MAMIĆU, METROSEKSUALČE!; pisalo je tiskanim, pomalo iskrivljenim slovima koje je grafitnim sprejom naškrabala očito ne baš vješta ruka na zidu jednog novozagrebačkog tramvajskog pothodnika što ispod Avenije Dubrovnik povezuje kvartove Središće i Sopot. U velikom formatu i u plavoj "boji vena, boji Dunava/Dinama". Nekoliko godina sam gledao taj grafit iz tjedna u tjedan (više ga nema, prefarban je) i uvijek bi me iznova nagovorio, privukao mi pažnju.
Zdravko Mamić, dugogodišnji šef Dinama i neformalni vladar hrvatskog nogometa, vjerojatno je i šampion po broju grafitnih uvreda upućenih jednom čovjeku u Zagrebu. Omraženi lik među Bad Blue Boysima tako je "peder", "Ciganin", "lopov", "Srbin", "četnik", "seljačina"... isključivo i stereotipno nam poručuju njihove poruke sa stotina zidova i fasada diljem Zagreba. Zanimljivo je da nigdje, ni na jednom posvećenom mu grafitu, nisam naletio na Mamića "komunjaru" ili "Jugoslavena". Ali dovraga kako, otkud sad odjednom metroseksualac? I zašto bi navodna "metroseksualnost" imala uvredljivu konotaciju u kontekstu deskripcije ciljane osobe? Kontekstualne poveznice, istina pomalo nategnute, proširene do globalnih razmjera, ipak postoje. To ako uzmemo u obzir svojevrstan konsenzus da je planetarna javno-medijska ikona mačističke metroseksualnosti – koja je već nekoliko godina out, kazuju nam fashion magazini, upućeni stilisti, dizajneri i ostali akteri modnog svijeta, istisnula ju je tzv. lumberseksualnost – nekad najslavniji nogometaš svijeta David Beckham. Pa je tom stazom nakon njega nastavio kročiti i metroseksualnosti dodavati nove suptilne dimenzije i distinkcije Cristiano Ronaldo, a za njim i brojni drugi, manje slavni nogometaši...
No i dalje ostaje oblačić s upitnikom iznad glave. Što je to tako iritantno u ikoničkoj figuri njegovanog muškarca koji hodi u oblaku brendiranog mirisnog parfema, stilistički je besprijekorno dotjeran i skupocjeno odjeven, a da ga je anonimni autor doveo u vezu s Mamićem starijim, tom vudu-lutkom odanih navijača zagrebačke svetinje? Za pretpostaviti je da je riječ o dezorijentiranom bijesu zagrebačke navijačke svjetine spram sirove oholosti i višegodišnjeg besramno otvorenog, bahatog iskazivanja svemoći jedne tipične figure iz tranzicijsko-kriminogenog miljea "uspješnih", koji je s osamdesetak odanih mu skupštinara vedrio i oblačio klubom, prodavao i kupovao igrače, ne mareći puno o interesima i željama tisuća klupskih navijača. Pa se u jednoj ad hoc artikulaciji te kritike i otpora dospjelo i do "metroseksualnosti" kao životno-stilske etikete za mrsku osobu. To su oni povijesni momenti društveno neosviještenih reakcija kada se kriminogene nepodopštine ne vide i ne tretiraju u njima pripadajućim socioekonomskim i klasnim kategorijama, već se prevode u identitetske markere.
