Andrej Plenković poduzima sve više poteza čiji je smisao u tome da se ukrajinsko trpljenje ruske agresije pretvori u unutrašnjopolitičko hrvatsko pitanje, odnosno u razdjelnicu između "dobrih" i "loših", između onih koji su "na pravoj strani povijesti" i onih koji svjesno zastupaju ruske interese ili su ruske "korisne budale": to malo-pomalo postaje glavno HDZ-ovo oruđe u sukobu s predsjednikom Zoranom Milanovićem i u sve intenzivnijoj konfrontaciji sa sve ozbiljnijom i sve koordiniranijom opozicijom koja se fokusirala na HDZ-ovski obični i politički kriminal povezan s Inom te generalno na korupciju i klijentelizam kao naviku koja je u slučaju HDZ-a postala model funkcioniranja i teška ovisnost.
U tom svjetlu valja promatrati potpuno izostavljanje Milanovića i opozicijskih parlamentaraca iz radnog dijela Krimske platforme, međuparlamentarnog foruma koji okuplja četrdesetak država, uključujući i SAD, i čiji je prvi samit održan početkom ovoga tjedna u Zagrebu. U tom svjetlu valja gledati i prošlotjedno deklariranje spremnosti Hrvatske da primi na obuku još nedefinirani broj ukrajinskih vojnika u sklopu još uvijek vrlo nejasne ideje većine država Europske unije da se i na taj način pomogne obrani Ukrajine. Ne zna se ni kojim bi vještinama Hrvatska vojska podučavala Ukrajince. Hrvatsku spremnost izrazio je na sastanku u Luksemburgu ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman po nalogu svog šefa Plenkovića, ali mimo dogovora s Milanovićem, premda se Milanovića moralo o tome konzultirati po dvije ustavne osnove: kao sukreatora vanjske politike i kao vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. Naravno, predsjednik Republike nije zaobiđen slučajno nego su odredbe Ustava pogažene upravo s namjerom da se proizvede novi sukob, to jest da se produži svađa koja bez prestanka traje posljednjih godinu i pol.
Cilj je postignut: Milanović se nije pobunio samo zbog toga što je proceduralno zaobiđen već, prije svega, zbog toga što se odlučno protivi ideji o uvježbavanju ukrajinskih vojnika na teritoriju Hrvatske. Priključila mu se, pomalo neočekivano i više-manje nedvosmisleno, i gotovo cjelokupna opozicija, od krajnje ljevice do krajnje desnice. Milanović smatra da bi dolazak pripadnika ukrajinske vojske na obuku u hrvatske kasarne bio nepotreban korak previše u podršci koju Hrvatska i Europska unija pružaju napadnutoj Ukrajini, dok Vlada i veći dio medija misle da je to najmanje što Hrvatska može učiniti te da se radi o nekoj vrsti i političke i moralne obaveze. Formalno gledano, angažiranje Hrvatske vojske u obučavanju Ukrajinaca bilo bi korak više u odnosu na dosadašnje oblike potpore žrtvi ruske agresije: dosadašnja pomoć sastojala se u slanju naoružanja, vojne opreme i municije te u primanju izbjeglica iz Ukrajine, a Vladi nije potrebna suglasnost predsjednika Republike za tu vrstu potpore. Dolazak stranih vojnika na uvježbavanje u Hrvatsku zahtijeva, međutim, predsjednikovu suglasnost: već iz toga proizlazi da je riječ o politički ozbiljnijem stupnju pomoći, a tome je tako jer se izravno angažiraju pripadnici Hrvatske vojske, mada je u praksi Ukrajincima trenutno neusporedivo vrjednija podrška u topovima, granatama, novcu. Ako suglasnost izostane, Sabor može samo dvotrećinskom većinom odlučiti suprotno stavu vrhovnog zapovjednika, a čini se da će teško biti dosegnuti takvu većinu.
"Hrvatska treba pružiti svaku humanitarnu pomoć i ohrabrenje svjetovno, ne duhovno, materijalno koliko možemo. O lifranju oružja ne odlučujem. Ali što se tiče borbene obuke, svi oni koji se bar malo razumiju u pravo i u neutralnost znaju da je to svrstavanje i de facto sudjelovanje u ratu. To je ta crta preko koje ne dopuštam. To nisu vojna pitanja, to su pitanja sigurnosti jedne države i njezinih građana", izjavio je Milanović u ponedjeljak, i dodao: "Hrvatska nema nikakvu dužnost, nema nikakvu pravnu obavezu, moralnu obavezu. Jedina obaveza postoji prema članicama NATO-a, a Ukrajina nije članica NATO-a. To je jako važno da se spomene, jer postoje ljudi koji zbunjuju hrvatsku javnost i naše građane."
Je li Milanović u pravu kad zagovara da Hrvatska bude rezerviranija u pogledu rata u Ukrajini, rata koji Milanović definira kao sukob Rusije i SAD-a preko ukrajinske grbače, rata koji, po njemu, može i treba biti zaustavljen samo izravnim pregovorima Washingtona i Moskve? Je li u pravu kad govori da se Hrvatska ne bi trebala gurati u prve proturuske redove, ne dovodeći u pitanje karakter rata koji Rusija vodi protiv Ukrajine, i da bi trebala voditi računa ponajprije o svojim interesima? Bilo ili ne bilo ispravno, Milanovićevo mišljenje je legitimno, a s obzirom na to da se radi o mišljenju demokratski i direktno izabranog predsjednika države koji raspolaže jasnim ustavnim ovlastima u područjima vanjske politike, obrane i nacionalne sigurnosti, to mišljenje ne može se naprosto ignorirati ili diskvalificirati kao nemoralno rusofilstvo. Nije ni rusofilstvo ni manjak suosjećanja s Ukrajinom svako, pa i najblaže, odstupanje od doktrine da rat mora neprekidno trajati sve dok Rusija ne bude poražena a Ukrajina u potpunosti oslobođena. Čvrsto inzistiranje na toj doktrini proglašeno je jedinim oblikom "stajanja na pravoj strani povijesti", što je zauzimanje moralno superiorne pozicije i svojevrsno odustajanje od vođenja politike u korist gole propagande i manipulacije te elegantno odbacivanje odgovornosti za eventualne negativne posljedice.
Fraza o "pravoj strani povijesti" ne može biti pokriće za kršenje Ustava i ne smije biti sredstvo demonizacije unutrašnjih političkih neistomišljenika. Naročito je antipatično kad se neistomišljenike beskrupulozno svrstava na "pogrešnu stranu povijesti" e da bi se ostvarili dnevnopolitički poeni i da bi se umanjila vjerodostojnost i javna vidljivosti ukazivanja na kriminal i korupciju pod okriljem vlasti, a to je ono što najviše zanima Plenkovića i HDZ u cijeloj ovoj priči.
