Nakon što je prošlog tjedna američki Kongres izglasao, a predsjednik Barack Obama potpisao Zakon o slobodi kojim se ograničavaju neke od nadzornih ovlasti tamošnjih obavještajnih službi, Edward Snowden napisao je za ‘New York Times’ svoje mišljenje o tom zakonu. Prvo se prisjetio kako su stvari izgledale 2013. godine, kada je odlučio odreći se svega što mu je pružao posao vanjskog suradnika špijunske agencije NSA kako bi javnost obavijestio o razmjerima nadzora koji ta agencija provodi, a zatim zaključio da je ‘dvije godine kasnije razlika ogromna’. ‘No iako smo došli daleko, pravo na privatnost, temelj sloboda koje su zapisane u američkoj Povelji o pravima, i dalje je ugroženo’, napisao je. ‘Neki od najpopularnijih svjetskih internetskih servisa navedeni su kao partneri programa masovnog nadzora NSA, a tehnološke kompanije pod pritiskom su vlada diljem svijeta da rade protiv svojih klijenata umjesto za njih. Milijarde mobitelskih lokacija i dalje se presreću bez ikakvog obzira prema krivnji ili nevinosti onih na koje se to odnosi. Saznali smo da naša vlada namjerno slabi temeljnu sigurnost interneta uz pomoć stražnjih vrata koja privatne živote pretvaraju u otvorene knjige… Na prijelazu tisućljeća malo je ljudi moglo zamisliti da će građani razvijenih demokracija morati braniti koncept otvorenog društva od vlastitih lidera. Ipak, ravnoteža moći polako se pomiče. Svjedočimo pojavi postterorističke generacije, one koja odbacuje svjetonazor definiran jednom tragedijom. Prvi put nakon napada 11. rujna 2001. vidimo obrise politike koja se odmiče od reagiranja i straha u korist izdržljivosti i razuma. Sa svakom sudskom pobjedom, svakom zakonskom promjenom, pokazujemo da su činjenice uvjerljivije od straha. Kao društvo, ponovno otkrivamo da vrijednost nekog prava nije sadržana u onome što to pravo krije, već u onome što ono štiti’, napisao je Snowden.
Ambivalentnost koju iskazuje najvažnija figura cjelokupne afere oko NSA gotovo je univerzalna reakcija na zakon koji su donijele američke institucije, jer taj je zakon rezultat nepomirljivih ideoloških razlika, kompromis u najgorem smislu riječi. Za desnicu on je žrtvovanje svetinje nacionalne sigurnosti na oltaru cmizdravog i suvišnog koncepta osobne privatnosti, a za liberale razvodnjena limunada koja je samo ovlaš okrznula goleme ovlasti orvelijanskog sigurnosno-obavještajnog aparata. Nakon žestoke bitke u predstavničkim tijelima i rastezanju senatskog poslovnika do te mjere da se ključna odredba Patriotskog zakona na kojoj je osovljen cijeli program nadzora na dva dana našla u zakonskom vakuumu, gotovo svi koji su u tom procesu sudjelovali otišli su kućama poluzadovoljni, osim možda Obamine vlade koja je još jednom pronašla način kako da neki problem prividno riješi kozmetičkim promjenama.
Početkom svibnja sud je presudio u tužbi ACLU-a zaključkom da tzv. Sekcija 215 Patriotskog zakona vladi ipak ne daje ovlasti za neselektivno prikupljanje podataka, a samim time i da je taj program punih 14 godina bio nezakonit
Prvu ‘reformu’ obavještajne zajednice u desetljeću američki je Senat izglasao prošlog utorka, sa 67 glasova za i 32 glasa protiv. Za Zakon o slobodi glasala su 23 republikanca, a samo četiri senatora glasala su protiv jer im zakon nije bio dovoljno restriktivan. Prije toga, u zastupničkom domu zakon je podržalo 338 zastupnika, a protiv je glasalo njih 88. Budući da u oba doma Kongresa dominiraju republikanci, iz podrške prijedlogu zakona štošta se može zaključiti o njegovom sadržaju.
A u tom sadržaju ključne su odredbe ona da se uvodi prijelazno razdoblje od šest mjeseci nakon kojega takozvani metapodaci, podaci o brojevima, vremenu i trajanju poziva, ali bez sadržaja, više neće biti u rukama Nacionalne sigurnosne agencije već – privatnih telekomunikacijskih kompanija. Podaci se više neće čuvati na pet godina, već na maksimalnih 18 mjeseci. NSA će smjeti pretraživati podatke, ali uz nalog takozvanog FISA suda (Foreign Intelligence Surveillance Court), tijela koje nije klasičan sud jer je dosad djelovalo u tajnosti i nije podrazumijevalo argumentaciju druge strane. Prema novom zakonu, međutim, u rad FISA suda uvodi se funkcija ‘prijatelja’, stručnjaka izvan sustava koji se bave zaštitom privatnosti, a sud će morati deklasificirati neke od svojih najkontroverznijih odluka. Za razliku od ranijeg pristupa, gdje se prikupljalo po sistemu mreže u koju su se podaci hvatali masovno i bez kriterija, vlada će ubuduće zahtjeve za podacima morati obrazlagati konkretnim argumentima o relevantnosti neke ‘osobe, entiteta, računa, adrese ili uređaja’ za konkretnu istragu.
Dok se o zakonu raspravljalo, republikanski senator iz Kentuckyja Rand Paul bio je jedan od njegovih najvećih kritičara, ali ne s očekivane republikanske pozicije. Za razliku od većine stranačkih kolega, koji su Snowdena s govornice nazivali izdajnikom a Obamu ‘bezvoljnim vrhovnim zapovjednikom’, Paul, koji se namjerava kandidirati za predsjednika države, izjavljivao je primjerice da će vlada i dalje imati ‘robusne ovlasti upliva u privatnost pojedinca’, pa su ga liberalni mediji stavljali rame uz rame s najpoznatijim američkim zviždačem. Paul je naime tijekom bitke u Senatu doživljen kao svojevrsni predvodnik ‘nove generacije’ republikanaca koja je u Senat došla desetljeće nakon 11. rujna, a protivnik mu je bio još jedan republikanac, predstavnik stare garde Mitch McConnell. Taj vođa republikanske većine u Senatu bio se posvetio rijetko viđenim proceduralnim manipulacijama kako bi osujetio izglasavanje zakona. Paul je uzvratio upustivši se u 11-satnu opstrukciju McConnellovog pokušaja da u Senatu ishodi produljenje Patriotskog zakona. To je na koncu rezultiralo probijanjem roka prvog dana lipnja, datuma kada je istekla zakonitost takozvane Sekcije 215 Patriotskog zakona, upravo one odredbe na kojoj počiva cjelokupni NSA-in program nadzora, što je zastupnike prisililo da što prije glasaju o zakonu.
Budući da NSA-in program nadzora nije spriječio niti jedan jedini teroristički napad, mnogi kritičari smatraju da političke elite na njemu toliko inzistiraju zato da bi se sistem zaštitio od unutrašnjih potresa
Informacije o Sekciji 215 široj su javnost postale dostupne tek nakon Snowdenovih otkrića, a samo šest dana nakon njihove objave organizacija civilnog društva ACLU podnijela je protiv vlade tužbu zbog protuustavnog nadzora. Predsjednik Obama tada je izjavljivao da je zakonsko uporište za masovni nadzor upravo Sekcija 215 Patriotskog zakona, da bi početkom svibnja sud konačno presudio u tužbi ACLU-a zaključkom da Sekcija 215 vladi ipak ne daje ovlasti za neselektivno prikupljanje podataka, a samim time i da ja taj program punih 14 godina bio nezakonit. Suci su zaključili i da je vladina interpretacija ključnih riječi sadržanih u toj Sekciji – relevantnost i istraga – bila ‘drastično proširena’ i da se ona ponaša kao da ‘postoji samo jedna enormno velika protuteroristička istraga, te da su svi podaci koji se ikada mogu koristiti u bilo kojem aspektu bilo koje istrage relevantni za sva protuteroristička nastojanja’.
Iako je sud zaključio da je program provođen nezakonito, on nije uvažio zahtjev ACLU-a da ga istog trenutka zaustavi, objasnivši to činjenicom da će mu početkom lipnja isteći rok. Nije se govorilo ni o eventualnim reperkusijama na to sistematsko i dugotrajno kršenje zakona, dapače, samo dva dana nakon isteka valjanosti Sekcije 215 vlada je pokrenula novi ciklus pravnih začkoljica i najavila da će program nadzora ponovno pokrenuti, e da bi zatim mogla pokrenuti šestomjesečni prijelazni period propisan Zakonom o slobodi. Drugim riječima, ilegalni program nadzora provodit će se još šest mjeseci na isti način na koji je provođen i posljednjih 14 godina, nakon čega će se nastaviti pod ponešto promijenjenim okolnostima, od kojih činjenice da će podatke ubuduće čuvati privatne korporacije, a o utemeljenosti zahtjeva za nadzor i dalje odlučivati notorno tajni FISA sud, ni blizu nisu jedine sporne.
Primjerice, na snazi i dalje ostaje Zakon o privatnosti elektronske komunikacije iz 1986., kojim se vladi dozvoljava čitanje e-mailova starijih od šest mjeseci, kao i dijelovi Zakona o stranom obavještajnom nadzoru kojima se omogućava prikupljanje sadržaja, a ne samo metapodataka komunikacije. ‘Reforma’ obavještajnog sustava nije odgovorila ni na pitanja o tome koliko se zapravo metapodataka prikuplja, svi ili samo dio njih, prikuplja li vlada i podatke kao što su IP adrese o internetskoj komunikaciji, ali i one o vozačkim dozvolama, korištenju hotela i kreditnih kartica, najmu automobila i stanova, sve što se nakon Snowdenovih otkrića sporadično spominjalo. Isto tako, vlada nije otkrila ni koliko cijeli program košta, ni koliko je bilo žrtava lažnih pozitivnih rezultata, gdje se nevinim ljudima zagorčavao život zbog nečije krive procjene.
Jedno što se zna, ali se o tome malo govori, jest da NSA-in program nadzora nije spriječio niti jedan jedini teroristički napad, pa se mnogi njegovi kritičari pitaju zašto političke elite onda na njemu toliko inzistiraju. Zaključuju da odgovor može biti jedino njihova želja da se sačuva struktura policijske države kako bi se sistem zaštitio od unutrašnjih potresa i nemira. Toj tezi u prilog ide i nedavno otkriće da FBI avionima nadzire 30-ak američkih gradova, uključujući i Baltimore u kojemu su se donedavno održavali protesti protiv policijskog nasilja nad Afroamerikancima. U prilog tezi idu i tvrdnje nekih američkih političara, primjerice demokratskog zastupnika Johna Conyersa, koji vjeruju da je Republikanska stranka invaziju na građanska prava pripremila još prije 11. rujna, zbog čega se i moglo dogoditi da je nedugo nakon toga napada jednog kasnog poslijepodneva pred zastupnike bačen zgotovljen nacrt Patriotskog zakona. Iako je taj nacrt imao 1100 stranica, zastupnici su o njemu morali glasati već sutradan, do kada ga je rijetko tko uopće stigao pročitati.
Zbog svega toga mnoge organizacije Zakon o slobodi vide tek kao ‘zakon o masovnom nadzoru preobučen u zakon o reformi, čijim će se donošenjem autorizirati protuustavne nadzore prakse’, kako su rekli u organizaciji za zaštitu privatnosti na internetu Electronic Frontier Foundation. Te ga organizacije vide i kao prvu bitku u dugotrajnoj borbi protiv nadzora, borbi koja bi trebala uključivati i povratak Edwarda Snowdena u svoju zemlju i odbacivanje apsurdne optužnice za špijunažu, tim više što su glavne državne institucije donošenjem Zakona o slobodi i sudskih presuda potvrdile sve što je on govorio. No jednako kao što je američkoj političkoj eliti nezamislivo odricanje od obavještajnog aparata koji joj omogućava golemu kontrolu nad svojim i tuđim građanima, tako se i sloboda iz imena novog zakona ne odnosi na Snowdena, jer bi mogla biti shvaćena i kao sloboda drugih građana da i oni postanu zviždači.
