Potrebno je jačanje političke volje za suočavanje s prošlošću i dokumentiranje žrtava ratova na području bivše Jugoslavije, zaključili su učesnici skupa održanog 12. decembra u Zagrebu, u organizaciji Centar za suočavanje s prošlošću - Documenta i Fonda za humanitarno pravo (FHP) iz Beograda, kao i drugih organizacija iz zemalja regiona koje se bave istraživanjem ratnih gubitaka.

Vesna Teršelič, voditeljica Documente, naglasila je ustrajnost nevladinih organizacija u zajedničkom suočavaju s prošlošću i formiranju Regionalne komisije za dokumentiranje žrtava ratova na području bivše Jugoslavije (REKOM).

- Vladama Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore i Kosova nedostaje političke volje u dokumentiranju sudbine žrtava, ali i počinjenih ratnih zločina od 1991. do 2001. godine. Hrvatska vlada bi trebala objaviti podatke o ubijenima u ratu 90-ih. Naše udruge obavile su svoj dio posla, ali to nije učinilo Ministarstvo branitelja. Istina, Vlada je objavila popis poginule djece, ali na njemu nema imena Aleksandre Zec - rekla je Teršelič, zaključivši da bi i na tom popisu trebalo još raditi.

Nataša Kandić iz FHP-a smatra da politička volja i podrška traje koliko i mandat premijera ili predsjednika neke zemlje.

- Nismo čekali podršku novih političara, već smo konstantno radili na dokumentiranju žrtava ratova. Empirijskim istraživanjima potvrđen je identitet oko 22.000 žrtava ratnih sukoba na području bivše Jugoslavije, od čega oko 7000 u Hrvatskoj. Osim identiteta, potvrđene su i okolnosti smrti tih žrtava, a kada se tome pridodaju podaci Haškog suda od oko 8000 žrtava, možemo reći da je potvrđen identitet oko 30.000 žrtava ratova 90-ih - kazala je Nataša Kandić.

Govorila je i o tzv. Berlinskom procesu, pokrenutim na inicijativu kancelarke Angele Merkel, u vezi formiranja zajedničke komisije nalik REKOM-u, za što bi prvo potpise dale države zapadnog Balkana, a onda i države koje su u međuvremenu postale članice EU-a. Sporazum bi trebao biti potpisan na summitu u Rimu u ljeto 2017. godine.

Slaven Rašković iz Documente govorio je o istraživanjima koja se provode od 2009. godine, o naporima ustanovljavanja identiteta i okolnosti smrti žrtava radi čega je obavljeno preko 7500 razgovora i prikupljeni su brojni podaci. Dao je dva primjera masakra u hrvatskim selima Kostrić kod Kostajnice i Joševici kod Gline, počinjenih 1991. godine.

- Za zločin u Kostriću, gdje je ubijeno 16 ljudi, jako se malo zna i po riječima rodbine, mi smo prije nekoliko godina bili prvi koji smo se raspitivali o tome. Kasnije je DORH proveo istragu koja je rezultirala ustanovljavanjem počinitelja - rekao je Rašković.

Govorio je i o pokolju u Joševici gdje je stradao 21 civil, od toga 14 žena, čije su imena također potvrđena.

- Paralelno s time, provodimo istraživanja i o zločinima nad Srbima u Sisku, gdje smo ustanovili identitete za preko 50 civila - kazao je Rašković, dodajući da je postupak otežan zbog toga što rodbina ubijenih više ne živi u tom gradu.

Nataša Kandić dodala je da je u ratovima poginulo oko 2000 državljana Srbije, od čega 1114 u Hrvatskoj i 740 u BiH.

- Zbog metodologije smo kao državljane Srbije tretirali sve koji su se borili na bilo kojoj strani, uključujući i neke vojvođanske Hrvate koji su poginuli na hrvatskoj strani - rekla je, dodajući da su i državljani Hrvatske koji su poginuli u redovima JNA tretirani kao gubici Hrvatske. Kako je objasnila, oni su dvostruke žrtve, jer ih nijedna strana ne priznaje. Naglasila je i da je i tokom borbi za Vukovar u zadnjem kvartalu 1991. godine poginulo 340 pripadnika JNA i dobrovoljaca.

- Zanimljivo je da je polovina poginulih pripadnika JNA sa sela i manjih sredina, jer se vojni obveznici iz većih gradova nisu odazvali pozivu na mobilizaciju - objasnila je Kandić.

Dženana Karup Druško iz udruženja Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje iz BIH govorila je o 600 mjesta zatočenja i logora, koji su do sada ustanovljeni, u toj državi koje su držale sve zaraćene strane, uz procjene da je u njima bilo oko 160.000 zatočenika. Spomenula je i hapšenja pripadnika HVO-a u Orašju, gdje su postojala dva logora za Srbe kroz koje je prošlo oko 6000 ljudi.

- DORH je 2014. godine istraživao te zločine i kontaktirao je s Tužilaštvom BiH na osnovu Sporazuma o međunarodnoj pravnoj pomoći. Tužilaštvo BiH dobilo je oko 600 dokumenata od DORH-a. Iako je u početku na popisu osumnjičenih bilo 28 Hrvata i Bošnjaka, on se na čudan način sveo na samo deset Hrvata. Zašto su nestala ta imena zna samo nadležni tužilac - rekla je Dženana Karup Druško.

O projektu ‘Kosovska knjiga pamćenja’ govorio je Bekim Blakaj iz Fonda za humanitarno pravo Kosova, gdje je od 1998. do 2001. godine stradalo 13.179 lica, a 250 ih je poginulo izvan granica Kosova. Naglasio je da je tokom rata velike gubitke imalo tridesetak općina, s tim da je najviše ljudi, njih 1669, stradalo u Đakovici, a onda i u dreničkom kraju. Kao primjere je naveo likvidaciju 282 Albanca oko sela Meja, čija su tijela kasnije nađena u Batajnici, ali i likvidaciju 14 Srba iz sela Staro Gradsko, koji su u julu 1999. godine otišli na žetvu. Naglasio je, a to je potvrdila i Kandić, da je u bombardiranju Jugoslavije poginulo ukupno 758 ljudi, od čega deset u Crnoj Gori i 260 u Srbiji.

Nakon predstavljanja smo razgovarali s Blakajem o suradnji njegovog udruženja s manjinskim zajednicama.

- Posljednjih godina mnogo je lakše uspostaviti saradnju i s institucijama i sa pojedincima bez obzira kojim etničkim zajednicama pripadali. Prateći naš rad oni su uvidjeli da nismo jednostrani jer pokušavamo doći do činjenica. Naši istraživači Albanci odlaze u sela i naselja gdje žive Srbi i vode razgovore s njima i oko toga nitko nema nikakav problem, možda i zato jer se naši projekti odnose i na odštete, koje mnogi Srbi i drugi nealbanci nisu ostvarili. Donijet je zakon koji predviđa da svaka porodica čiji član je stradao treba da prima simboličku penziju od 150 eura mesečno, ali brojni Srbi to pravo do danas nisu ostvarili i zato im pomažemo - rekao je Blakaj.

U razgovoru za ‘Novosti’ Dženana Karup Druško je navela da iako spisak sabirališta i logora u BiH sadrži 600 objekata i lokacija, po spiskovima sva tri udruženja bivših logoraša i žrtava rata tih logora ustvari ima oko 1300.

- Ne znam da li ćemo doći do istih brojeva, jer se u nekim općinama, kad tamo odemo, pojavi više mjesta nego što ih je bilo na spisku, a u nekim drugima ih nema toliko koliko udruženja tvrde. Suradnja s udruženjima je jako loša, jer smatraju da naše istraživanje nije relevantno i da ne treba da nam pomažu. Mislim da je problem što svi oni imaju svoju istinu. Kad jednom završimo to istraživanje, objavit ćemo ga na internetu, uključujući i onaj s engleskim prijevodom, jer samo tako možemo pomoći suočavanju s prošlošću i izgradnji bolje budućnosti u BiH. Držanjem podataka u ladicama stvara se idealna situacija da se manipulira podacima o mjestima zatočenja i samim žrtvama - zaključila je ova aktivistkinja.