Zadnji put smo se čuli početkom maja 2016. Bio sam u Zagrebu, na ručku sa Sinanom Gudževićem. Pominjemo Predraga, Sinan mu okrene broj i daje mi mobitel.
Oooo, Sustipan, gde si? – tako mi se obratio. Upamtio je da sam u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju izjavio: ‘Kako bi lijepo zvučalo kada bi moja biografija završila riječima: Svoju posljednju pjesmu napisao je na Sustipanu.’
Naša prva šetnja u Splitu. Pokazao mi je Varoš, a onda me poveo prema Sustipanu. Nije znao da sam ga ja već otkrio i tamo išao svaki drugi dan.
Nismo se nešto previše slušali. Nije on imao vremena za čavrljanje, radio je za troje. Ali su naši susreti uvijek bili srdačni. Imali smo puno toga zajedničkog.
Voljeli smo Beatlese stoput više nego Stonese, voljeli smo Hamsuna i Celinea, London Calling, poeziju, Arsena, Cohena i Casha…
On je obožavao Makedoniju, ja sam se zaljubio u Split. I skoro sve o Splitu naučio sam tokom naših dugih šetnji kroz grad i od njegove knjige poezije ‘Mjesec iznad Splita’. Prošla je skroz nezapaženo, rekao mi je, dok mi je potpisivao knjigu, nakon ručka u njegovom stanu. Jovici za nebesa i vjetrove i Splitove… piše na prvoj strani knjige koju ovih dana čitam po ko zna koji put.
Imali smo puno toga zajedničkog: Jugu u kojoj smo odrasli, Hajduk i Vardar, Azru, Jugoplastiku i Rabotnički, Popu i Sarajlića, naše pjesničke rođake: Liljanu Dirjan i Igora Isakovskog…
I Sustipan! On ga je volio (valjda od malih nogu), a ja sam ga zavolio te 2014., na prvi pogled.
Sustipan
(Predragu Luciću)
Kako lako
prisvajaš stvari
koje sam otkrivaš.
Ipak, našao si mjesto
koje ti kroti dušu.
Kakav mir, kao da si
s druge strane života.
Vjetar miluje uši – poput
šaputanja duhova onih
koji su počivali ovdje.
Ima li išta logičnije
od toga da se bivša groblja
pretvore u park?
Ali na klupama pod borovima
(Sanctus Stephanus sub pinis)
osjećaš se življim no ikad.
Oči ti piju more,
pogled ostaje bez daha,
ushit guta slinu –
prema horizontu k’o ptica,
po borovima k’o vjeverica…
Gotovo je prazno.
Zaljubljeni parovi,
mlade majke s bebama u kolicima,
penzioneri u oproštajnim šetnjama…
Na klupi pored moje
jedan starac već pola sata
razgovara na mobitel,
tko zna s kim,
možda s bogom?
10. 10. 2014.
Prevod: Zvonko Karanović
