Kroz proteklih nekoliko godina mnoga su domaćinstva Sisačko-moslavačke županije ponovno, nakon uništavanja distribucijske mreže za ratnih razaranja, dobila struju, pa je danas doista teško pronaći povratničku kuću bez te elementarne civilizacijske stečevine. Doduše, tu i tamo se znade naići na pokoje domaćinstvo bez električne energije, no takva su uglavnom u teško dostupnim i posve opustjelim krajevima, od kojih su prvi vodovi i stupovi udaljeni kilometrima.
Za Novosti smo posljednjih petnaestak godina zavirivali u svakojake pustopoljine i napuštene zaselke, no ni nakraj pameti nam nije bilo da bismo domaćinstvo bez struje i vode mogle pronaći usred Novske, točnije na adresi Ulica kralja Tomislava 150; naša je nevjerica bila tim veća kad smo shvatili da je riječ o porodici s petero zdrave, živahne i vesele djece – povrh svega, svi su školarci i dobri đaci unatoč tome što svoje obaveze mogu ispunjavati samo za dana ili uz svjetlost svijeća.
Tridesetsedmogodišnji Pero Osman i njegova godinu starija supruga Stojanka, prije dvije su godine uselili u napuštenu i derutnu kuću u Novskoj, koja je u vlasništvu Republike Hrvatske. Učinili su to, doduše, bespravno, jer im je dozlogrdilo višegodišnje seljakanje s Danijelom, Emirom, Janom, Branislavom i Sanjom. Naprosto, plaćanje sve skupljeg podstanarstva postalo im je sve nedostupnije, a kucanje na vrata činovnika unutar sustava zaduženog za pomoć socijalno ugroženim obiteljima pokazalo se kao besmisleno gubljenje vremena.
Nije mi lako, ali kad vidim svoje roditelje kako se muče da brinu o nama, probude se u meni neka snaga i neki inat. Završit ću ja školu, nastavit ću uporno dalje, kaže osmašica Danijela
- Šest smo godina bili u podstanarstvu nedaleko sadašnje adrese, ali je ta kuća izgorjela do temelja. Nemajući kud, uselismo u susjednu, bez struje i vode; mislili smo, bolje da imamo kakav-takav krov nad glavom nego nikakav. Znali smo da je objekt u vlasništvu države i da postoji mogućnost da nas pritišću i deložiraju, no stvarno nam nije bilo druge. Ali, evo, nekim čudom ništa od toga, već smo dvije godine ovdje i nitko nas ne dira, samo nam vodu i struju ne daju. Nisam to ni tražio, sve misleći da ne treba vući mačka za rep i da svašta možemo izdržati samo da nas ne izbace. No tek sam nedavno shvatio zašto nas zapravo ne deložiraju: s obzirom na to koliko djece imamo i kakvi su nam prihodi, morali bi nam po zakonu osigurati neki drugi smještaj, a svaki bi sigurno bio bolji od ove straćare bez struje i vode – tumači nam Pero Osman, koji se prije par mjeseci iz nevolje svjesno odlučio na još jedan nelegalan korak, pa se bez papirologije i ishodovanja brojnih dozvola, priključio na gradsku vodovodnu mrežu.
Njegova se računica pokazala ne samo životno opravdanom nego i jedinom mogućom, bar što se tiče porodičnih prihoda. Računi za tu komunalnu uslugu do Osmanovih ne stižu, jer je nadležnima očito lakše ignorirati nelegalno prikapčanje nego obratiti pozornost na socijalni problem jedne obitelji zaguran pod ionako debeli administrativno-birokratski tepih. Osim toga, Pero je odlučio podnijeti službeni zahtjev da objekt u Tomislavovoj ulici bude priključen na elektro-mrežu, ali mu je odgovoreno da struja ne može biti uvedena prije nego što kuća bude obnovljena.
- Rođen sam u Srbiji, ali sam s familijom odselio u Italiju kad su u Jugoslaviji započeli zadnji ratovi. Ondje sam završio školu, a kad je bilo sigurno da se sve smirilo, da su međunacionalna trvenja jenjala, vratio sam se ovamo, u kraj u kojem se odlično osjećam: ljudi imaju svojih briga preko glave, pa se živi u zajedništvu unatoč nacionalnim i vjerskim različitostima. Ja sam, evo, Srbin, a moja je supruga islamske vjeroispovijesti. U široj obitelji imamo Hrvata, Roma i Bošnjaka, ali smo oboje odgojeni "na starinski", da poštujemo sve nacije i sve vjere, a tako bogme i nas ovdje poštuju. Važno je biti čovjek, sve ostalo je manje bitno. Pa i to što nas sedmero mjesec proživi od 480 eura dječjeg doplatka jer drugih prihoda nemamo. Doduše, na samom smo rubu opstanka pa nikako da zakrpamo sve rupe koje se na dnevnoj bazi otvaraju. No moje je bogatstvo ionako skroz druge vrste, to su ova naša djeca koja razumiju situaciju i koja su pored svih nevolja skromna i radišna. Oni su, uz suprugu, moj veliki ponos koji mi daje snagu da guram dalje. Tako tu i tamo uhvatim neki posao na crno, pa zaradim kakvu crkavicu da preživimo, a nekim sam sretnim slučajem upoznao vlasnika jedne drvne firme koji mi redovito pomaže s ogrjevom. Taj nam je čovjek puno dobroga učinio i to bez ikakvog osobnog interesa i koristi. Osim njega, nitko nam drugi ne pomaže, ni Crveni križ, ni vjerske zajednice, ni Centar za socijalnu skrb, baš nitko – kaže naš sugovornik, čija je supruga Stojanka puno škrtija na riječima.
- Zamislite kako je nama bez struje: veš perem na ruke, a usred ljeta kuham na drva. Dalje vam ništa više neću reći – ubacuje se u naš razgovor tek nakratko. Njihova Danijela upravo završava osmi razred i ima ambiciju da se dalje obrazuje iako može učiti samo za danjega svjetla.
- Nije mi lako, ali kad vidim svoje roditelje kako se muče da brinu o nama, probudi se u meni neka snaga i neki inat. Završit ću ja školu, nastavit ću uporno dalje, a valjda ću se po putu i sa strujom sresti, još sam mlada – kaže nam ta djevojčica. Dovršivši posjet Osmanima, potražili smo njihovog redovitog dobročinitelja, poduzetnika Mladena Fijačka koji im svake jeseni daruje ogrjev.
- Stojanka i Pero su vrijedni i hrabri ljudi koji se bore za život svoje porodice i koji zaslužuju svaku pomoć. Nekoliko metara drva meni ne znači ništa, a oni se njima mogu mjesecima grijati. Postali smo i prijatelji - objašnjava nam. Nakraju, umjesto šećera na kraju otužne balade, nazvali smo Centar za socijalnu skrb Novska. U telefonskom nam razgovoru nisu odgovorili na konkretna pitanja, samo su nam dali e-mail adresu na koju možemo poslati službeni upit, pa nas 'otpilili' gotovo uobičajenim i uopćenim odgovorom: "Imenovani ostvaruju sva prava koja mogu ostvariti. Poduzimamo sve potrebne mjere."
