Nakon što je te 1988. moj drug Predrag napisao pjesmu pod naslovom ‘Mlada Partizanka bužu imala’ – inspiriran nasukavanjem istoimenoga trajekta na lučki gat – i nakon što je ta parodija objavljena u rubrici Feral tadašnje Nedjeljne Dalmacije, nadigla se poprilična javna graja, a najglasnija u obrani ‘tekovina narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije’ od neprijateljski nastrojenih satiričara bila je lokalna podružnica SUBNOR-a: predstavnici ratnih veterana zatražili su hitnu zabranu lista i kazneni progon autora rubrike.
I zaista, državno tužilaštvo povuklo je iz prodaje i zaplijenilo primjerke Nedjeljne Dalmacije s inkriminiranim prilogom, pokrenut je sudski proces, da bi naposljetku sudac – današnji odvjetnik Branko Šerić – donio oslobađajuću presudu, ispisavši u obrazloženju kratak esej o pravu na slobodu govora koji je ovoga trenutka relevantan koliko i prije trideset i jednu godinu.
Tokom živahnih osamdesetih imali smo s Feralom cijeli niz sličnih dogodovština – u nekoliko smo navrata sjedili na optuženičkoj klupi zbog ‘podrivanja ustavnog poretka’, nekad i s tužbama koje su podrazumijevale kaznu od tri godine zatvora, u bezbroj prilika završavali na tzv. informativnim razgovorima u kancelarijama tadašnje Službe državne sigurnosti – a skoro svaki put kada bi bilo detektirano ‘neprijateljsko djelovanje’ u novinama, zanimljivo, javni pritisak na policijski i pravosudni aparat predvodili su upravo funkcionari SUBNOR-a. Udruženje veterana, naoružano do zuba simboličkim kapitalom što ga je crpilo iz ratne mitologije, svim se silama nastojalo nametnuti kao neka vrsta represivne avangarde, kao ideološka batina režima.
Danas, dakako, od toga nije ostalo ništa, osim – ideološke batine.
Promijenjen je iz temelja ideološki okvir, promijenjen je mitološki resurs, promijenili su se preživjeli akteri, ‘tekovine narodnooslobodilačke borbe’ zamijenjene su ‘tekovinama domovinskog rata’, i to na način da su ove aktualne u radikalno antagonističkome odnosu prema prethodnima, ali težnja da se cijeli taj novoizgrađeni kompleks štiti mjerama državnog terora ostala je posve ista.
Epohalna promjena sistema i ‘vladajućih vrijednosti’, uključujući i izmjenu garniture povlaštenih ‘prvoboraca’, ukazala se kao prelazak batine iz jedne u drugu ruku. Tako je i temeljno obilježje napokon stečene nacionalne slobode sažeto u činjenici da se o njoj ne smije slobodno govoriti.
HVIDR-a, Udruga hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata, već tjednima predvodi bjesomučnu javnu hajku na predsjednika Samostalne demokratske srpske stranke Milorada Pupovca – a riječ je, šire gledano, o najvećoj harangi protiv jednoga čovjeka otkad je samostalne, suverene, slobodne i demokratske Hrvatske – tražeći od premijera Andreja Plenkovića da njegovu stranku izbaci iz vladajuće koalicije, od Filozofskog fakulteta u Zagrebu da Pupovcu (inače profesoru lingvistike) uruči otkaz, a od Državnoga odvjetništva da ga izloži kaznenome progonu.
Zbog izjava danih bosanskohercegovačkim i slovenskim medijima – u kojima je, uzgred budi rečeno, iznio besprijekorno utemeljene i nedvosmisleno točne ocjene o fašizaciji hrvatskoga društva i porastu antisrpskog raspoloženja – rukovodstvo HVIDR-e podnijelo je protiv mrskoga Srbina kaznenu prijavu, nazvavši ga ‘zloćudnim tumorom na najosjetljivijem dijelu tijela Hrvatske’, i sada, nakon što su iz Državnog odvjetništva obznanili da su ‘izvidi u tijeku’, s bukom i bijesom čekaju da ‘institucije dovrše posao’.
‘Smatramo da svi pred zakonom moramo biti jednaki’, poručili su u svom saopćenju, ‘te da moramo odgovarati za svoje postupke, pa tako i Milorad Pupovac, za kontinuirano kršenje zakona, Ustava i Deklaracije o Domovinskom ratu. Ovim putem ponovo pozivamo nadležne institucije da rade svoj posao, te posebno pozivamo naše kolege branitelje i sve građane srpske nacionalnosti da osude postupke ovog profesionalnog Srbina, kao i njegove sramotne izljeve i govore mržnje prema hrvatskoj državi i svim njenim građanima.’
A nakon što iz centralnoga tijela državnog progona i dalje stiže samo pizdunski neugodan muk, ne računajući informaciju da su ‘izvidi u tijeku’, u HVIDR-i su potpuno izgubili živce, pa je predsjednik Glavnog odbora Josip Periša izjavio kako on i njegovi revoltirani suborci to neće trpjeti, odnosno da ‘neće sjediti skrštenih ruku’, tajnovito najavljujući protest na zagrebačkom Markovu trgu, blokadu ulaza u Sabor i Vladu, ili kakav sličan karirani dernek, po uzoru na ono šatorsko okupljanje kada su jake braniteljske snage, naoružane plinskim bocama i podrškom HDZ-a, rušile vladu Zorana Milanovića.
Što se tiče neučinkovitosti državnih institucija, mora se primijetiti da su HVIDR-ini jurišnici potpuno u pravu: nema doista ničega normalnog u tome da tužilaštvo već skoro mjesec dana provodi ‘izvide’ nad izjavama Milorada Pupovca, kada je za njihovu podrobnu analizu dovoljno desetak minuta, i kada je nakon tih deset minuta – ukoliko živimo u zemlji s minimumom demokratskih standarda – nužno kategorično odbaciti kaznenu prijavu, jer bi sve drugo značilo formalno uvođenje verbalnog delikta i zabranu slobode govora.
No spomenuti minimum je očigledno nedosanjani san, kao i pravo na nekažnjeno mišljenje. Već sama činjenica da DORH nije po hitnome postupku uputio odjeb HVIDR-i, nego su ‘izvidi u tijeku’ do daljnjega – valjda dok se ne dočeka uputa iz Vlade, a ova će opet ovisiti o ishodu tekuće bitke za prevlast u HDZ-u – svjedoči o kardinalnoj političkoj instrumentalizaciji Državnoga odvjetništva Republike Hrvatske.
Nema sumnje da je javni linč Milorada Pupovca, uz tradicionalne šovinističke motive, najvećim dijelom posljedica rata do istrebljenja unutar vladajućeg HDZ-a – stranke koja se, iako to javno ne priznaje, raskolila na radikalne desničare s jedne, te desničarske radikale s druge strane, s tim da obje struje sebe smještaju u fikciju ‘političkog centra’ – no to mi je mnogo manje interesantno od borbene postojanosti hrvatskih ratnih veterana, strukture koja je ponosno preuzela i sačuvala onu batinu od nekadašnjih SUBNOR-ovaca i vitla njome jednako energično ili još zdušnije unatoč dramatično promijenjenim ideološkim okolnostima. Umjesto socijalističkih ideala sada se nose oni nacionalistički, no to ne može prikriti prepoznatljivu subnorovsku dušu današnje HVIDR-e.
Čuvari ratnih rana utoliko su i dalje avangarda. Njihovo aktualno poslanje je biti budan i provjeravati da li je antisrpska histerija u dovoljnoj mjeri poduprta od strane vlasti. Ako nije, to treba pod hitno ispraviti.
Neizgovoreni kredo glasi: Ako nam se ne dopusti da sa svojih ratnih kota nastavljamo uništavati proklete neprijatelje, znači da smo ratovali uzalud! Odnosno: Nismo valjda veličanstvenom pobjedom okončali rat zato da bi ovaj prestao!?
Sva je prilika da se na ovim prostorima ustalila historijska pravilnost: kako koji rat završi, tako se oslobodioci u organiziranim formacijama angažiraju na unutrašnjoj okupaciji zemlje i postrojavaju u pretorijansku gardu režima. Nije li, dakle, odviše smiono tvrditi da je Hrvatska ‘95. godine oslobođena?
Šovinistička potjera za Miloradom Pupovcem – kojeg zbog izgovaranja nedopuštene istine valja kazneno goniti, izbaciti s posla i ukloniti iz političkog života – nedvojbeno pokazuje kako je temeljna ambicija HVIDR-e i sličnih organizacija ratnih veterana uskratiti slobodu građanima koje su navodno oslobodili. Iz perspektive mnogih prestravljenih građana – kada bi ovi imali hrabrosti otvoreno je artikulirati – pobjeda u tzv. domovinskom ratu stoga je predstavljala tek smjenu agresora.
Da, dobro, tim je ratom izvojevana i Hrvatska. Zemlja u kojoj zbog uravnoteženo formulirane istine državni tužilac pokreće istragu i dojavljuje kako su ‘izvidi u tijeku’. Nešto, dakle, što ne vrijedi ni jedne kapi prolivene krvi.
Tekst prenosimo s portala Tačno.net
