Jedino je Krešo Beljak, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, bez uvijanja u celofan i frazerskog izmotavanja opisao javni ambijent koji je logično izrodio fizičko uznemiravanje i ponižavanje Milorada Pupovca, predsjednika Samostalne demokratske srpske stranke, na zagrebačkoj tržnici Dolac. Beljak je na Twitteru objavio ovo: ‘Bagra!!! Sve su glasniji i sve jači, a većina i dalje šuti i gleda. Do kada?!?! Dok ne počnu otvoreno ubijati Srbe, pedere, a onda i sve nas ostale koji se ne uklapamo u ‘njihovu’ zaostalu i zatucanu Hrvatsku?’ Od početka 2016., kad je došla na vlast kratkotrajna Karamarko-Petrovljeva vlada na čelu s nestranački izgubljenim Timom Oreškovićem, u Hrvatskoj je započela legalizacija javnog širenja mržnje prema Srbima i njihovim političkim predstavnicima. Započeo je proces prilagođavanja društva na situaciju u kojoj je poželjno i normalno obrušavati se na Srbe – koji to nisu samo u smislu gole etničke pripadnosti nego i u smislu političke svijesti – najgorim uvredama i prijetnjama, da je poželjno i normalno pokušati zatrti sjeme svim institucijama Srba u Hrvatskoj koje nisu po ‘suverenističkom’ ukusu, da je domovinski odgovorno i neophodno tretirati Srbe građanima drugog ili trećeg reda. Nepune tri godine kasnije, otvoreni antisrpski izljevi, kojima kao povod služi što god dođe pod ruku, čvrsto su se ukotvili u centralnoj struji ovdašnjeg javnog života. Srbi, koji čine tri-četiri posto stanovništva Republike Hrvatske, i ljudi koji ih politički zastupaju oglašeni su jednim od glavnih razloga svih hrvatskih problema i svih hrvatskih trauma: inzistiranje na obespravljivanju i političkom anatemiziranju jedne brojčano marginalne manjine, čiji je društveni utjecaj na rubu minornosti, pritom se predstavlja vrhunskom političkom i ljudskom hrabrošću te idejnom i praktičnom okosnicom ‘suverenističke’ opcije, opcije čiji se smisao iscrpljuje u iživljavanju na slabijima i drukčijima. Cipelarenjem ionako marginaliziranih i stigmatiziranih nastoji se utjerati strah u kosti masi neodlučnih i ravnodušnih, jer se bez njihove ustrašenosti i pasivnosti ne može raspojasati ozbiljnije i dugotrajnije zlo.
Križanec i Raspudić samo su dva svježa primjera iz naše glavne medijske i javne struje. Zašto se, dakle, čuditi anonimnim ili neanonimnim psovačima i trovačima s društvenih mreža i s foruma popularnih news-portala
U petak, na dan kad se dogodio atak na Pupovca na glavnoj zagrebačkoj tržnici, u Večernjem listu, primjerice, izišla je kolumna Nina Raspudića, profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u kojoj su i ove rečenice: ‘HDZ-ovac u bazi je katolik, ali je progutao antropološko eksperimentiranje nad vlastitim narodom uvođenjem rodne ideologije pod krinkom zaštite žena od nasilja. Progutao je i to da se u sramnoj političkoj trgovini HNS-u, stranci s potporom jedan posto građana, preda reforma obrazovanja. Branitelj je ili dolazi iz obitelji branitelja ili ratnih stradalnika (što je kraj više stradao u ratu to je tamo jači HDZ), ali će mirno gledati kako Vučićev potrčko piša po temeljima države i Domovinskog rata.’ Raspudić, naravno, nije bio dovoljno hrabar i pošten da imenuje ‘Vučićevog potrčka’ koji ‘piša po temeljima države i Domovinskog rata’: on je svoju zahodsku metaforu konstruirao tako da mudro čitateljstvo samostalno prepozna Milorada Pupovca, inače njegovog starijeg kolegu s Filozofskog fakulteta. Kontekst ne ostavlja prostora dvojbama. Raspištoljeni i dosjetljivi čuvar temelja države i Domovinskog rata ne osjeća potrebu da išta argumentira i da svoje primitivne optužbe ičim potkrijepi: on pisanje u novinama ionako doživljava kao oblik političkog aktivizma u korist konkretnih grupacija – Željke Markić i udruge U ime obitelji te svojih hercegovačkih sponzora i mentora – te kao investiciju u svoje buduće političko aktiviranje, pa se ponaša kao da je u huškačkoj kampanji, a ne u kolumni.
U četvrtak, dan prije Raspudićevog teksta, u prijepodnevnom programu N1 televizije, jedno za drugim, gostovali su Bruna Esih, predsjednica Neovisnih za Hrvatsku, te Ante Nazor, povjesničar i ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Novinarka Sandra Križanec nije se pretjerano miješala u svoj posao: pustila je gostima da mlataraju optužbama i krivotvorinama, s tim da je polusatni razgovor s Nazorom gotovo u potpunosti bio posvećen Pupovčevom liku i djelu. A zašto? Zato što se netko dosjetio da, s gotovo dvomjesečnom odgodom, napravi aferu od činjenice da je Pupovac bio na skupu u Bačkoj Palanki, gdje je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić – u povodu godišnjice operacije Oluja – usporedio Hrvatsku s nacističkom Njemačkom. U Hrvatskoj je sve postalo dobrim materijalom za konstruiranje antisrpskih hajki, koje nalaze svoje pristaše i poklonike u biračkom tijelu, a hrvatskim šovinistima u tom poslu itekako pomažu šovinisti i manipulatori s druge strane Dunava, ponajprije oni okupljeni oko vladajuće klike.
Plenković je preslaba brana, jer se on, pojednostavljeno, protiv Penavinog i Bujančevog prosvjeda u Vukovaru bori davanjem podrške podizanju spomenika Gojku Šušku: takav način borbe dugoročna je osuda na poraz
Križanec i Raspudić samo su dva svježa primjera iz naše glavne medijske i javne struje. Zašto se, dakle, čuditi anonimnim ili neanonimnim psovačima i trovačima s društvenih mreža i s foruma popularnih news-portala koji na Pupovca zazivaju metke umjesto ostataka hrane, kad jedan zagrebački sveučilišni profesor sadržajno i stilski ne odudara od budala s internetskih smetlišta, i kad jedan news-kanal, koji se diči svojim profesionalizmom i uravnoteženošću, omogućava politički ostrašćenom Nazoru da, pod krinkom znanstvenika i praktično u formi monologa, pretvara Pupovca u strašilo što se nadvilo nad nedodirljivu istinu o Domovinskom ratu i hrvatskoj državnosti. Nije lako odoljeti porivu da se doda cjepanica na protusrpsku lomaču, da se onog koji leži na podu još jednom udari nogom u rebra, a na toj vrsti niskih strasti i na stalnoj prisutnosti prošlog rata u našoj sadašnjosti širi se utjecaj politike koja podrazumijeva teror i razvrstavanje po nacionalnom ili vjerskom principu.
Nakon što je prije dvije godine nestao pritisak i opasnost slijeva, što je zbijalo desničarske redove, na tom, desnom, dijelu političke scene razvila se živost. Plenkovićev HDZ, bez obzira na sve, jest učinio blagi iskorak prema centru, a to je otvorilo prostor za rast radikalnijih izvan HDZ-a, i za tihi ali jasni otpor radikalnijih unutar HDZ-a. S ponešto zakašnjenja, sve te grupice i svi ti pojedinci shvatili su, kao što je primijetio analitičar Žarko Puhovski, da je ulazak Hrvatske u Europsku uniju širom raskrilio vrata slobodnom raspirivanju etničke i vjerske mržnje bez straha od sankcija. Naprosto je nestao mehanizam suzbijanja anticivilizacijskog i antieuropskog ponašanja u političkom životu, mehanizam koji je postojao tokom pregovaračkih godina, a Hrvatska nije učinila ništa da u svoje zakonodavstvo ugradi odredbe koje bi predstavljale kakav-takav društveni štit od nadiruće rehabilitacije Nezavisne Države Hrvatske u mnogim suštinskim elementima politike. Baš naprotiv, ovdje je uzela maha praksa institucionalnog relativiziranja ustaštva i govora mržnje, pa je savršeno logično sve što se zbiva.
Ljevica je nejaka da u javnom prostoru uvjerljivo i gromko uzvrati na profašističke tendencije, a Andrej Plenković i njegovi ljudi u vrhu HDZ-a preslaba su brana narastajućem valu mržnje, premda svoju političku poziciju već neko vrijeme grade na tezi da se herojski žrtvuju u sprječavanju ponovnog pada Hrvatske u ideološki ponor sličan onom iz kratkotrajne vladavine Tomislava Karamarka i Zlatka Hasanbegovića. Plenković je preslaba brana, jer se on, pojednostavljeno, protiv Penavinog i Bujančevog prosvjeda u Vukovaru bori davanjem podrške podizanju spomenika Gojku Šušku: takav način borbe dugoročna je osuda na poraz, a poraz znači da će nakon Plenkovića HDZ-om zavladati oni što ga danas drmaju s klerikalno-veteranskih položaja i da će biti tek odgođena inauguracija ‘suverenizma’ u dominantnu političku doktrinu i životnu filozofiju; takav način borbe svjedoči o posvećenosti uskim i osobnim interesima, a ne o djelovanju u korist općih interesa i javnog dobra.
Milijan Brkić na vatri
Nakon što je prošlog tjedna uhapšen i pritvoren njegov kum Blaž Curić, ujedno vozač potpredsjednika Vlade Tomislava Tolušića, a pritvoren je zbog obavještavanja SMS-krivotvoritelja i prevaranta Franje Varge iz Belišća o tajnim policijskim mjerama kojima je povrgnut, zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić suočen je s novim nevoljama. Tjednik Nacional objavio je policijske dokumente iz kojih proizlazi da je Brkić 2011., kad je bio zamjenik glavnog ravnatelja policije, označen kao čovjek koji je organizatorima elitne prostitucije u Zagrebu dojavljivao što policija poduzima protiv njih. Šturi i nervozni Brkić sve demantira i tvrdi da se radi o reciklaži, premda nije jasno što bi to točno trebalo značiti, a Plenković se zainteresirao, očekuje da se sve rasvijetli, ne spori da je njegov stranački zamjenik u neugodnoj situaciji, ne želi ništa prejudicirati.
Evidentno je da traje žestoki napad na Brkića i evidentno je da Plenkoviću nije mrsko to što se događa, ali i dalje ostavlja otvorenima sve mogućnosti: i da eliminira svog zamjenika, i da ga pacificira, i da s njime sklopi čvršći pakt o zajedničkom otporu izvanstranačkim desničarima. Pušta da se vidi što će se izroditi iz dvaju tekućih skandala povezanih s Brkićem, a pitanje je ima li još kompromitantnih materijala koji će se sručiti na bivšeg visokorangiranog policajca i obavještajca. Brkić se zasad ne snalazi u ulozi lovine, valjda su ga uspavale godine konzumiranja moći, ali ubrzo će morati pokazati karte i otkriti je li njegov utjecaj na terenu sasvim izmistificiran ili ipak nije sve bio samo blef. Inače, u saopćenju nakon sjednice Predsjedništva i Nacionalnog vijeća HDZ-a održane u utorak navečer stoji, između ostalog, da će stranka pristupiti procesu ‘reorganizacije sustava lokalnih ogranaka’.
