Za sve su krivi Srbi. Sukus je to, u najkraćim mogućim crtama, izlaganja koje je Nikola Grmoja, glavni ideolog Mosta nezavisnih lista, održao kada se pred kamerom televizije N1 morao odrediti prema ustaškom derneku u Kninu povodom proslave Dana Oluje. Hrvati su se devedesetih, tumači Grmoja, odali ustašluku u inat velikosrpskoj agresiji. Samim time hrvatski neofašizam, koji ulicama više ne puže već se otvoreno šepiri, zapravo i nije neki problem. Kao što ni ‘Heil Hitler’ nije isto što i ‘Za dom spremni’. Oba su fašistički usklici pod kojima se nevine civile slalo u okrutnu smrt, ali samo je jedan, rezonira Grmoja, duboko kompromitiran.
‘Ja ne vidim da, barem javno, ijedan bitan politički akter pozdravlja takve situacije’, izjava je kojom osnivač Mosta ipak precizno ulazi u bit problema. Urlanje ‘Za dom spremni’ i pozive na klanje etničkih (a često i svih ostalih) manjina u javnoj sferi doista otvoreno podržavaju samo politički marginalci. Gori od takvih političkih patuljaka samo je politički mainstream čije elite odbijaju bez zadrške osuditi krvožedne ulične nasilnike i time se potpuno odreći njihovih glasova na izborima. Društvenim mrežama ovog se tjedna nekontrolirano počela širiti jedna izjava Ive Sanadera, tadašnjeg hrvatskog premijera i predsjednika HDZ-a, iz siječnja 2009. godine. Evo što je tada govorio na sjednici Vlade: ‘Poklič Za dom spremni nije domoljubni. On je to nekada bio dok Pavelićev režim nije ubijao ljude druge rase, nacionalnosti i vjere, pa čak i iste nacionalnosti. Pod tim pokličem su ubijani ljudi. Mi u Hrvatskoj želimo razvijati duh suradnje i tolerancije.’
Pukovnik Ivica Glavota ispričava se narodu što ‘mora trpjeti sranja’ jer posao u ratu ‘nisu obavili do kraja’. Istovremeno, fotografi i snimatelji bilježe vjerojatno rekordan broj ustaških obilježja
A evo kako u usporedbi s tim zvuči izjava današnjeg predsjednika HDZ-a i pretendenta na mjesto hrvatskog premijera Andreja Plenkovića: ‘HDZ je uvijek osuđivao sve akte koji su bili provokacijskog karaktera kada smo slavili najvažniji dan moderne povijesti, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja.’ Džaba su novinari dan kasnije inzistirali na vrlo jednostavnom pitanju: Je li pozdrav ‘Za dom spremni’ domoljubni ili zločinački? ‘Smatram da je Dan pobjede i Dan hrvatskih branitelja dan kojeg trebamo dostojanstveno proslaviti, gdje trebamo obilježiti najveću pobjedu hrvatske vojske i hrvatske policije, dan kada je zahvaljujući državničkoj mudrosti predsjednika Tuđmana jedna zamršena međunarodna situacija, koja je tada trajala već četiri godine, omogućila i kasniju mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, najuspješniju UN-ovu misiju na teritoriju Europe nakon 1945. godine, a ujedno i zauvijek promijenila ravnotežu snaga u BiH. Zato mislim da na taj dan svi moramo biti dostojanstveni i biti veliki u ovoj veličanstvenoj pobjedi hrvatskih branitelja’, glasi floskula od koje Plenković nije pristao odstupiti ni milimetra.
Po mišljenju našeg sugovornika Jaroslava Pecnika, aktivista, saborskog zastupnika Hrvatskih laburista i eksperta za totalitarne režime, takvo ponašanje HDZ-ovog predsjednika niti je neočekivano, niti je začuđujuće. Ali je svakako, kaže Pecnik, moralno upitno.
- HDZ me u velikoj mjeri podsjeća na SKH neposredno uoči raspada Jugoslavije, što znači da postoji bezbroj struja unutar stranke, iako su oni uvijek kao jedinstveni, izaberu jednog predsjednika, imaju jednog kandidata… Ali činjenica je da tu postoji svašta i vi to sve morate držati na okupu. Osobno vjerujem da Plenković nema problem oko toga. I neki obiteljski background govori da bi to vrlo teško bio čovjek koji se slaže s onim što se nudi na radikalnoj ekstremnoj desnici. Ali desnica uvijek ide linijom manjeg otpora, pa tako i na rehabilitaciju NDH i ustaštva. Ne radi rehabilitacije NDH i ustaštva, nego zbog onoga što se danas zbiva. Znate kako se kaže: spomenici se ne dižu onima koji su nešto zaslužili, nego onaj koji podiže spomenik govori o samom sebi. U tom smislu mislim da Plenković pristaje na kompromis, jer želi sve te struje HDZ-a držati pod kontrolom. To je ono što veliki židovski filozof Avishai Margalit naziva ‘trulim kompromisom’. Čim vi počinjete s trulim kompromisima, a govorite da ste novo lice, novi izričaj, nova perspektiva, onda to izaziva samo jedan ciničan osmjeh; od novog HDZ-a neće biti ništa. To je put da se polako, ali sigurno utopite u ono što je neki prosjek HDZ-a. A prosjek HDZ-a nisu Tomislav Karamarko i njegova ekipa, ali sigurno nije ni demokršćanska orijentacija. I to je problem desnice u Hrvatskoj: ona je uvijek jako bliska svojim ekstremima, a ne umjerenosti koja je konzervativna, tradicionalna vrijednost - govori Pecnik.
Nasilje i mržnja koje porađa fašizam u Hrvatskoj su se uvijek više ili manje tolerirali, naglašava Pecnik, pa dodaje da je upravo zbog takve tradicije teško od političara očekivati da će zauzeti jasan stav čak i prema civilizacijski neupitnim vrijednostima, jer neki su izbori uvijek iza ćoška.
- Političari su u stalnom lovu na glasove, na pojedine grupe ili sredine gdje nije popularno jasno se izraziti ili očitovati o nekoj pojavi. Politika mora biti pragmatična, ali ako je sagledamo čisto ljudski, etički i moralno, onda bi morala prestati biti kalkulantska. Jasno se mora osuditi sve što je u vezi s NDH, pa i taj famozni pozdrav ‘Za dom spremni’. To je naprosto nešto što traži svaku osudu i tu doista nitko ne bi smio kalkulirati, niti voditi računa o tome da dolaze izbori. Ali nažalost, to ne možemo očekivati. Pogledajmo susjedstvo i ostatak Europe, takav se ekstremizam dešava svugdje. Jasno, to ne opravdava političke elite za ovo što se dešava u Hrvatskoj jer je to sramotno, licemjerno i izaziva gađenje normalnog čovjeka. A kad normalni čovjek vidi kako se politika ponaša, on ili okreće glavu od toga ili prihvaća igru jer ne vidi drugo rješenje. Pa se iz ciklusa u ciklus nada da će se nešto promijeniti, iako se stvari ne mijenjaju. Štoviše, ako se mijenjanju, po mom se mišljenju mijenjaju samo nagore - kaže Pecnik u razgovoru za ‘Novosti’.
Jednako je zabrinjavajuće, ističe Jaroslav Pecnik, što kalkulantski odnos prema bazičnim vrijednostima postoji i kod navodne političke ljevice. Ilustrira to podsjećajući na SDP-ovo koketiranje s Glavašem
Recentni događaji potkrepljuju takvu dijagnozu, a da pritom ne moramo zadirati daleko u prošlost. Dovoljno je samo pobrojati što se u Hrvatskoj događalo od konca srpnja naovamo. Proustaški A-HSP Dražena Keleminca pokušao je spriječiti proslavu Dana ustanka u Srbu. Radikalni nacionalistički terorist Miro Barešić u Dragama kraj Pakoštana dobio je spomenik. Ministar Zlatko Hasanbegović u sjeni tog spomenika pozirao je fotografima kraj ustaškog simbola. Skupina crnokošuljaša na motorima, koji sebe nazivaju braniteljima, u srpskom selu Morpolači u zaleđu Zadra prekinula je proslavu Svetog Vasilija jer im se pričinjao, kako će se skoro pokazati, nepostojeći ‘četnički dernek’. Mirovne aktiviste na Trgu bana Jelačića zaskočila je organizirana skupina nacionalistički nastrojenih nasilnika. Njima su se pak u golom centru Zagreba ukazale ‘četničke kurvetine’, iako beogradske Žene u crnom, koje su pohodile zagrebački prosvjed, spadaju među najvokalnije kritičarke zločinačke politike Slobodana Miloševića. Za četnikovanje je na otoku Viru optužen i švicarski turist koji je svoju kuću uoči obljetnice ‘Oluje’ okitio crnom zastavom s lubanjom i kostima, tj. gusarskom zastavom koju je nešto ranije u Zadru kupio svom sinu, obožavatelju ‘Pirata s Kariba’.
Nakon uvertire u kojoj nacionalističko ludilo doseže i takve teško zamislive vrhunce, sama proslava ‘Oluje’ je ludilo naprosto morala okrenuti na najjače. Pa je pukovnik Marko Skejo poveo jake snage IX. bojne HOS-a u šetnju ulicama Knina, gdje nisu bili spremni samo za dom nego i za klanje. Barem ako je suditi prema sadržaju pjesama kojima su počastili okupljene: na repertoaru su bili ‘Evo zore, evo dana’ i ‘Spustila se gusta magla’. Pukovnik Ivica Glavota drži govor u službenom dijelu ceremonije i ispričava se narodu što ‘mora trpjeti sranja’ jer posao u ratu ‘nisu obavili do kraja’. Istovremeno, fotografi i snimatelji bilježe vjerojatno rekordan broj ustaških obilježja, a javni radiotelevizijski servis tzv. proslavu prenosi bez ikakve ograde. Pitate se i što je radila policija? Prekršajno zbog remećenja javnog reda i mira prijavila spomenutog šefa HOS-a Skeju i pokušala isto to napraviti Marku Perkoviću Thompsonu, ali im se na putu ispriječilo osiguranje pjevača za čiji je nastup također bilo mjesta u eteru HRT-a. Čim je objavljeno kako se netko napokon sjetio da bi se Thompsona moglo pravnim putem upozoriti na neprimjerenost pozdrava ‘Za dom spremni’ kojim otvara ‘Bojnu Čavoglave’, pokrenuta je peticija podrške domoljubnom superstaru pastirskog rocka kojom je u nekoliko dana skupljeno oko 7500 potpisa.
Porast ekstremizma u Hrvatskoj može se, smatra Jaroslav Pecnik, djelomično objasniti upravo ponašanjem političkih elita. Nudi se primjer SAD-a: i tamo su desni političari pristali na nametnuti diskurs u početku malobrojnih, ali glasnih nacionalista, pa im se s vremenom dogodio Donald Trump. Prihvaćanjem ekstremnih političkih pozicija dodatno su radikalizirali svoje biračko tijelo. A jednako je zabrinjavajuće, ističe Pecnik, što kalkulantski odnos prema bazičnim vrijednostima postoji i kod navodne političke ljevice. Ilustrira to podsjećajući na SDP-ovo koketiranje s HDSSB-om Branimira Glavaša, a u nadi da će i njega po potrebi moći prigrliti u Narodnoj koaliciji nakon što stignu izborni rezultati. Nedodirljivost nacionalnog mita Pecniku je utemeljenje za još jednu paralelu s Jugoslavijom: i NOR je imao borce čiji je broj s vremenom neobjašnjivo rastao.
- Nešto se slično dešava i s braniteljskom populacijom, s tom razlikom da su tamo borci NOR-a bili držani na kratkoj uzici pa su bili puštani samo onda kad je trebalo reagirati na način da vlast kaže što misli, a da ne bude izravno involvirana u to. Sjetite se osude pojedinih filmova, literature i slično. Branitelji imaju daleko veće ingerencije, uzimaju si daleko veća prava i pretvorili su sve građane ovoga društva, cijelo društvo i državu u taoca svojih interesa. A ti interesi su u pravilu vrlo prizemni i vrlo financijski - kaže Pecnik.
Na istom tragu sugovornika pitamo nije li paradoksalno da oni koji vojnoj operaciji ‘Oluja’ odbijaju priznati ikakav krimen istovremeno zahtijevaju da se prebroje svi komunistički zločini na Bleiburgu.
- Naravno da je na Bleiburgu počinjen zločin i da ih je bilo puno iz osvete. Kad ste pobjednik, zbog pobjedničkog pira u trenucima opijenosti mislite da je svijet vaš i da možete sve učiniti, jer ste pri oružju i imate vlasti. Ali to vrijeme uvijek prođe i pametni ljudi ga se stide, a budale se ponose. Mi, nažalost, imamo previše onih koji se ponose - zaključuje Pecnik.
