Kako si zastupnik Stevo Culej i čelnici braniteljskih udruga zamišljaju raspravu u Saboru u kojoj bi se zastupnik Milorad Pupovac morao izjasniti o bitnim pitanjima hrvatskog domoljublja? Odgovor na to može se naći u zapisnicima Komiteta Predstavničkog doma za ispitivanje antiameričke djelatnosti iz davne godine 1947., dakle znatno prije nego što je na njegovo čelo došao senator i alkoholičar Joseph McCarthy, čijim imenom je poslije prozvano cijelo razdoblje lova na vještice među američkim intelektualcima. U citiranom odlomku ulogu Milorada Pupovca imao je vodeći filmski glumac Robert Taylor, a ispitivao ga je, uz ostale, i jedan od budućih američkih predsjednika.
Richard Nixon: - Mislite li da je opravdano to što ste se pojavili pred ovim Komitetom i biste li ponovno to učinili ukoliko bi se od vas zahtijevalo, pa makar bi to moglo značiti da ćete, možda, postati nepopularni, možda će vam škoditi ugledu ili na druge načine?
Robert Taylor: - Kako da ne bih, gospodine. Slučajno ja dovoljno čvrsto vjerujem u američki narod i u ono što vjeruje američki narod i zato smatram da će on podržati svakoga tko Americi i američkom obliku vladavine daje prednost pred ma kojim drugim subverzivnim ideologijama koje bi mogle postojati i koje bi me mogle kritizirati.
Taj je odgovor dobio i zaslužio glasan aplauz, piše Garry Wills u eseju iz kojeg prenosimo gornji odlomak i posprdno dodaje: ‘Svatko tko može Ameriku ili američko spomenuti četiri puta u jednoj jedinoj rečenici zaslužuje poštovanje.’ Kao u svakom vještičjem procesu, slijedilo je glavno pitanje. Tko su komunisti u krugu njegovih kolega? Filmski junak bez straha i mane spremno je denuncirao svoje kolege. On je čuo da su to itd. Zanimljivo je zašto se Taylor uopće našao pred licem Komiteta za antiameričku djelatnost. Njegov je grijeh bio što je igrao glavnu ulogu u filmu u kojem se prikazuju nasmijani Rusi. A to se smatralo subverzivnom komunističkom propagandom.
Makartizam, odnosno optužbe za nelojalnost državi i progoni drukčije mislećih, rodio se prije nego što je sam McCarthy izišao na veliku scenu, a kao njegovi roditelji smatraju se FBI, pa i sam predsjednik Harry Truman. Kao njegovo sjeme spominju se hladni rat, sovjetsko nasilno uspostavljanje komunističke vlasti u nizu europskih zemalja i razvijanje atomskog oružja. Ali to nije bilo sve. Jak uzrok postojao je i u samoj Americi. To je želja struktura izgrađenih u ratu i neposredno prije njega da zadrže svoje pozicije u državi. U Americi to je bilo moguće samo kroz institucije države. Zato je tragikomedija, kojom se stvarao opći strah i osjećaj ugroženosti, započela u parlamentu i tu je postavljena osnova za preuzimanje drugih segmenata društva. Najpoznatiji je lov na vještice u filmskoj industriji, gdje se progona nije uspio spasiti ni jedan Charlie Chaplin. (Iz tog doba, vjerojatno, potiče njegova izjava da voli šetati po kiši jer se onda ne vidi da plače.) Ali isto je toliko važan, a dugoročno i važniji, utjecaj na razvoj gospodarstva, posebno vojnoindustrijskog kompleksa.
Kod nas se isti proces intenzivirao dvadeset godina poslije rata i to izvan legalnih institucija države. Krivnju za to snose tzv. lijevi političari, koji su tada bili na čelnim mjestima u Banskim dvorima, na Pantovčaku i u Saboru. Udar je počeo razbijanjem ćiriličnih ploča u Vukovaru, ali prijelomna točka bila je obilježavanje godišnjice vukovarske tragedije. Tada je pedeset crnokošuljaša spriječilo državni vrh i velik dio diplomatskog kora da položi vijence i poslalo ih da stanu na kraj dugačke kolone. To ne bi dozvolila ni Weimarska Republika, koja je iznjedrila Hitlera i u kojoj su harali crno i smeđekošuljaši. Svaki ozbiljan političar zna da nitko ne smije biti jači od države i nekažnjeno silom provoditi svoju volju. No naši su ‘državnici’ – predsjednik Vlade Zoran Milanović, Republike Ivo Josipović i Sabora Josip Leko – podvili rep, otišli na neko drugo mjesto gdje nikog nije bilo da polože vijence i vratili se u Zagreb u sigurne i tople fotelje. Mali Hitler iz Maribora, koji je ovih dana u Sloveniji osnovao neku svoju crnu postrojbu, ekspresno je završio u zatvoru. Vođa vukovarskih crnokošuljaša, Tomislav Josić, pozvan je na Hrvatsku televiziju da u gledanoj emisiji ‘Nedjeljom u dva’ objasni svoju politiku. I objasnio ju je, bez dlake na jeziku. Problem je u tome, rekao je on, što je istočna Slavonija reintegrirana mirno, bez rata. Da je i tu bila neka Oluja, ne bi bilo ni problema sa Srbima. Opet nije reagirao nitko, ali je postavljen šator u Savskoj, koji je u Hrvatskoj preuzeo ulogu koju je u doba makartizma imao Komitet za antiameričku djelatnost. Danas si tu ulogu prisvajaju bezbrojne braniteljske udruge. Šteta koju one čine ne može se mjeriti novcem što ga dobivaju iz proračuna. S mnogo više proračunskog novca i biskupi se ponašaju kao politička stranka, koja za razliku od drugih ne mora izlaziti na izbore. Neće se oni dati potjerati u sakristiju. Točnije, u sustav legalne države. I oni, kao i branitelji, postali su jači od nje.
Američki predsjednik Truman imao je jak ekonomski razlog da podrži, a možda i pokrene val makartizma. Rooseveltov New Deal izvukao je zemlju iz Velike depresije u koju je zapala godine 1929., ali pravi oporavak donio je tek rat. Tek tada ponovno se poslovalo i zarađivalo kao u ludim dvadesetim godinama. Istovremeno, silno je ojačala uloga države u ekonomiji, što je omogućavalo da se preuzme uloga prve svjetske sile, koju je do rata držala Velika Britanija. Povratak mirnodopskom životu prijetio je da sve to dovede u pitanje. Može li hladni rat zamijeniti onaj vrući? Može, ako se stvori isti ili barem sličan osjećaj nacionalne ugroženosti. Ako se uspostavi odgovarajuća društvena klima. Ratna klima. U hladnom ratu politička je propaganda važna kao topovi u pravom. Zato je u vrijeme prije televizije Hollywood bio prirodna meta.
Hrvatskoj političkoj klasi također treba nešto što će obnoviti jedinstvo nacije, kakvo postoji samo u ratu. Nakon što se nekadašnja predizborna parola Franje Tuđmana ‘Iz pobjede u blagostanje’ pokazala kao potpuni promašaj, Hrvatska je nastavila tonuti do muljevitog dna Europske unije, pri čemu su joj njeni kompradorski političari neizdrživ balast. Nogometna euforija traje kratko, ali osjećaj nacionalne ugroženosti može obnoviti ratnu atmosferu, u kojoj je malo prostora za kritiku i političke eksperimente. Zato se izmišljaju fantomski komunisti, zato je dobro došao hladni rat sa Srbijom (a i sa Slovenijom, pa i Mađarskom), dok bi Milorada Pupovca trebalo nacrtati da ga nema. Što bi on odgovorio kad bi se u Saboru našao u položaju u kojem je Robert Taylor bio pred Komisijom za antiameričku djelatnost? Sve što je on dosad zastupao bilo je državotvornije, pa i domoljubnije od onoga što su govorili njegovi kritičari. Zato bi od njegovih odgovora bila mnogo zanimljivija njihova pitanja.
