Ime rijeke Gline spominje se u povijesnim dokumentima prvi put 1209. godine. Glina izvire na Kordunu, iz pet vrela na brdu Brkašica kod Slunja, zatim protječe uz obronke Petrove gore pa kod mjesta Gline ulazi u ravnicu i kod sela Slane utječe u Kupu. Dužina njenog toka je 111 kilometara.
Povjesničari i geografi utvrdili su kako današnji gradić Glina svoj nastanak i urbani razvoj duguje izgradnji banske krajiške vojne utvrde na ušću rijeke Maje u Glinu 1735. Za proučavanje daljnjih prilika, važan događaj zbio se 24. lipnja 1818., kada je na svom proputovanju od Beča do Dubrovnika austrijski car Franjo I. posjetio Glinu.
U opširnom putopisu car je zapisao da je Glina stožerno mjesto Prve banske pukovnije, i to prilično veliko, koje ima "1000 katoličkih duša i 2000 neunijatsko grčkih (pravoslavnih – op. a.), kao i po jednog župnika od svake vjere". Car hvali glinskog pukovnika Nestora za kojeg kaže da je jedan vješt i djelotvoran oficir, po vjeri "neunijatski grk", čija je žena katolkinja. Car napominje da je "za isušivanje močvara vojska već dosta učinila otvaranjem prolaza za odvod vode jer rijeka Glina često poplavljuje obale."
Međutim, prvi detaljniji zapis o poplavama u Glini i glinskom kraju objavile su Carsko-kraljevske Narodne novine iz Zagreba, koje 9. lipnja 1858. donose ovu vijest: "Iz Gline javljaju da je noću između 26. i 27. svibnja oblak prolomio se i dugo vrieme velika kiša padala, te je izišla rijeka Maja i Glina i potopila gotovo svu ravnicu pukovnije, tako da je prekinuto obćenje na sve strane, mostovi su dielom razoreni, sav ovogodišnji usiev pšenice, raži, kukuruza, livade i ostatak uništen je, tako da su i sami žitelji nieki iz Gline morali se odseliti potieravši sa sobom svinje i svu rogatu i tegleću marvu svoju."
Nakon razvojačenja Vojne krajine 1871., mjesto Glina je više puta poplavljeno vodom. Tako u Spomenici župe Glina, župnik Miroslav Matić bilježi da se 20. kolovoza 1874. nabujala rijeka Glina razlila po skoro cijelom mjestu tako da je u glinskom parku na Trgu Jelačića voda bila "3 stope duboka" ili preko 90 centimetara. Zatim se uslijed velikih kiša 1878. i rječica Maja pet puta razlila po Glini.
Te česte poplave ponukale su Generalkomandu u Zagrebu i zapovjedajućeg generala Franju Filipovića da naredi da se između Gline i sela Prekope iskopa novo korito (kanal) za rječicu Maju. Tako će se voda Maje udaljiti od mjesta Gline, pa će se time spriječiti poplave, a ublažiti silna vlaga. Ovi građevinski radovi izvedeni su 1879. i 1880. uz trošak od 43.000 forinti, a radove je nadgledao inž. Valentin Lapaine, upravitelj Krajiškog građevnog ureda u Petrinji. Općinska vlast odužila se Filipoviću tako što je 1893. glavnu gradsku ulicu u Glini nazvala njegovim imenom.
Prof. Henrik Ševčik i obitelj na rijeci Glini kod Fajerovog mlina 1930-ih
Značajna prekretnica u prometnom razvoju Gline i glinskog kraja bila je izgradnja mosta na rijeci Glini. Prema pisanju tadašnjih novina, "10. i 11. studenog pregledan je po strukovnjacima i prometu predan novi most preko potoka Gline, koji počiva na kamenim stupovima, a građen je željeznom konstrukcijom. Izgradnjom tog mosta znatno je pomoženo prometnim prilikama u glinskoj okolici", javlja petrinjski list Banovac 24. studenog 1900.
Razvoju Gline kao važnog trgovačkog središta značajno je doprinijela i željeznička pruga Sisak-Petrinja-Glina-Topusko-Vrginmost, svečano otvorena 28. srpnja 1903. Tada je u sklopu željezničke pruge izgrađen i željeznički most na rijeci Glini. O ovim mostovima pisao je zagrebački kalendar Dragoljub 1904., gdje u članku "Glina rieka" između ostalog piše: "Veće kiše iztjeraju Glinu iz obala, koje su i do 3 metra visoke, te počini mnoge štete. Ima na Glini više dobrih mlinova, koji mogu ciele godine mljeti. Sada izmedju Gline i Topuskoga kod sela Skela i Gredjani prelazi iznad vode Gline krasan željeznički most, a takav je i u trgovištu."
Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-ugarske monarhije, Ministarstvo trgovine i industrije Kraljevine SHS zaprimilo je 26. prosinca 1925. izvještaj Primorsko-krajiške oblasti iz Karlovca u kojem piše da Glina ima 2.600 stanovnika, i to pola Srba i pola Hrvata, koji žive od trgovine i zanata. "Kotar ima 44.000 duša od kojih 9.000 katolika, a ostalo pravoslavni", pri čemu "rijeka Glina dijeli kotar na pravoslavne i katolike, i to s lijeve strane katolici kajkavci, a sa desne strane Srbi štokavci i katolici štokavci."
Važno mjesto u povijesti Gline zauzima 23. srpanj 1933., kada je svečano otvoreno općinsko kupalište na rijeci Glini, koje tako postaje važno mjesto susreta, rekreacije i razonode glinskih građana te provođenja slobodnog vremena na svježem zraku i uz čistu rijeku. "Kupalište u Glini izgrađeno je iz tvrdog materijala a i vrlo lijepo", piše Jugoslavenska sloga iz Petrinje 5. kolovoza 1933. "To je sada atrakcija Gline. Ovo kupalište izgradila je općina u sporazumu sa Sokolskim društvom."
Narednih godina glinska općina rješavala je jedan važan problem, a to je prašina na glinskim ulicama. Stoga je općinsko poglavarstvo Gline u travnju 1938. naručilo iz Praga modernu čehoslovačku autoštrcaljku marke Škoda za polijevanje prašnjavih glinskih ulica. Ova autoštrcaljka polijevala je glinske ulice dva puta na dan po ljeti, i to ujutro i predvečer, a vodu za cisternu je uzimala iz rijeke Gline, u blizini Opaićeve kuće.
Drugi svjetski rat i splet povijesnih okolnosti doveli su do sloma Kraljevine Jugoslavije i uspostave NDH, nakon čega je Glina postala poprište masovnih ustaških zločina. Iako je u masakru u noći s 12. na 13. svibanj 1941. ubijeno oko 400 Srba Glinjana, sa stratišta u Prekopi uspio je pobjeći postolar i nogometaš Glinskog sportskog kluba Nikola Samardžija, koji se spasio odvažnim skokom u rijeku Glinu.
Nedugo nakon masakra srpskih seljaka sa Korduna u glinskoj pravoslavnoj crkvi u noći s 29. na 30. srpanj 1941., ustaške vlasti donijele su odluku da crkva bude uništena pa je njeno rušenje počelo 12. kolovoza 1941. Prema svjedočenju glinskog komuniste i antifašiste Ante Šešerina, u rušenju crkve učestvovao je i mlinar Stjepan Pfajfer, koji je teški kamen oko crkve upotrijebio za branu svoje vodenice na rijeci Glini u Jukincu.
U ratu porušeni most na Glini 1945.
Nakon oslobođenja Gline 1944. i konačnog oslobođenja zemlje 1945., Ministarstvo građevine NR Hrvatske donijelo je odluku da se obnovi u ratu porušeni most preko Gline. Tako je izgrađen provizorij od drveta i poduzete mjere da se što prije očisti korito Gline od porušene konstrukcije, piše Narodni list iz Zagreba 12. srpnja 1945. Zatim je sisačko Jedinstvo 11. srpnja 1947. objavilo fotografiju obnovljenog mosta, širokog 6 metara i dugačkog 42 metra, koji je pušten u promet 75 dana prije predviđenog roka.
Inicijativom Sime Todorovića i Milenka Vojnovića u Glini je 22. travnja 1955. osnovano Sportsko ribolovno društvo Glina, koje broji 18 članova. Zatim je 10. listopada 1955. zabilježena nova poplava i rekordni vodostaj rijeke Gline od 577 centimetara. Pritom valja spomenuti da se do izgradnje trafostanice u Jukincu i dolaska dalekovoda u Glinu 1957., grad snabdijevao strujom s Palaićevog mlina na rijeci Glini.
"U ovim ljetnim danima Glinjani gotovo i nemaju pogodno mjesto za kupanje", pisalo je sisačko Jedinstvo 25. lipnja 1966. "Stoga će se uskoro početi s uređenjem starog kupališta oko kojeg je već podignut novi park. Izgradit će se oko 30 kabina, a bit će tu i bife, dok je predviđeno nabaviti i više čamaca koje će kupači moći koristiti. Radove će izvoditi Komunalna ustanova", pisalo je Jedinstvo. Međutim, od najavljenih radova se odustalo, a razlozi za takvu odluku nisu poznati.
Zbog obilnih kiša i učestalih poplava koje su prethodnih godina ugrožavale naseljeni dio grada uz desnu obalu, Skupština općine Glina donijela je 21. lipnja 1973. Odluku o regulaciji rijeke. Međutim, dok se uz pomoć Republičkog fonda voda radila projektna dokumentacija, Glinu je 1., 2. i 3. listopada 1974. zadesila katastrofalna poplava. Nakon silnih uzbuđenja i poplavljenog središta grada, vodostaj rijeke Gline je sa 565 opao na 540 centimetara, čime je opasnost minula.
"Poslije trodnevne neizvjesnosti i straha zbog poplave Glinjani su konačno odahnuli", javio je Večernji list u dvobroju od 5. i 6. listopada 1974. "No, samo za kratko jer rijeka Gline se poslije minimalnog opadanja zadržala na 530 cm iznad normale i tako i dalje prijeti stanovništvu koje, uz to, ulaže napore da otkloni posljedice vodene stihije nezapamćene u posljednjih 200 godina!" Večernji list piše i da je nanesena golema šteta tom području. Tako je osim dvorišta, dijela kuća i ulica, rijeka poplavila znatan dio poljoprivrednih površina na kojima je dospijevao kukuruz, krumpir i druge kulture. Voda se zadržavala u Topličkoj ulici, na Sajmištu i na nogometnom igralištu Banije. Na sreću, voda se povukla s ceste Petrinja-Glina i Glina-Topusko pa je poslije kratkotrajnog prekida, vožnja ipak bila moguća, iako uz znatne poteškoće i opreznost.
Nakon što je uz pomoć Republičkog fonda voda izrađena projektna dokumentacija i prikupljena novčana sredstva, u srpnju 1975. otpočeli su radovi na regulaciji rijeke i njenog korita, od mosta do igrališta Banije, u dužini od 1.200 metara. Izgrađen je obrambeni nasip s lijeve i desne strane korita rijeke i zatrpani gotovo svi rukavci starog korita. Regulacijom rijeke i izgradnjom nasipa grad je zaštićen od poplava, kao i veliki kompleksi obradivih površina na drugoj obali koji su bili često izloženi plavljenju. Ovim značajnim poduhvatom usputno su riješeni i neki drugi problemi, postignuta veća čistoća rijeke na tom dijelu te zaštićeno novo igralište Banije izgrađeno 1978.
Pa ipak, mnogi problemi ostali su neriješeni, poput rukavca kod Boračkog naselja. Zatrpavanje ovog rukavca staroga korita vršeno je 1980. i 1981., ali je zatrpana samo jedna desetina rukavca, dok je ostatak ubrzo postao nelegalni deponij smeća, močvara i ekološki problem. Također, nasip nije popločan kako je planirano, niti je učinjena drenaža, na što se nadovezala još jedna poplava Gline prvog dana 1982.
Velike oborine, topljenje snijega, visok vodostaj Gline, nekoliko uskih grla u gradskoj kanalizaciji i mala moć protočnosti slivnika koji trebaju odvoditi oborinske vode u kanalizaciju uzrok su poplave koja je pogodila Glinu 20. veljače 1987., pisao je Večernji list. Tako je u gradu voda prodrla u kotlovnicu najveće stambeno-poslovne zgrade u glavnoj Ulici Žrtava fašizma, a zatim i u kotlovnicu Spomen-doma. U opasnosti je bila i Pamučna predionica kojoj je prijetilo izlijevanje vode iz obližnjih potoka.
Odmah je stupio u akciju Štab civilne zaštite sa svojim specijalnim jedinicama, ekipama DVD-a i Glikoma, koje su danonoćno crpile vodu iz ugroženih zgrada u centru grada. Ova posljednja poplava bila je još jedna opomena da se hitno mora prići gradnji novog kolektora i riješiti druga infrastrukturna pitanja koja su dovela do ovog stanja. Tako je i bilo. U vanrednom izdanju Glinskog vjesnika 13. lipnja 1988. objavljena je vijest o početku radova na izgradnji novog kolektora, kao i najava radova na opločavanju riječne obale i uređenju gradskog kupališta.
U to vrijeme Glina je manji industrijski gradić s oko 7.000 stanovnika i razvijenija je nego ikada, međutim, njen daljnji razvoj zaustavio je raspad Jugoslavije, ali i privremeni raspad Hrvatske 1991. Nakon reintegracije teritorija, ali ne i ljudi, 1995. počinje nova epoha u povijesti Gline. Tako je narednih godina lokalna vlast predstavila grb i zastavu Grada Gline koji su bili proizvod usko nacionalističkog viđenja i tumačenja glinske povijesti. Iako je riječ o amaterskom i prilično kičastom heraldičkom i veksilološkom rješenju, na grbu i zastavi Grada Gline našla se i rijeka Glina.
U noći 23. travnja 2002. urušio se već dotrajali most na rijeci u trenutku dok je njime prelazilo teretno vozilo, koje je zajedno s konstrukcijom mosta palo u rijeku. Stoga su državne Hrvatske ceste žurno pristupile izgradnji novog cestovnog mosta, koji je već 16. svibnja 2003. pušten u promet. Iako je novi čelični most dug 52 metra, riječ je o građevini bezličnog izgleda koja nimalo ne podsjeća na stari glinski lučni most, stoljetni simbol Gline.
U vrijeme pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, u Glini je 27. veljače 2009. održana radionica pod nazivom "Rijeka Glina – biser kontinentalne regije", koja je rezultirala potpisivanjem Memoranduma o prekograničnoj suradnji Gradova i Općina u slivu Gline 7. svibnja 2009., i to između Gline i Topuskog u Hrvatskoj te Velike Kladuše i Bužima u Bosni i Hercegovini. Pa ipak, ovi ambiciozni razvojni planovi nisu mogli spriječiti još jednu katastrofu, kada je 24. i 25. listopada 2014. poplavljeno središte Gline i počinjena ogromna šteta što je ponovo ukazalo na brojne i još uvijek neriješene vodoprivredne probleme ovog banijskog gradića.
Umjesto zaključka o najnovijim poplavama koje su sredinom svibnja 2023. ponovo zahvatile Glinu, citirat ćemo riječi češkog književnog velikana Milana Kundere: "Rijeke teku vjekovima, a ljudske sudbine se odigravaju na obalama. Odigravaju se da bi sutra bile zaboravljene, a rijeke će teći dalje."
