Referendum o (ne)plaćanju pristojbe za javnu radioteleviziju u Švicarskoj prošle nedjelje privukao je znatnu pažnju hrvatske publike. Ali, još i više, raznih privatnih medija. Oni su najave tog demokratskog odlučivanja intonirali u velikoj mjeri trijumfalistički, mada i sami koriste obilna javna sredstva; pisali smo već kako na olakšicama i potporama dobivaju preko 160 milijuna kuna godišnje.
Poznato je, njihovi prigovori na samu činjenicu pretplatničkog financiranja zajedničkog radiotelevizijskog servisa s vremenom su nadrasli razložne zamjerke HRT-u oko programa u kojem sve više dominira utjecaj vladajućih političara te klerikalne i druge nam desnice. I tako, dok su Švicarci brojali sate do glasanja o financiranju svoje radiotelevizije (SRG SSR), spomenuti hrvatski mediji prebacivali su napetost na domaći teren. ‘Bogata Švicarska glasa o ukidanju javne radiotelevizije. Trebamo li mi ukinuti HRT?’ pita Index.hr, jasno sugerirajući poželjni smjer tokova novca. ‘Odluka sutra na referendumu’, predstavlja taj događaj portal Totalinfo.hr, postavljajući zatim i ključno pitanje: ‘A gdje smo mi?’ S druge strane, portal Net.hr najavio je vijest riječima: ‘O ovome mnogi Hrvati sanjaju.’ Švicarci su im zatim ipak pokvarili sne, jer je oko 72 posto birača optiralo protiv ukidanja TV pretplate koja je, inače, među najskupljima u Europi. S tim da su inicijativu o ukidanju pokrenuli mladi liberali i desničarska Švicarska narodna stranka: jedni zbog proboja interneta naspram starih komunikacijskih platformi, kao i zbog načelnog smanjenja javnog sektora, drugi zbog programa javne radiotelevizije na četiri jezika. I to je ustvari ta standardna liberalno-nacionalistička legura koja se prečesto sljubljuje oko zajedničkih ciljeva u potiskivanju države, a čime stradava i univerzalni društveni interes.
No odgovor na takva stremljenja nije u biti nimalo kompliciran. Jer tiče se pitanja kudikamo širih od medija u javnom vlasništvu: strateških industrija i prometnih servisa, recimo, ili komunalne infrastrukture i javnog zdravstva. Pa kad god se začuje da je neki od tih segmenata zakazao, uzurpiran od političkih elita te njihove uže i šire rodbine, i da ga zato treba ukinuti, tj. prepustiti tržištu, odgovor je samo jedan. Javne i državne službe i poduzeća, naime, upravo se zato i kvare. Da bi se po nabrojanim i drugim medijima pisalo kako je država najgori gazda i kako je bolje sve prepustiti brižnim privatnicima. Ili pak odgovor može biti naprosto onako jezgrovit kao švicarski.
