Andrej Plenković obilježava šestu godišnjicu na premijerskom položaju u znaku paničnih nastojanja da odvuče pažnju javnosti s afera povezanih s Inom: em s one u kojoj su Inin srednjerangirani menadžer Damir Škugor i njegovi kompanjoni zaradili više od 100 milijuna eura u manje od dvije godine, a u kojoj zapaženo mjesto pripada Plinari istočne Slavonije, poduzeću u većinskom vlasništvu HDZ-ove Vukovarsko-srijemske županije; em s one u kojoj se Plenković pojavljuje kao glavni akter sastanka održanog 2018. godine na kojem je odlučeno da se pristane na zatvaranje Inine rafinerije u Sisku, što je bilo u interesu mađarskog MOL-a koji nominalno ima nešto manje od 50 posto dionica u Ini. U svrhu odvlačenja pažnje premijer i njegovi najbliži suradnici ne prežu ni od čega, ali zasad im uglavnom uspijeva da razotkriju stupanj vlastitog nespokoja zbog činjenica i osnovanih sumnji koje se pojavljuju oko naftne kompanije u suvlasništvu MOL-a i Republike Hrvatske. U nastavku teksta donosimo kratki pregled najjačih HDZ-ovih dimnih bombi bačenih u javni prostor s namjerom da se prikriju neugodne istine. Zaobići ćemo elaboriranje taktičkih dimnih bombica poput nove najave zabrane rada nedjeljom u trgovačkom sektoru; neuobičajenog zakazivanja premijerovog godišnjeg govora o radu Vlade na isti dan i gotovo u isti sat kad je zakazano – ispostavit će se: važno i vrijedno – svjedočenje Davora Mayera, bivšeg dugogodišnjeg člana Uprave Ine, pred parlamentarnim antikorupcijskim vijećem; puštanja u javni optjecaj fikcije o mogućnosti koalicije HDZ-a i platforme Možemo!...
Dragan Kovačević je pred antikorupcijskim vijećem u Saboru posvjedočio da se 2018. dogodio sastanak na kojem je Plenković naložio potpisivanje memoranduma koji je otvorio put ostvarenju MOL-ovog plana o gašenju sisačke rafinerije
Ruski igrači
Premijer Plenković prošlog je tjedna pokušao javnost izmanipulirati pričom za koju zna da je potpuno izmišljena i za koju zna da nije bezopasna. Pokazao je dokle je spreman otići kad se osjeti politički ugroženim i kad mu ponestane argumenata. "To uopće nema nikakve dileme, to je sve orkestrirana operacija i akcija točno i jasno vidljivih i prepoznatljivih aktera, samo moramo još vidjeti koliko je ona samo unutarnja, a koliko je i vanjska", izjavio je Plenković misleći na opozicijske napore u rušenju HDZ-ove vlasti, napore koje premijer odbija doživjeti redovnim poslom svake normalne opozicije nego im pripisuje zavjerenička svojstva koja uvijek bolje izgledaju kad se u igru uvede "vanjski neprijatelj". "To je jedino pitanje o kojem još trebamo malo detaljnije povesti računa, ali i to ćemo ispitati." Potom se u razradu i konkretizaciju premijerove načelne optužbe upustio HDZ-ov saborski zastupnik Damir Habijan, trenutačno vodeći na listi Plenkovićevih udvorica, mada mu za vrat ozbiljno pušu Hrvoje Zekanović, Mario Kapulica, Mario Banožić i Gordan Grlić Radman, a svoj doprinos dao je i HDZ-ov propagandni štab. Habijan je rekao da narod ima pravo znati djeluje li opozicija na daljinski upravljač "određenih centara moći s Istoka", dok su propagandisti s Trga žrtava fašizma emitirali video-klip koji sugerira da predsjednik Republike Zoran Milanović, zajedno s Mostovim zastupnicima Ninom Raspudićem i Marinom Miletićem te Katarinom Peović iz Radničke fronte i Krešom Beljakom iz HSS-a, navija ili radi za Rusiju koja već skoro osam mjeseci vodi agresorski rat protiv Ukrajine.
Nitko iole razuman ne vjeruje u rusku urotu protiv aktualne hrvatske vlasti, niti se Plenković trudi da pokuša dokazati spregu svojih političkih suparnika s moskovskim parama i idejama. Kad ga se upita kako može iznositi tako teške sumnje bez ikakvih dokaza, premijer uzvraća protupitanjem: a kako Milanović i ostali mogu nazivati Vladu i HDZ veleizdajnicima, lopovima, kvislinzima? S premijerovog lika i djela, dakle, iščezla je europska pozlata, a to je bio njegov najsnažniji, ako ne i jedini, adut u ovdašnjem političkom životu. Ispod pozlate sad vidimo samo manifestacije uvrijeđenosti i djetinjastog durenja.
Plenković nikako nije mogao prikriti radost i svojevrstan ponos nakon što su ga beogradski tabloidi i srpski državni dužnosnici počeli proglašavati ustašom
Sukob s Milanovićem
Premda je isprva s indignacijom odbijao spuštati se na razinu Milanovićevog grubog i nepristojnog diskursa u političkoj komunikaciji, Plenković je malo-pomalo došao do toga da mu se glavnina politike vrti oko sukoba s Milanovićem. Konfrontacija s predsjednikom države premijeru služi kao zamjena za energičnost i odlučnost u svim ostalim aspektima vođenja politike, i kao demonstracija čvrstine i nepopustljivosti za unutarstranačke potrebe, ali je počeo vjerovati da mu ta svađa služi i za odvraćanje javne pozornosti s onoga što mu ne ide u prilog. Plenković je pretvorio Milanovića u centralnog zavjerenika protiv HDZ-ove vlasti, pa više gotovo da i nema teme neugodne za HDZ koju premijer nije sposoban povezati s predsjednikovim navodnim zakulisnim smicalicama.
Posljednji je primjer svjedočenje Dragana Kovačevića, bivšeg direktora Janafa i USKOK-ovog optuženika za višemilijunske kriminalne poslove, pred antikorupcijskim vijećem u Saboru. Vođen ponajprije svojim interesima i namjerom da ojača svoju poziciju u predstojećem sudskom procesu, Kovačević je posvjedočio da se 2018. dogodio sastanak na kojem je Plenković naložio potpisivanje memoranduma koji je otvorio put ostvarenju MOL-ovog plana o gašenju sisačke rafinerije. HDZ-ovci su upregnuli sve snage u širenje teze da USKOK-ov optuženik nema nikakvu vjerodostojnost i da mu nitko ne treba vjerovati, ali kad su shvatili da im to i nije neki argument s obzirom na to da i u parlamentarnoj većini ima USKOK-ovih optuženika, Plenković je odjednom izvukao argument Kovačevićevog prijateljstva s Milanovićem kao da to išta mijenja bilo u njegovom optuženičkom statusu, bilo u činjenicama o sastanku u premijerovom uredu.
Plenkovićevo prihvaćanje načina političke borbe kojem nije vičan moralo je rezultirati njegovim padom ispod razine nad kojom se svojedobno zgražao lamentirajući o neviđenom srozavanju kulture političkog razgovora i javne komunikacije. Taj konačni pad ponajprije se očituje u višestrukom i kontinuiranom slanju Peđe Grbina, predsjednika SDP-a, u Kragujevac, odnosno u optuživanju Grbina za prakticiranje metoda naučenih u Kragujevcu. Riječ je o premijerovim aluzijama na to da je Grbinova supruga navodno ilegalno došla do diplome medicinske sestre na učilištu sumnjive reputacije u Kragujevcu. Prvo, Grbin ne može biti odgovoran za postupke svoje supruge, ali drugo je važnije za ovu priču: Plenković sigurno ne bi tako često i tako napadno spominjao sjedište učilišta da se, umjesto o Kragujevcu, radi o nekom hrvatskom, bugarskom ili mađarskom gradu.
Glavnina premijerove politike vrti se oko sukoba s predsjednikom – Zoran Milanović (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)
Bildanje mišića na Srbiji
Plenković nikako nije mogao prikriti radost i svojevrstan ponos nakon što su ga beogradski tabloidi i srpski državni dužnosnici počeli proglašavati ustašom, a u povodu odluke Europske unije – odluke za koju se Hrvatska snažno založila – da se Srbiji uskrati mogućnost uvoza ruske nafte preko Janafa. Hrvatski premijer našao se, spletom okolnosti, u situaciji da bere dvostruki ćar od zaoštravanja prema Srbiji, što je dosad izbjegavao: em je u Bruxellesu postalo poželjno i popularno zagovarati izolaciju i nanošenje štete Srbiji zbog pozicije Beograda prema ruskoj agresiji na Ukrajinu, em sumanute reakcije iz Srbije, smatra Plenković, popravljaju njegov imidž među desnim biračima. Zbog toga mu se smije brk dok odbacuje smještanje u kontekst ustaštva. Naravno, dizanje tenzija u odnosima sa Srbijom pripomaže i tome da dio javnosti smetne s uma unutrašnje prilike i korupcijsko-klijentelističke afere, kao što i Vučićev režim koristi šifru "ustaše" da bi kupio još malo vremena, još malo kakvog-takvog unutrašnjeg mira i podrške.
Teroristička prijetnja
Predsjednik Vlade jedva je dočekao da na radikalno desničarskim i s razumom pozdravljenim prosvjedima pred sjedištem HDZ-a bude uhvaćen mladić s pripremljenim Molotovljevim koktelima, pa da još jednom obnovi svoju priču o paramilitarnim skupinama desničarske provenijencije koje se naoružavaju i spremaju za nasilno svrgavanje demokratski izabrane vlasti. Plenković se ni poslije dvije godine nije pomirio s nalazima policije, Sigurnosno-obavještajne agencije i Državnog odvjetništva po kojima Danijel Bezuk, dvadeset dvogodišnjak iz Kutine, nije bio pripadnik nikakve organizacije koja ga je poslala da ubije predsjednika Vlade. Najmoćniji čovjek u državi naprosto odbija povjerovati da je Bezuk, koji je iz automatske puške zapucao po pročelju Banskih dvora i ranio policajca iz osiguranja, bio samo psihički neuravnoteženi pojedinac koji je cijeli život proživio u ambijentu proustaškog ekstremizma. Takvih poput Bezuka sigurno ima još i oni mogu napraviti zlo, ali za rušenje vlasti, to jest za državni udar, nisu dovoljni radikalni pojedinci i Plenković to dobro zna. Ne treba, međutim, očekivati da će premijer, usprkos pomanjkanju dokaza, odustati od stavljanja samoga sebe u ulogu žrtve i od strašenja građana naoružanim formacijama što kuju planove o eliminaciji predsjednika Vlade koji je, eto, i fizički ugrožen zbog toga što vodi hrabru i umjerenu politiku: valjda računa da će građani, ako podlegnu tom dojmu, biti popustljiviji prema unutrašnjim negativnim posljedicama njegove vladavine.
Hrvoje Zekanović na sjednici antikorupcijskog vijeća (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Akcija stadioni
Na licu Vladina glasnogovornika Marka Milića točno se vidjela ozarenost dok je pred Banskim dvorima u novinarske mikrofone svečano objavljivao da je Vlada donijela odluku o izgradnji nacionalnog stadiona u Zagrebu: nema sumnje da je upravo Miliću pala na pamet genijalna ideja o ubacivanju stadionske teme u javni prostor u jeku medijske zaokupljenosti nastupom Dragana Kovačevića pred saborskim protukorupcijskim odborom. Milić, međutim, nije znao odgovore ni na jedno od potpitanja što su logično proistekla iz njegove objave. Hoće li država financirati podizanje stadiona? Jednog ili više stadiona? Ako država neće financijski sudjelovati, kako će biti plaćena izgradnja? Ako država neće financijski sudjelovati, u čemu će se onda sastojati uloga države? Ako država neće biti ključni akter posla, zašto glasnogovornik Vlade obznanjuje javnosti sretnu vijest? "Prijedlogom zakona o sportu otvorena je mogućnost definiranja sportskih građevina od nacionalnog značenja u nogometu, ali i drugim sportovima, a to, uz ostalo, znači da država može sufinancirati stadione u Zagrebu ili drugim gradovima u kojima igra reprezentacija", izjavila je ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac nekoliko dana nakon Milićeve spektakularne najave. No u ministričinim riječima nema spektakla: "prijedlog zakona", "otvorena mogućnost definiranja", "država može sufinancirati"... Iz ovih formulacija proizlazi da nije bilo nikakve potrebe za Milićevom hitnom objavom; nikakve potrebe, osim one da se priguše medijski odjeci Kovačevićevog svjedočenja.
Zekanovićevo lakrdijaštvo
Činjenica da je HDZ, uz Plenkovićevo odobravanje, angažirao Hrvoja Zekanovića, donedavnog opozicijskog desničara, da bude najistureniji provokator i rušitelj opozicijskih akcija, ta činjenica dovoljno govori o posvemašnjem HDZ-ovom rasulu i Plenkovićevom odustajanju od svih kriterija. Zekanovićevih postupaka srami se i dio HDZ-ovaca, jer su njegovi istupi uvredljivi iz perspektive elementarne inteligencije. Jasno je da je smisao njegovih akrobacija u skretanju pažnje na sebe i u trivijalizaciji ozbiljnih tema koje opozicija otvara u posljednje vrijeme. "Došao sam da se rugam", iznio je Zekanović motive svog prisustva na sjednici antikorupcijskog vijeća na kojoj je Davor Mayer, između ostalog, kazao da je zatvaranje Inine rafinerije u Sisku bilo cijena mađarske deblokade početka hrvatskih pregovora o pristupanju OECD-u. Nije baš za ruganje.
