Kako u javnost izlazi sve više detalja o korupcijskim aferama aktualne vlasti, afera čiji pojedini kraci sežu do samog premijera Andreja Plenkovića i njegovih najbližih suradnika, tako se i u redovima HDZ-a sve ozbiljnije počinje razmišljati o tome – tko nakon Plenkovića. Ako se i ne dogodi to da akcije domaćih ili europskih istražitelja i tužitelja dovedu sadašnjeg šefa HDZ-a do toga da nema druge nego odstupiti s obiju svojih moćnih funkcija, postoji relativno realna mogućnost da Plenković poslije sljedećih parlamentarnih i europskih izbora, sredinom proljeća 2024., ode na neku od visokih pozicija u administraciji Europske unije, što bi značilo da više ne može biti predsjednik HDZ-a. Možda će se karte na kraju posložiti tako da će Plenković osvojiti i treći uzastopni premijerski mandat i da će, iz ovih ili onih razloga, odlučiti da produži svoju vladavinu Hrvatskom i HDZ-om, ali teško da će se i u tom slučaju, dakle za koju godinu, s obzirom na postavljene kadrovske kriterije, pojaviti relevantan kandidat za njegovog nasljednika mimo persona kojima ćemo se baviti u nastavku ovog teksta. Tko će poslije Plenkovića zasjesti na HDZ-ovo prijestolje ovisit će, naravno, i o tome u kakvim će okolnostima Plenković, kad-tad, otići s čelne pozicije u stranci: nije isto hoće li otići kao pobjednik ili kao poraženi na sljedećim parlamentarnim izborima.
Gordan Jandroković (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Gordan Jandroković
U posljednje vrijeme mnogo je diskretnih znakova koji govore da se Jandrokovićeve političke ambicije ne zaustavljaju na poziciji predsjednika Sabora, poziciji koju zauzima evo već šestu godinu. Prvo i najvažnije: Jandrokovićev odnos s Plenkovićem već dugo nije ništa više od korektnog, a tome je tako, s jedne strane, zbog toga što je aktualni šef prepoznao Jandrokovićevu ambicioznost i više-manje ga isključio iz najužeg kruga u kojem se donose sve važnije odluke, dok je predsjednik Sabora razvio tihu rezervu prema Plenkoviću vjerojatno stoga što je procijenio da ne može računati na položaj vođe ako se ne riješi biljega kontinuiranog poltronstva prema stranačkim gazdama. Osim toga, da bi se dospjelo na vrh po liniji divljenja i služenja aktualnom šefu neophodna je puna podrška tog šefa, to jest šefova želja da ga naslijedi baš taj i taj. Ovdje to nije slučaj.
Jandroković u najširoj javnosti ne uživa naročiti ugled ili popularnost i toga je, čini se, svjestan, pa se u posljednje vrijeme trudi da se u medijima prikaže simpatičnim i duhovitim obiteljskim čovjekom koji nije izgubio doticaj s realnošću i s narodom, i koji je pritom glas razuma i ozbiljnosti u lakrdijaškom ambijentu hrvatske politike. No da bi se došlo na čelo HDZ-a, nije u tolikoj mjeri važno raspoloženje širokih slojeva stanovništva. Važan je odnos snaga i važna je politička dinamika unutar HDZ-a. Kako Jandroković stoji u tom pogledu? S obzirom na to je u vrhu ili pri vrhu HDZ-a već dvadesetak godina, nema sumnje da dobro poznaje stranku iznutra i da ima relativno razgranatu mrežu prijateljstava i poznanstava među viđenijim HDZ-ovcima širom zemlje, kao i među državnim menadžerima i poduzetnicima bliskima HDZ-u. Može im ponuditi politiku načelnog kontinuiteta u vezi s idejnim pozicioniranjem HDZ-a, ali i veću otvorenost i transparentnost stranačkog vodstva prema tzv. terenu. Jandrokovićeva slabost, gledano iz unutarstranačke perspektive, jest u tome što je teško zamisliti da bi on odveo HDZ udesno, odnosno u promjenu koncepta HDZ-ovog koaliranja u korist stranaka s krajnje desnice, a to je ono što potajno priželjkuje dobar dio članstva najveće partije. Teško je, dakle, zamisliti, ali ne treba podcijeniti Jandrokovićevu političku pragmatičnost i svekoliku fleksibilnost kad okolnosti tako zahtijevaju.
Oleg Butković (Foto: Luka Stanzl/PIXSELL)
Oleg Butković
U kontekstu najviših političkih ambicija, ministar prometa, mora i infrastrukture, ujedno i najpoznatiji HDZ-ovac s Kvarnera, u poziciji je koja veoma sliči Jandrokovićevoj, pri čemu su Butkovićevi odnosi s Plenkovićem ipak nešto manje hladni i nešto manje obostrano suzdržani. Razlog nije u tome što između Butkovića i Plenkovića vlada bitno veće povjerenje nego između Jandrokovića i Plenkovića, nego u tome što je Butković ministar važnog i velikog resora te jedan od potpredsjednika HDZ-a, pa premijer s njime mora operativno i relativno učestalo komunicirati. Riječ je, usto, o jednom od rijetkih Plenkovićevih ministara koji, barem dosad, nije ozbiljnije kompromitiran korupcijom i koji nije na glasu kao nedorastao svojoj funkciji. Socijalno je inteligentan, politički lukav i oprezan, posvećen tome da ne napravi pogrešan korak, a poprilična javna prigušenost i komunikacijska prizemljenost samo su krinka za veoma visoko mišljenje koje Butković ima o svom političkom talentu i svojim političkim dometima. Kao i Jandroković, izuzetno dobro poznaje HDZ-ovu organizaciju, način funkcioniranja i mentalni sklop: svjestan je da se mnogošto mora sretno poklopiti i da se brojni paktovi moraju sklopiti da bi se osvojio stranački tron. Nikad mu se neće dogoditi da kaže bilo što negativno protiv aktualnog šefa stranke ili da se suprotstavi nakanama nadređenog, ali održava kontakte i s HDZ-ovcima za koje pouzdano zna da nisu nimalo simpatični Plenkoviću.
Butkovićevi autentični politički stavovi desniji su i konzervativniji od Plenkovićevih i Jandrokovićevih, ali ne dramatično. Podjednako je dobar i s unutarstranačkim "suverenistima" i s "europejcima", može i s jednima i s drugima, kao što bi i neku eventualnu buduću vladajuću koaliciju mogao hladno sastaviti i sa zastupnicima nacionalnih manjina i s Domovinskim pokretom, mada bi mu malo draža bila potonja opcija. Utoliko, njegove šanse da naslijedi Plenkovića nisu nimalo beznačajne, jer njegov izbor ne bi predstavljao poraz ni jedne od unutrašnjih frakcija. U prilog mu ide i to što nije konfliktan i nije isključiv, a sad je već i politički i upravljački dovoljno iskusan. Problem bi mu mogao biti nedostatak liderske karizmatičnosti, ali nema je ni Jandroković, a nije mu od pomoći ni manjak uvjerljivosti kad god progovori o političkim i društvenim temama što izlaze iz okvira njegovog ministarskog resora.
Ivan Anušić (Foto: Davor Javorović/PIXSELL)
Ivan Anušić
Osječko-baranjski župan i potpredsjednik HDZ-a može biti izabran za Plenkovićevog nasljednika samo pod uvjetom da Plenković ode s položaja predsjednika HDZ-a kao gubitnik parlamentarnih izbora, to jest da se većina u HDZ-u odluči da oštro raskrsti s Plenkovićevom verzijom "stožerne" stranke. Nema dileme o tome da bi Anušić pomjerio HDZ bitno udesno, donekle ga udaljio od Bruxellesa i učinio sve da izbjegne neku buduću koaliciju sa SDSS-om, ali teško da bi to bila repriza Karamarkovog i Hasanbegovićevog modela utemeljenog na borbenom antikomunizmu, opsesivnom antijugoslavenstvu i latentnom antisrpstvu. Anušić je dovoljno politički pismen da shvaća da mu ta vrsta zadrtosti i zadojenosti ne može donijeti ništa dobro, kao što je na vrijeme shvatio i to da mu frontalni sukob s Plenkovićem može donijeti samo izbacivanje iz HDZ-a.
HDZ-u nije nepoznat koncept biranja lidera koji su sasvim drukčiji od svojih prethodnika: nakon Franje Tuđmana – Ivo Sanader, uz produžetak u vidu Jadranke Kosor koja je više rukopoložena nego birana, pa onda zaokret prema Tomislavu Karamarku, a zatim opet zaokret i – Plenković. To znači da Anušić nije bez izgleda, a sad ima i jak osobni motiv: neobjašnjena smjena ministrice Nataše Tramišak bila je direktni premijerov udar na Anušića, koji je pragmatično eskivirao otvoreni sukob, ali sigurno nije zaboravio poniženje. Postoji i još jedan podatak na kojem bi se mogla bazirati relevantnost Anušićeve kandidature: ako je vjerovati istraživanjima javnog mnijenja, oko 30 posto HDZ-ovih glasača podržava stavove predsjednika Republike Zorana Milanovića, što zapravo znači da su nezadovoljni Plenkovićem. U slučaju da procijeni da mu je još rano da se kandidira za predsjednika stranke, jer su mu šanse male, osječko-baranjski župan najskloniji je Olegu Butkoviću kao Plenkovićevom nasljedniku.
Josip Aladrović (Foto: Slavko Midžor/PIXSELL)
Josip Aladrović?
Kad bi se pitalo samo Andreja Plenkovića, on bi na čelo HDZ-a najradije postavio Josipa Aladrovića, bivšeg ministra rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Ili preciznije, nekoga poput Aladrovića, s obzirom na to da je dotični morao napustiti ministarsku dužnost zbog toga što je Državno odvjetništvo pokrenulo krivični postupak protiv njega. Zajedno s još trojicom bivših ministara, optužen je za zloupotrebu položaja i ovlasti te poticanje drugih da čine isto, odnosno za sređivanje zaposlenja u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje. Ako bi sud oslobodio Aladrovića, koji je u kontekstu Plenkovićevih vlada slovio za jednog od najboljih ministara, pred njim bi se otvorila velika politička perspektiva, ali tko zna koliko će vremena proći do pravomoćne presude, kakva god bila ta presuda, i hoće li Aladrović tada uopće biti zainteresiran za politiku.
Aladrović, ili netko poput Aladrovića, bio bi idealan nasljednik iz Plenkovićeve vizure em zbog spomenute političke sposobnosti i vještine komuniciranja, em zbog toga što bi mogao računati na poslušnost, na politički kontinuitet i na zadržavanje ozbiljnog utjecaja u HDZ-u. Može li Plenković u kratkom roku pronaći u HDZ-u nekog kao što je Aladrović? Zasad nema na vidiku takvog ili barem nema takvog koji ne bi bio autsajder u predsjedničkoj utrci u HDZ-u.
