"Mnogo toga može politički čovjek da učini nažao svome protivniku, a da za to ne zasluži nikakvu osudu. Jer, u politici su vazda bila dozvoljena i sredstva koja u običnom životu pošten čovjek nikako ne bi upotrijebio. Ali i tu ima granica preko kojih se ne bi smjelo prijeći, ako ne želimo da se politička borba izrodi u divljaštvo. A divljaštvo je u arenu potezati porodicu političkog protivnika, bez ikakvih valjanih dokaza… Naši se stranački ljudi i stranačke novine olako nabacuju klevetama i sumnjičenjima, što još ne dokazuje da su te klevete istinite, a sumnjičenja opravdana.
Naprotiv, to je samo dokaz da se u nas mnogo mrzi u političkoj borbi, da nas ta mržnja zasljepljuje… Zar već nije dosta te velike, ostrašćene mržnje, koja je već dosegla vrhunac i da tu više nema izlaza do krvave borbe ili sporazumijevanja…" pišu uz ostalo zagrebačke Novosti, osvrćući se s gorčinom na učestale međusobne svađe u našem političkom životu. "Kad se strasti primire tad će lakše biti naći onu osnovu na kojoj je moguće sporazumijevanje hrvatskog i srpskog dijela našeg naroda, na zajednički život Hrvata i Srba, i čitave naše državne cjeline", piše na kraju list u svom podužem uvodniku.
"Rapalski ugovor potpisan je 12. novembra 1920. godine. Međutim, prvi je glas o zlokobnom sporazumu stigao k nama već dan ranije. Cres. Lošinj, Lastovo, Zadar – izgubljeni! Sva ona lijepa i svim južnim Slavenima mila zemlja na zapadu – odrezana! Gorica, Idrija, Postojna, Opatija – četiri slovenska i hrvatska bisera, četiri slavenska dragulja – otrgnuta! I Rijeka. I gotovo čitava Istra, drago mezimče naroda našega.
Sve to žrtvovano. A s tom lijepom i sunčanom zemljom i šest stotina hiljada svjesnih Hrvata i Slovenaca, i to malo prije Koruške! I malo prije Baranje! Dojam je bio strašan". To je samo jedna od brojnih slika raspoloženja naroda, objavljenih u različitim novinama, a uz treću godišnjicu Rapalskog ugovora, potpisanog između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, kojim su trebala biti riješena sporna teritorijalna i pogranična pitanja između obje države nakon Prvog svjetskog rata.
Gotovo nevjerojatna priča dolazi iz Novog Sada. Tamo je uprava gradskog tramvaja, kako pišu "Zastave", "izdala naređenje svojim kondukterima da naplaćuju vozne karte i djeci mlađoj od četiri godine, ako sjede ili zauzimaju neki sličan prostor u tramvaju. Inače, ako ih roditelji drže u krilu i, uopće, ako se s njima postupa kao s paketom, a ne kao s ljudima, onda se ti mali tramvajski putnici voze besplatno.
Mamice se bune i razumljivo drže djecu u krilu, ali najviše se bune onda ako je tramvaj potpuno prazan, a one moraju cijelo vrijeme djecu držati na sebi. Jer istog trena, ako dijete slučajno posjednu kraj sebe na neko od slobodnih mjesta, dolazi kondukter, pruža kartu i naplaćuje vožnju. Svašta na ovom svijetu", zaključuje novinar "Zastava".
