Ministarske funkcije u vladi tzv. Nezavisne Države Hrvatske između 1941. i 1945. zauzimala su ukupno 42 muškarca. Četvorica, od kojih je Mladena Lorkovića i Antu Vokića dao smaknuti sam Ante Pavelić, nisu doživjela kraj rata. Nove jugoslavenske vlasti uhvatile su i na smrt osudile trinaestoricu, uključujući Milu Budaka i Slavka Kvaternika. Od preostalih 25 ustaških ministara, nekolicina je pobjegla u SAD (Andrija Artuković i Janko Tortić) i druge zemlje, dok se glavnina, njih 17 na čelu s Pavelićem, preko Austrije i Italije sklonila u Argentinu.
Nema spora u literaturi oko sastava trećeg hrvatskog doseljeničkog vala u Argentinu u godinama iza rata, postoje samo terminološke razlike, kada se umjesto o ustaškoj radije govori o ‘političkoj’ ili ‘državotvornoj’ emigraciji. No i tada su, kao što pokazuje proustaškim revizionizmom teško inficirana hrvatska Wikipedija, stvari sasvim jasne.
‘Kao što se borila za Nezavisnu Državu Hrvatsku, isto tako državotvorna emigracija u Argentini nastavila je bitku u istom pravcu nakon tragičnog nestanka NDH; ovaj put za ponovnu istinski nezavisnu i suverenu hrvatsku državu’, stoji u natuknici ‘Hrvati u Argentini’.
Tamo se u pogledu procjene broja doseljenika iznose podaci o pet tisuća do 20 tisuća, a kao najnoviji citiraju se podaci iz knjige ‘Geografija Argentine’ Nikole Glamuzine: ‘Ukupan broj se kretao od 5000 do 10.000, a uglavnom su to bili politički emigranti, obitelji pripadnika ustaškog pokreta.’ Istraživanja na temelju službenih argentinskih statistika govore o broju manjem od pet tisuća.
Njihove je odlaske organizirao iz Vatikana katolički svećenik Krunoslav Draganović, dok je u Buenos Airesu, gdje im je utočište pružio režim Juana Perona, jedan od glavnih operativaca bio fra Blaž Štefanić, a onda i kardiolog Branko Benzon, član prve, privremene vlade NDH i Pavelićev ratni diplomat koji je 1947. stigao iz Francove Španjolske i sprijateljio se s Peronom. Pavelić je u Argentinu došao u studenom 1948., talijanskim parobrodom Sestiere. Tu se sklonili i Jozo Dumandžić, koji je tokom rata vršio četiri ministarske funkcije u NDH, ministar vanjskih poslova Stijepo Perić, član privremene vlade Marko Veršić, ministri unutarnjih poslova Ante Nikšić i Mato Frković, ministri obrta i trgovine Josip Cabas, Vjekoslav Vrančić i Dragutin Toth, koji je jedno vrijeme bio i ministar državne riznice, ministar nastave Mile Starčević, ministri šumarstva i rudarstva Ivica Frković i Josip Balen, koji je bio i ministar narodnog gospodarstva, ministar prometa Himlija Bešlagić, ministar seljačkog gospodarstva Stjepan Hefer, ministar zdravstva Ivan Petrić i ministar za oslobođena područja Edo Bulat. Svi osim prof. Veršića imali su doktorske titule.
Od preživjelih članova Glavnog ustaškog stana domogli su se Argentine doglavnici Stipe Matijević i Ivan Ćelan, pobočnik Ivan Oršanić, koji je bio šef promidžbe i upravni zapovjednik Ustaške mladeži, te pobočnica Mira Vrljičak, zapovjednica Ženske ustaške mladeži, zajedno sa suprugom Kazimirom koji je bio ustaški konzul u Madridu. Tamo je stigla i nekolicina velikih župana NDH, kao što su Ivan Asančaić (Baranja), Tomiša Grgić (Hum, Pokupje), Miroslav Sušić (Vinodol-Podgorje) i Ivan Babić (Laštva i Pliva). Za političkim je vodstvom išao i veliki broj zapovjednika. Jedno od najpoznatijih imena je ono pukovnika Eugena Dide Kvaternika, ravnatelja za javni red i sigurnost te šefa Ustaške nadzorne službe, koji je do sukoba s Pavelićem 1943. predvodio rasne progone. Drugo je ono Dinka Šakića, zapovjednika Stare Gradiške i Jasenovca, koji će 1998. biti izručen Hrvatskoj, a Argentine se dočepao i zloglasni zapovjednik logora Jadovno Ivan Devčić Pivac. Argentinu su napučili general Ivo Herenčić i pukovnik Danijel Crljen, koji su sudjelovali u blajburškim pregovorima s Englezima, generali Matija Čanić, Fedor Dragojlov i Dragutin Rubčić, pukovnici Slavko Cesarić, Ćiril Ćudina i Ivan Stier, djed današnjeg HDZ-ovog saborskog zastupnika Davora Stiera, kao i mnogi drugi viši i niži oficiri NDH. Od gomile nižih ustaških dužnosnika, čitav je niz onih koji će se istaknuti kasnijim radom u emigraciji, kao što su Ivan Korsky, Franjo Nevistić, Ivo Rojnica ili Vinko Nikolić, od kojih će neke, kao posljednju dvojicu, Franjo Tuđman 1990-ih počastiti državnim dužnostima i odličjima.
Cijela je fašistička elita, dakle, stigla tu, i politička, i vojna, i intelektualna, trebalo je samo nastaviti raditi, osnivanjem vlade u egzilu, pokretanjem medija i organizacija, od kojih je isprva najutjecajniji bio Pavelićev Hrvatski oslobodilački pokret. Unatoč postojanju raznih struja, scena koja je idejno izvorište imala u državi Hitlerovih šegrta nije mogla stići daleko. Za razliku od prva dva iseljenička vala koja su išla trbuhom za kruhom, ovdje se radilo o politički profiliranom i obrazovanom sloju, koji će uspostavom dominacije u iseljeništvu proizvesti ideološki toliko zatucanu i retrogradnu sredinu da iz perspektive Hrvatske, čak i ovakve kakva je posljednjih godina, kontakt s njome djeluje nestvarno, kao povratak u prošlost, u NDH preseljenu na drugi kontinent.
