Na službenoj stranici Crkve hrvatskih mučenika na Udbini popis je 249 ploča s natpisima u spomen na "hrvatska stratišta" kroz sve epohe hrvatske povijesti. Donose ih građani, udruge i različite organizacije radi izgradnje memorijalnog zida u dvorištu crkve. Na zidu je u međuvremenu postavljena i ploča koju je donijela osoba čiji identitet nismo uspjeli utvrditi, s natpisom "Jasenovac, 1941. – 1948.".
One tri poslijeratne godine viška, od 1945. do 1948., jasna su aluzija na "komunistički logor smrti" koji službena povijest ne poznaje. Budući da takvu priču bez ikakvih dokaza promovira isključivo krajnje desna historiografija, u skladu s njihovim narativom treba promatrati i četverogodišnje endehazijsko, ratno razdoblje. A to je sasvim drugačija storija od historiografski utvrđenih činjenica o tom logoru smrti. Ploča s ovim godinama, naime, sugerira da ograđeni prostor uz Savu za vrijeme ustaške vlasti nije bio pogon za ubijanje industrijskih razmjera, već radni i tranzicijski tor za ideološki nepoćudne: umjesto više od 80 tisuća Srba, Židova, Roma i komunista ondje je – podučava cigla – stradala svega koja stotina ili tisuća ljudi, pretežito neprijatelja režima iz hrvatskog etničkog korpusa, i to zbog zdravstvenih komplikacija uzrokovanih virusnim infekcijama.
Dok na blajburškom polju stoji natpis "U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibanj 1945.", u udbinskoj verziji ljudi će svijeće paliti i žrtvama Jasenovca "od 1941. do 1948. godine"
Ostvare li se najave o preseljenju središnje komemoracije s Bleiburga na Udbinu, opisana laž koja krasi kamen pored Crkve hrvatskih mučenika više neće biti samo opasni napis neozbiljnih nadrihistoričara, nego dio krajnjeg odredišta godišnjeg hodočašća više desetaka tisuća ljudi. Dok na blajburškom polju stoji natpis "U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibanj 1945.", u udbinskoj verziji ljudi će svijeće paliti i žrtvama Jasenovca "od 1941. do 1948. godine". Ovaj natpis i njegovo značenje dovode do jasne distinkcije između austrijske komemoracije i njezine buduće hrvatske alternative: neće biti riječ samo o zlouporabi sjećanja na pobijene ustaše i civile kao alibiju za slavljenje fašizma – kako je to nedavno opisala austrijska vlada – već i o bestidnom ponižavanju žrtava te ideologije. Uz bitan dodatak: "čast i slava" neće pripadati mučeničkoj "hrvatskoj vojsci" samo zato što je ubijena, nego zato što je prije toga i ubijala.
K tome, izvedba komemoracije bit će puno jednostavnija nego dosad: vjerski organizator, Katolička crkva u Hrvatskoj, više neće trebati moljakati dozvole nadležne austrijske braće, od koje je zadnjih godina dobivala odbijenice jer nisu željeli sudjelovati u proustaškoj zlouporabi oltara, niti će u Hrvatskoj posjetitelji morati skrivati kontroverzna pokrivala za tijelo i glavu jednakim intenzitetom kao što su to radili pred austrijskim čuvarima reda. Ako su kritičari komemoraciju na Bleiburgu nazivali "ustaškim dernekom", zamislimo tek razmjere istovrsne ideološke raskoši na hrvatskom teritoriju.
Vijest da će se masovno komemoriranje na Lojbaškom polju u izvedbi Počasnog bleiburškog voda zbog izvjesne austrijske zabrane zamijeniti Udbinom osvanula je na naslovnici jednog od prošlotjednih izdanja Večernjeg lista. Neslužbenu informaciju proturio im je neimenovani izvor blizak vlasti, što znači da ona tek treba dobiti službenu potvrdu. No s obzirom na dugogodišnje aktivnosti Katoličke crkve na Udbini, malo je koja lokacija adekvatnija od nje za ovaj događaj. Uz blagoslov i znanje Kaptola, nacionalistički odred hrvatskog klera pripremao je ovaj prostor cijelu jednu dekadu.
Za morbidni prijedlog potrebno je puno više od zamisli Katoličke crkve, prvenstveno politička odluka državne vlasti. Sudeći po istupima nadležnog ministra Tome Medveda, nemaju ništa protiv
Otud s velikom sigurnošću možemo tvrditi da natpis s početka ne znači odavanje pijeteta žrtvama fašizma, nego etičku, civilizacijsku i – ako ćemo njihovim leksikom – religijsku abominaciju. Kreatori udbinskog križnog puta hrvatskog naroda kroz povijest, uključujući i 1945., reprezentanti su krajnje desnog krila Katoličke crkve. Oni su zadnjih godina podržavali rad organizacija koje najintenzivnije šire neistine o poslijeratnom logoru Jasenovac, veličali su ustaške ratne zločince i u službenim vjerskim glasilima predlagali retroaktivnu rehabilitaciju NDH uz izbacivanje ZAVNOH-a iz Ustava. U naumu da Udbina postane centralno mjesto hrvatskog žrtvoslovlja, uparili su se s civilima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji s njima dijele jednako odioznu percepciju historije.
Sve do prije godinu dana predvodio ih je umirovljeni gospićki biskup, pokojni Mile Bogović. Bez njega je zapravo nemoguće zamisliti buduću udbinsku komemoraciju. Počevši doslovno od temelja, uspio je izgraditi tamošnju Crkvu hrvatskih mučenika. Od početka je imao ideju izgradnje nečega što je nazvao "svehrvatskim grobom" na obližnjem Krbavskom polju u koji su, po njegovoj zamisli, trebale biti preseljene sve kosti neidentificiranih Hrvata iz raznih historijskih perioda, bez obzira na lokaciju njihova pronalaska. On je, prema ideji pokojnog biskupa, trebao predstavljati početnu stanicu križnog puta od oko dva kilometra, sve do zadnje postaje ispred Crkve hrvatskih mučenika, gdje se nalazi ona jasenovačka ploča. Križni put je i uspostavljen zadnjih nekoliko godina na ovoj lokaciji, povodom Dana hrvatskih mučenika. U svibnju ove godine Hrvatska biskupska konferencija na istoj trasi je organizirala komemoraciju za žrtve Bleiburga, kojoj je nazočilo oko tisuću građana. No dosadašnji udbinski komemorativni koncept je bio relativno malen i u neskladu sa znatno većim Bogovićevim apetitima. Plan mu je bio da svaka biskupija napravi po jednu postaju toga puta i da se značajno poveća broj hodočasnika. Razvojem događaja u Austriji izvjesno je da će dobiti posthumnu satisfakciju.
Pokojni biskup Mile Bogović (Foto: Duško Jaramaz/PIXSELL)
Nedugo nakon što je 2000. godine imenovan biskupom Gospićko-senjske biskupije, Bogović je u javnosti došao na glas kao jedan od predvodnika nacionalističkog krila u redovima svećenika toga ranga. Bio je među prvim biskupima koji su održali misu na Bleiburgu. Pisao je protestno pismo kad je vlada Ive Sanadera skinula spomen-ploču Mili Budaku ispred crkve pod njegovom upravom i do kraja života davao kontroverzne izjave vezane uz Drugi svjetski rat. U jednom intervjuu prije nekoliko godina govorio je o "lažima u Jasenovcu". Vjeru u njihovo "razobličavanje" dao je u ruke Igora Vukića i svećenika Stjepana Razuma, članova Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koji su najzaslužniji za metastazu laži o ustaškom radnom logoru i poslijeratnom komunističkom gubilištu, koja je kao koncept ispostavljena na spomen-ploči s početka teksta. Udbina je, uz blagoslov vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj, u njegovim rukama trebala predstavljati "meku" vjerskog nacionalističkog žrtvoslovlja.
Hrvatska biskupska konferencija odlučila je 2010. godine osnovati Komisiju za hrvatski martirologij i postaviti Bogovića na njezino čelo. Povodom osnutka novog crkvenog tijela, Bogović je naveo da im je glavni zadatak "popisati svoje mučenike koji su znali živjeti i umrijeti za druge". Tako su ubijeni ustaše – za života potencijalni počinitelji ratnih zločina monstruoznih razmjera – samim nazivom komisije i obrazloženjem biskupa proglašeni martirima vrhunaravnih vrlina. Osnutak ove crkvene komisije bio je u neku ruku njihova reakcija na nebrigu civilnih vlasti za popisivanje i zbrinjavanje posmrtnih ostataka neidentificiranih (poslije)ratnih žrtava. U vakuumu koji je nastao zbog nepostojanja službene državne institucije za ove aktivnosti, Bogović ju je vidio kao svojevrsnu sljednicu ugašene saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, u narodu poznate kao "Vukojevićeva komisija", nazvane po saborskom zastupniku HDZ-a i kasnijem ustavnom sucu Vici Vukojeviću. Do 2000. godine ta je skandalozna komisija utvrdila da su 90 posto zločina u Hrvatskoj tijekom i nakon Drugog svjetskog rata napravili partizani, devet posto četnici, dok je za samo jedno od 700 groblja, koliko ih je Komisija otkrila, ustanovljeno da su počinitelji zločina ustaše, a za tri njemačka vojska. Vrhunac izvješća bio je Jasenovac: ondje je, po istraživanju Komisije, stradalo 2238 osoba, pretežito od boleština. Pored brojke koja je za otprilike 81 tisuću ljudskih bića manja od one kojom barataju u Spomen području Jasenovac, tu je bio i kontroverzni zaključak o "političkoj odluci da se posmrtni ostaci svih žrtava Drugog svjetskog rata iz masovnih grobišta dostojno pokopaju na području Jasenovca (preuređenje Memorijalnog područja Jasenovac)". Radilo se o oživotvorenju Tuđmanove ideje "pomirbe" ustaša i partizana, po uzoru na španjolskog fašista Franca. Ideja je zbog međunarodnog pritiska okončana (izgubljenim) sudskim postupkom protiv novinara Feral Tribunea, koji su Tuđmana usporedili s Francom, a njegov naum nazvali "miksanjem kostiju".
Osim što je Komisija za hrvatski martirologij u svojim istraživanjima koristila i prikupljene podatke Vukojevićeve družine, Bogovićev "svehrvatski grob" predstavlja svojevrsnu reinkarnaciju Tuđmanove ideje o "pomirbi", istina na drugoj lokaciji i uz određene preinake. U Jasenovcu su, pored postojećih žrtava fašizma, trebali stajati spomenici žrtvama Bleiburga i Domovinskog rata. U aktualnoj inačici fokus Crkve hrvatskih mučenika je na žrtvama Bleiburga i Domovinskog rata (Vukovar). Umjesto ustaških žrtava, treći stup martirologija su Hrvati koji su od Turaka branili predziđe kršćanstva u Krbavskoj bitci. Ako se tko požali da manjka Jasenovac, eno ga na onoj ploči, sve potkrijepljeno radom Vukojevićeve komisije i Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Srčika projekta "svehrvatskog groba" je, k tome, pokapanje isključivo neidentificiranih žrtava. Ako nije poznato njihovo ime, nije nemoguće zamisliti da će pored ustaša i hrvatskih civila u njemu biti "smiksane" kosti nacista, originalnih fašista, nehrvatskih partizana ili četnika.
Ministar branitelja Tomo Medved (Foto: Marin Tironi/PIXSELL)
No za morbidni prijedlog potrebno je puno više od zamisli Katoličke crkve, prvenstveno politička odluka državne vlasti. Sudeći po istupima nadležnog ministra, oni nemaju ništa protiv. Još 2016. godine Bogović je skicu predstavio ministru branitelja Tomi Medvedu. Dvije godine poslije, Medved je projekt nazvao "nacionalnim interesom" i "neminovnim interesom Ministarstva hrvatskih branitelja kao nadležne institucije za problematiku posmrtnih ostataka žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja". To je, u prijevodu, značilo državnu pomoć u financijama i izvedbi i to, kako su naglasili iz Ministarstva, u partnerstvu s inicijatorima ideje, udrugom Svehrvatski grob – groblje mira. Osnovao ju je upravo Bogović 2017. godine, kao okupljalište predstavnika Crkve i svjetovnih žrtvoslova. Odgovor na pitanje tko će izgurati projekt nakon Bogovićeve smrti i kakva će ga ideološka potka krasiti nalazi se u najužem članstvu ove udruge. Pokojni biskup osnovao ju je u suradnji s Antom Beljom, poznatim HDZ-ovcem iz Tuđmanovog razdoblja, aktualnim predsjednikom krajnje desnog Hrvatskog žrtvoslovnog društva, koji je u nedavnom revizionističkom dokumentarcu o ustaškom logoru za djecu u Sisku izjavio da je Jasenovac bio "prihvatni centar". Kao član njihovog Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, za veleizdaju je izrekao osude Stjepanu Mesiću, Ivi Josipoviću, Zoranu Milanoviću, Miloradu Pupovcu, Vesni Teršelič, Titu i drugima. Beljo je i u upravnom odboru Hrvatskog kulturnog vijeća, koje je s Hrvatskim žrtvoslovnim društvom 2017., na godišnjicu oslobođenja djece iz ustaškog logora Jastrebarsko, obilježilo "godišnjicu partizanskog napada na Dječji dom". Misu je tim povodom držao biskup Bogović. U osnivanju udruge Svehrvatski grob – groblje mira sudjelovao je i Franjo Talan, dopredsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, koji je devedesetih bio šef varaždinskog odsjeka Vukojevićeve komisije. Bogovićev zamjenik je hercegovački franjevac Miljenko Stojić, koji je u jednom tekstu vjernicima ponudio da izaberu između "jugoslavenske" istine o Jasenovcu i one koju nudi Igor Vukić u svojim knjigama. Predstavnik inicijalne petorke je i povjesničar Jure Krišto, inače član Komisije za hrvatski martirologij. Članstvo u ovoj Komisiji HBK-a dijeli s Beljom, Talanom i likovima poput krajnje desnog povjesničara Josipa Jurčevića. U upravni odbor udruge imenovan je, među ostalima, Ante Bežen, umirovljeni metodičar hrvatskog jezika i novinar. Bežen je bio izvršni urednik "Leksikona Ličana" u kojem su nanizane afirmativne biografske crtice niza visokih ustaških dužnosnika i ratnih zločinaca, od Andrije Artukovića do Jure Francetića. Supotpisao je niz revizionističkih biografija isturenih ustaša poput Jurice Frkovića, koji je po "Leksikonu" "obranio" Gospić od partizana, ili ustaškog ministra unutarnjih poslova Mate Frkovića, koji je iz ruku Engleza "oslobođen na intervenciju vještih hrvatskih rodoljuba". U upravni odbor imenovan je i Ilija Vrljić, umirovljeni general HVO-a i voditelj Odjela za Drugi svjetski i Domovinski rat Hrvatskog narodnog sabora BiH. Pored Mladena Naletilića Tute i njegove Kažnjeničke bojne, Vrljićevo ime u medijima susjedne zemlje spominjalo se u više navrata među osumnjičenima za zločin nad civilima i razoružanim vojnicima Armije BiH u Raštanima. U travnju ga je, s ostalim bivšim zapovjednicima HVO-a, primio predsjednik Milanović.
Ne zaboravimo ni Počasni bleiburški vod koji su osnovali ustaše i koji je ove godine koordinirao komemoraciju na više lokacija, pa tako i na Udbini. Tek treba vidjeti kakav će biti njihov angažman u budućim aktivnostima na hrvatskom tlu. Sigurna je, međutim, nadležnost službenog Kaptola i njihove Komisije za hrvatski martirologij, čiji su članovi, kako vidimo, dobrim dijelom i osnivači udruge Svehrvatski grob – groblje mira. Pored njih, u Komisiji sjedi i spomenuti Vukićev kolega Stjepan Razum, inače pročelnik Nadbiskupijskog arhiva u Zagrebu pod nadležnošću tamošnje nadbiskupije, odnosno Josipa Bozanića. Razum je otvoreni filoustaša: smatra da su ustaše bili "državotvorni hrvati", da je Mile Budak "mučenik", korištenje ustaškog pozdrava "Za dom spremni" jamac gospodarskog procvata RH, a jasenovački popis "srpska promidžba" radi pokoravanja hrvatskog naroda i nametanja "izmišljene krivnje". U "Hrvatskoj vjernosti", časopisu za praćenje razvoja udbinskog projekta koji je osnovao Bogović, Razum je 2015. objavio tekst pod naslovom "Logor Jasenovac je komunističko-velikosrpski mit". "Hrvatski narod će se kolebati između vlastite države i neke nametnute nadnacionalne države dokle god bude dvojio u izboru između Tita i Ante Pavelića. Kad će hrvatski narod u većinskoj mjeri prihvatiti Nezavisnu Državu Hrvatsku kao svoju vlastitu povijest, a političari iz Ustava Republike Hrvatske izbaciti ZAVNOH, tada će biti postavljeni temelji za sigurniju budućnost hrvatskog naroda i njegove države Republike Hrvatske", poručio je pripadnik Katoličke crkve u glasilu koje izdaje ogranak HBK-a za potrebe obavještavanja javnosti o projektu na Udbini, svehrvatskom grobu, križnim putevima i uopće pogledu Kaptola na mučeništvo hrvatskog naroda, s naglaskom na blajburške žrtve.
Ostvari li se doista ideja o pokapanju kostiju neidentificiranih žrtava (poslije)ratnog razdoblja – pa tako i možebitno Titovih partizana – na potencijalnoj novoj lokaciji blajburške komemoracije, Razumovo fašistoidno buncanje bit će njezina prava mjera. Država je, što se toga tiče, posve suglasna. U rujnu prošle godine ministar Medved, koji dosad nije zazirao od pokapanja ekshumiranih ustaša uz državne počasti, poručio je kako Vlada "za sve naše neidentificirane žrtve, kojih je nažalost previše, podržava inicijativu biskupa Bogovića o izgradnji svehrvatskog groba, poglavito za žrtve ekshumirane u grobištima izvan Hrvatske".
