Promjena imena ulicama i trgovima nikad nije bila spontana, nego je služila tome da vladajuće elite vlastitim simbolima zamijene prethodne, kako bi - naročito nakon ratova – takvom promjenom poslali poruku "njihovima" da nisu dobrodošli, zaključak je učesnika tribine "Zašto mijenjamo imena ulica i trgova?" koja je u organizaciji SPD-a "Privrednik" održana on-line, u utorak, 10. novembra.
Toponimija se nikad ne kreira spontano, a vladajuće elite nastoje nametnuti svoje i izbrisati druge simbole. O tome svjedoči činjenica da je u 150 godina u Zagrebu zabilježeno pet faza preimenovanja ulica, rekla je Laura Šakaja, profesorica na geografskom odjelu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu.
- Prvi službeni naziv u 19. vijeku dobio je Trg bana Jelačića, a tada je osnovana i komisija za imena na čijem je čelu bio August Šenoa. Imena ulica imala su nacionalni kontekst, 90 posto ulica u Donjem gradu nosila su nazive po pravnicima, znanstvenicima ili političarima, uz oznake poput "veliki domoljub". Ulaskom Hrvatske u Kraljevinu SHS, odnosno Jugoslaviju, briše se sve što ima veze s Austro-Ugarskom i pojavljuju se ulice s imenima članova dinastije Karađorđević, ali i one panslavenskog karaktera poput Praške, Varšavske, Beogradske, Masarykove… U NDH se briše se sve što je bilo vezano uz Jugoslaviju, a imena ulica imaju reference na Njemačku i Italiju. Nakon 1945. kreće najveći val preimenovanja, pri čemu je najviše pažnje dano trgovima. Od 16 trgova, osam ih je preimenovano. Ulice su dobile ime po rukovodiocima poput Tita, Rade Končara ili Moše Pijade, kao i novim idejama (Trg žrtava fašizma, Ulica proleterskih brigada, Ulica socijalističke revolucije), dok su u novoizgrađenom naselju Trnsko sve ulice dobile imena po partizanskim jedinicama. Od 1990. kreće masovno preimenovanje ulica, pri kojem je socijalistička zamijenjena nacionalnom ideologijom, uz djelomično vraćanje naziva prije 1945. godine. Zanimljivo je i da je u Zagrebu po ženama nazvano 66 ulica, što je 15 puta manje od imena ulica po muškarcima, od čega je trećina dobila ime po apstraktnim ženama - rekla je Laura Šakaja.
- Preimenovanja su odraz političke volje aktera, a taj je proces vidljiv i u Beogradu, iako se odvijao manjom dinamikom i po fazama. Nakon 1991. uklonjena su imena revolucionara koji nisu Srbi, a od 1997. i pobjede koalicije "Zajedno" javlja se veći ideološki otklon koji maksimum dostiže nakon 5. oktobra 2000., kad se uklanjaju toponimi zaostali iz ranijih faza. Taj proces traje do danas kad se uklanjaju imena vezana uz bivšu Jugoslaviju - rekao je Srđan Radović, viši naučni suradnik Etnografskog instituta u Beogradu, dodavši da imena beogradskih ulica, i stara i nova, najbolje znaju taksisti, a da narod koristi kraća i jednostavnija imena ulica, bilo stara, bilo nova.
U SAD-u je vladao kontinuitet jer nije bilo značajnog mijenjanja imena toponima, rekao je Vjeran Pavlaković, profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
- Zadnjih godina duhovi prošlosti su postali relevantni i realni, pa je došlo do vala promjena imena vezanih uz nekadašnju konfederaciju. Zanimljivo je i da je jedan trg u Washingtonu dobio vrlo aktualno ime "Black lives matter Plaza" - rekao je i dodao da je i u procesu mijenjanja imena dijalog bolja opcija od sukoba, ali i da je bolje imati neutralna imena, iako to nije uvijek moguće. Osvrnuo se i na praksu mijenjanja ulica i trgova u Španjolskoj, što je također bio jedan od oblika raskida s frankizmom.
Strukturne društvene nejednakosti nije moguće riješiti promjenom naziva toponima, rekla je Sanja Horvatinčić s Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, ističući da ne postoji neutralno imenovanje, baš kao što ne postoje neutralni spomenici. Svako ime ulice i svaki spomenik je simbol nečega, kazala je i ukazala na masovno preimenovanje ulica od 1945. i uklanjanje jednog broja dotadašnjih spomenika.
Podjednako je važno i pitanje procedure, jer su od 1990. godine, uz promjene naziva ulica, mnogi spomenici minirani ili uklonjeni ilegalno, pri čemu nije bilo akcija sprečavanja uništavanja. Pozvala se na knjigu Marija Šimunkovića i Domagoja Delača "Sjećanje je borba" u kojoj je navedeno da je od 423 spomenika ostalo njih 189 ili 55 posto, te da je preimenovano 87 posto ulica i trgova, pa je od 336 ostalo njih 97, a danas - zbog naknadnih promjena poput ukidanja imena Trga maršala Tita - i manje.
Historičar Milan Radanović ukazao je na primjere kako se pojedine nacionalne zajednice preko imena obračunavaju s dojučerašnjim neprijateljima.
- U Kninu i Gračacu jedino ulice Nikole Tesle asociraju na prisustvo Srba koji su do jučer bili većina u tim mjestima. U BiH postoje drastičniji primjeri. U Čajniču u kojem su nekad Muslimani činili polovinu stanovništva, tri od pet ulica nose imena povezana s četničkim pokretom, dok u Kupresu postoji Ulica Jure i Bobana. To je poruka nekadašnjem stanovništvu koje je u ratu "očišćeno" da nisu dobrodošli i poželjni. Mnogi gradovi u Republici Srpskoj nose nazive po Draži Mihailoviću, a u Šehovićima su još 2003. Srbi, koji su u tom mjestu većina, izmijenili taj naziv. S druge strane, mnoge ulice u Mostaru nose imena ustaša, kao i muslimanskih kvislinga u Sarajevu - rekao je Radanović.
Ni u Hrvatskoj nije bolje: u Slatinskom Drenovcu postoji Ulica 10. travnja koja nije preimenovana ni nakon odluke Ustavnog suda da je taj naziv neustavan, a u deset naselja postoje ulice Mile Budaka. U Dalju je Ulica Josipa Astaloša, katoličkog svećenika i ustaškog zločinca – istaknuo je i dodao da ni u mjestima, poput Vojnića i Vrginmosta, nema ulica koje asociraju na nekadašnje većinsko prisustvo Srba, jer se nazivima dokazuje pobjeda. Preimenovanje ulica događa se i u Srbiji, pa se može reći da desničari vole zloupotrebljavati prošlost i dokazivati vladajuću ideologiju, kao i da paralele revizionizma postoje u sve tri zaraćene strane u ratovima u Hrvatskoj i BiH, podvukao je Radanović.
