Sela kod Vojnića. On je krajem 1960-tih godina na Kordunu svirao na zborovima, na čijanjima perja i prelima kojih je već tada bilo sve manje. Pored sviranja Jovo se u izbjeglištvu u Vranju i Aranđelovcu, gdje sada živi, okrenuo izradi tamburica tako da je blizu 100 primjeraka završilo kod "zemljaka“ u Australiji, Americi i Kanadi.
Jovo redovno obilazi rodni kraj, a zadnjih godina dolazi u Vrginmost na Đedovu kosidbu i na prigodnom sajmu izlaže svoje tamburice. Veliki interes među Krajišnicima daje nadu da će se sviranje na tamburici-samici održati, a upravo to se željelo postići ovom zaštitom.
U kratkom opisu Nacionalnog registra nematerijalnog kulturnog naslijeđa Republike Srbije piše da samice / tamburice (ponekad: tambura, pa i tambure – mn.) pripadaju porodici trzalačkih žičanih instrumenata. Karakteristične su za tzv. dinarsku kulturu, tradicionalno se koriste kao solistički instrumenti uslijed svoje melodijsko-harmonijske prirode (odakle i naziv), pa čak i kada sviraju združeno, sve imaju istu funkciju. Na samicama se sviraju melodije igara i pjesama, a samičar je najčešće onaj koji započinje pjesmu. Repertoar čine igre tipične za matično područje, uključujući ranije donijete iz drugih krajeva (posebno iz Slavonije), ali i melodije koje su uključili u repertoar tokom života u Srbiji.
Registar nematerijalnog kulturnog naslijeđa Republike Srbije uspostavljen je 2012. godine i u ovom trenutku sadrži 63 stavke upisane na Listu elemenata nematerijalnog kulturnog naslijeđa. Prva na listi je Krsna slava. U ovaj registar, odmah po njegovom uspostavljanju, upisana je izvorna krajiška pjesma ojkača.
