Ova naša struka često je meta nesmiljene pljuvačine, jednako na osobnom i generalnom planu. Nije se tome čuditi, s obzirom na sve podvale koje mediji serviraju publici. S druge strane, kad se pogleda tko sve stoji iza te produkcije, direktno ili neizravno, još smo i dobri. Evo, recimo, neka su posrijedi strukovni edukatori, nastavnici koji nas ovome podučavaju. Jer, ipak, nisu tu od utjecaja isključivo stranke i političari, krupni kapital, medijsko-vlasničke dinastije.
Tako smo baš početkom ovog mjeseca natrapali na jednu krajnje ilustrativnu vijest u vezi s tim. Tiče se kadrovskih novica sa studija novinarstva, a mjesto radnje je Sveučilište Sjever u Koprivnici i Varaždinu. Na imenovanje nam je ukazao portal srednja.hr; novi pročelnik tamošnjeg Odsjeka za novinarstvo je – Goran Vojković. Nema zabune, riječ je o kolumnistu portala Indeks, poznatom komentatoru dnevnih i ostalih tema u najširem rasponu. Zaštitni mu znak, da ne bismo okolišali, jest ona njegova leptir-mašna, premda katkad nosi običnu kravatu. Ili se pojavi bez ičega oko vrata u kakvoj TV-emisiji kao gost. No svakako mu je leptirka favorit, a taj modni izbor inače govori dosta o društvenom pozicioniranju subjekta danas.
Uz klasnu diferencijaciju, naravno, sugerira se time određeni građanski rafinman. Ugledni promotor leptir-kravate bez ikakve sumnje levitira iznad uobičajenih niskih strasti rulje. Pa se naginje k njoj samo da je šutne, a ciljane skupine svjedoče o znalačkom odabiru. Jednom su to bili umirovljenici, prije točno šest godina, na Tviteru. "I što hoće ovi penzići, da im dodatno plaćamo? Hoće oni nama plaćat mirovinu? Neće", otkrio je Vojković. Isprovocirao ga protestni skup u više hrvatskih gradova, pod sloganom "Zaustavimo siromaštvo i poniženje u starosti". Drugi put su to bili Srbi, a poprište opet ista društvena mreža. "Na današnji dan prije 23 godine", o godišnjici "Oluje" naime, "počelo je Prvenstvo Republike Srpske Krajine u lakoj atletici, poznato i kao bežanija. Bili su nezaustavljivi." Sve je tu jasno, vrhunski humor ne treba objašnjavati. Kao ni onaj izbor kvadratičnog crveno-bijelog dizajna leptir-mašne koji bi ovaj kolumnistički maneken katkad zadjenuo pod kragnu. Laka atletika i teška artiljerija, ali ne samo žurnalistička.
Rana povijest koprivničko-varaždinskog Sveučilišta Sjever zapravo je kronologija privatnog licitiranja tom dopusnicom. Sve se zbivalo u vrijeme dok su se već zatvarale kapije bujanju visokoškolskih ustanova, kamoli sveučilišta
Borbenost njegova svejedno ne bi trebala iznenađivati, ako se u vidu ima jedna nota s njegova Fejsbuk-profila. Vojković tamo piše se "kolumnist, znanstvenik, vitez, liberal". Nije još jedna urnebesna šala, stvarno je vitez, pripadnik dinastijskog reda sv. Jurja kuće habsburško-lotarinške. Juraj je onaj što ubiva aždahu, to znamo, ali najviše srcu godi zateći liberala – pače, libertarijanca – u feudalnom društvu. Nije jedini kojeg znamo, tamo je i Romano Bolković, vitez s emisijom na HTV-u, javnom servisu. Bolković, uzgred rečeno, vodi tu emisiju kao tzv. kapitular za međukulturne agende svog viteškog reda. Ugostio je tako bio tamo suborca Gorana, pa i njihova tzv. velikog meštra Karla Habsburškog. Pa i malog meštra Ferdinanda Zvonimira, također Habsburškog, a sve jednog po jednog. Ta interesna klika, prema riječima Vojkovića, druka "za Hrvatsku u civilizacijskom krugu gdje spada". Malo preciznije: "Misaono što dalje od onoga što ulazi u pojam Balkan." Sad biva nešto jasniji i onaj lepršavi mu podbradnik.
Drugi pak, leksički zaštitni znak ovog nam kolege, riječ je "uhljeb". Pokušali smo prebrojati koliko je puta Vojković za njom posegnuo samo na Indeksu, i odustali da ne bismo okasnili s tekstom. Taj predani borac protiv uhljeba – protagonista javnog sektora – nesumnjivo je oduševljen tom etiketom. Jedno vrijeme gotovo da nije kruha jeo, toliko je spominjao uhljebe. "Legla uhljeba"; "bahati uhljebi"; "ima za uhljebe"; "većina uhljeba"; "uhljebi evoluirali u superuhljebe". Svaki put neka nova britka sintagma u naslovu, a nijedna se ne odnosi na Bolkovića i ostatak dične habsburške svite. Za to se vrijeme Vojković snalazi po znanstveno-obrazovnim strukturama, prema svojoj temeljnoj pravničkoj vokaciji.
Profesor je na Prometnom fakultetu u Zagrebu, izvanredni te izvanredan, plus na Sveučilištu Sjever, a bio je i docent na zadarskom. Radio je i u državnoj službi, bio je savjetnik u Vladi, kao i predsjednik Upravnog vijeća Luke Vukovar u dva mandata. Neke od tih poslova obavljao je paralelno, što valjda ukazuje na njegovu izuzetnu energiju i stručnost. Ili je na stvari čudesna sposobnost bilokacije, nerijetko tipična za visokoškolske nastavnike.
No to ne odlikuje samo profesore, nego i npr. liječnike ili suce. Baš ono što je nekim prizemnijim slojevima noćna mora – imperativ obavljanja dvaju ili triju poslova simultano, radi preživljavanja. Na društvenim vrhuncima, međutim, riječ je o privilegiji, statusnoj beneficiji. Vojković se u toj igri snalazi poput leptira u naletu s cvijeta na cvijet. Ipak, razumije se u svašta i sve, o svemu je voljan dati sud. Pabirčimo sad više ofrlje iz preobilja nabranog materijala. Tako je onomad uzeo na zub – točnije, na sisalo – radnike Volta i sličnih platformi, maltene uhljebe. "Kada razmislimo, nisu Ameri najpametniji", napisao je tom prilikom. "Mi Hrvati bismo", dodao je, "digitalne platforme mogli puno bolje regulirati." Razljutili su ga bili prigovori na račun takvog poslovnog modela. "Za različitu vrstu robe treba uvesti dodatne ispite i certifikacije", glasio je ironijski zaključak. Na stranu sad to što je i sam autor neka vrsta eksperta za koješta, dostavljača znanja na poziv. Začudo nije izumio digitalnu platformu za slobodno trženje profesure.
Transpartijski biznis – Sveučilište Sjever (Foto: Marijan Sušenj/PIXSELL)
Onda, nakon izboja autorasizma, slijedi dašak orijentalizma s mantrom o samoregulaciji tržišta, vezano uz kontrolu cijena. "Vaša stvar je", kaže, "ili da odete u drugi kafić ili da tu kavu od sto eura popijete i na Fejsu podijelite kako ste homo balkanikus koji se ne opterećuje novcem." Povrh svega je alat regulacije cijena jednom pripisao ekskluzivno Titu i – Anti Paveliću. I mogli bismo ovako dovijeka, sve pikantnije od raskošnijeg. No vratimo se na povod, imenovanje Gorana pl. Vojkovića za pročelnika na studiju novinarstva.
Dotično sveučilište koprivničko-varaždinsko nije bilo koje. O njemu smo ovdje iscrpno pisali dok se osnivalo sredinom prošle decenije. Sa životom i radom je otpočelo, neformalno, kao tzv. Medijsko sveučilište. Ustvari, preuzelo je dopusnicu kojom je dotad raspolagao Ninoslav Pavić, vlasnik Europapres holdinga, u nakani da ga otvori u Splitu. Tadašnji hrvatski premijer, danas predsjednik RH Zoran Milanović, i sam se izjasnio o tom slučaju. Prvo se pitao što će Koprivnici i Varaždinu upravo Medijsko sveučilište, kao što je rekao. No onda se zapitao, rekao je dalje – a zašto ne, i bi sveučilište. Dopusnica se dotad vukla zemljom nekoliko godina kao ukleta, ali sve je ubrzo nadoknađeno.
Rana povijest koprivničko-varaždinskog Sveučilišta Sjever zapravo je kronologija privatnog licitiranja tom dopusnicom. Sve se zbivalo u vrijeme dok su se već zatvarale kapije bujanju visokoškolskih ustanova, kamoli sveučilišta. No biznis je odrađen transpartijski; Sanader je izašao ususret Paviću, a sektorski ministar Dragan Primorac verificirao sporazum. SDP i partneri uključili su se u posljednjoj fazi tog procesa. Dopusnicu je ministar potpisao zadnjeg dana svog mandata. Na koncu je prodana dvama gradovima za četiri milijuna kuna, a i buduće financiranje ustanove bit će o javnoj brizi.
Pregaženi su povrh svega izvjesni službeni kvalitativni kriteriji, pa je novo sveučilište startalo s popriličnim dugom. Ne financijskim, to je ovdje naočigled fleksibilan aspekt, nego onim prema nadaleko razvikanom idealu akademske izvrsnosti. I tako sad imamo sveučilište navlas po mjeri Gorana Vojkovića, i obrnuto. Jedno će drugome pristajati kao saliveni, kao leptir-mašna hrvatskom opinjnmejkeru, kao budali šamar.
Koprivnica i Varaždin, te javni sektor općenito, dobili su pročelnika koji se u međuvremenu izjasnio i o neprofitnim medijima. Ovo je posebno zanimljivo jer je tad, konkretno 2016. godine, svojski nahvalio HDZ-ova ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Potonji je bio ukinuo javno financiranje medija koji ne rade zbog profita, nego zbog informiranja javnosti. Ostali su uglavnom oni profitni, uz javni HRT s Bolkovićem i vitezovima. Uglavnom, kažemo, jer u protivnom to ne bismo imali gdje kazati. Golema većina neprofitnih tavori otad u neimaštini i na pukome minimumu produkcije.
Štoviše, čitavom se medijskom sektoru s takvom elitom sprema daljnja pokora. Zakonodavac po nalogu HDZ-ova premijera Andreja Plenkovića, osnaženog pristankom koalicijskih partnera, otići će korak dalje. Poznato je, aranžiraju nam legislativni paketić, nipošto bez mašne, a prema kojem nećemo smjeti objavljivati istražne te sudsko-procesne detalje. Nema mjesta sumnji da će Goran Vojković rado napasti takvu politiku. No već smo naučili, on sam ideološki stoji upravo iza mnogih praksi koje osuđuje.
Stoga ostajemo iza početne teze da smo čak i dobri, kakvi bismo mogli biti. Umjesto poante, odvajamo prostor za još jedan citat Vojkovića, mada tendenciozno izvađen iz nekog drugog konteksta. "U Hrvatskoj akademska zajednica", važno će on, "voli šutjeti. (...) Ne komentiraju se događanja na drugom fakultetu, ne komentiraju se ni događanja na susjednoj katedri – ma koliko stvari bile loše i ma koliko netko napredovao bez kriterija. Akademska zajednica mora prestati šutjeti. Fakulteti gdje se stalno ponavljaju afere moraju početi davati odgovore. U hrvatskoj znanosti je zavladalo nešto što se može okarakterizirati jednostavnim, makar pomalo ružnim terminom – akademska prostitucija."
