Ima već najmanje desetak godina, a vrlo moguće i više, kako gledam taj grafit. Zapravo, to i nije pravi grafit. Jer tek su dvije riječi, ime i prezime, ispisane crvenim sprejom te pod kišama i vjetrovima polako blijede na oronuloj fasadi zgrade, pa su već postale roza boje. Tamo je najkasnije od vremena kada je čuveni mađarski filmaš napravio svoje zadnje dugometražno remek-djelo.
"Torinski konj" (2011) čudesna je filmska posveta Nietzscheu i njegovoj filozofiji, besmrtan filmski klasik, ništa manje bitan od "Sotonskog tanga" (1994). Našlo se tako ime Béla Tarr na pročelju jedne zgrade u gradskom naselju Ozimice i u rodnom mi Bihaću. Svaki put kada tamo odem, pa prođem tom ulicom i ugledam taj kratki napis, iznova me iznenadi, zbuni i blago šokira kao da sam ga prvi put vidio. Tko je, dovraga, kako i zašto, u tom i takvom gradiću bio do te mjere inspiriran i motiviran Tarrovim djelom, pa da je takvu fascinaciju morao iskazati sprejom na fasadi? Jer odlučiti se na takav korak – uzeti sprej i velikim tiskanim slovima, vjerojatno usred noći, ispisati nešto na zgradi – znači biti gonjen snažnim porivom da nešto isporučiš na uvid drugima u svome okruženju.
Čuđenje potpisnika ovog teksta ne jenjava zato što se radi o gradu čije društveno-kulturne okolnosti i objektivno opće stanje stvari unatrag nekoliko decenija teško da nas mogu makar minimalno uputiti na postojanje sentimana i afiniteta koji bi bili povezivi s Tarrovim opusom. Možda je još ponajbliža specifična turobnost atmosfere koja prepoznatljivo obilježava njegove filmove, pa je ista mogla biti poticaj autoru grafita da uputi suptilnu alegoriju svojoj sredini. Ne znam, kontrast mi je naprosto prejak i ne nalazim prave odgovore. A razlog-motiv možda je posve banalan. Recimo taj da je Béla Tarr u prošlom desetljeću pokrenuo i nekoliko godina vodio filmsku školu u Sarajevu. U tom bi slučaju bihaćki grafit bio svojevrsno odavanje počasti mađarskom režiseru. Ili sam moguće naprosto žrtva predrasuda, pogrešne početne pretpostavke da u jednoj provinciji tankoćutniji umjetnički izrazi – makar isti bili čuveni i prepoznati, kao što je Tarrov – nemaju prođu i svoju publiku. A što ako je mikroplanet male sredine, upravo suprotno od uvriježenih mišljenja, mjesto i prilika u kojima se današnji svijet najviše "misli i osjeća", da tamo postoji još i ponajviše prostora i vremena za konzumaciju kulturnih praksi s margine? Makar se radilo o etabliranoj i cijenjenoj umjetničkoj produkciji, ali ipak izvan mainstreama, kakva je Tarrova.
Kako god, volio bih upoznati autora ili autoricu dotičnog grafita, od nje ili njega iz prve ruke čuti kakva je motivacija bila na djelu. No nešto sam poprilično siguran da mi se ta želja neće ispuniti. Prije će taj grafit s vremenom nepovratno izblijedjeti do nestanka, a ne znam hoće li ga se još itko sjećati.
