Tko je Milan Đurić?

- Rođeni Tuzlak star dvadeset i pet godina i visok stotinu i devedeset centimetara.

- Tuzlak podrijetlom iz Vlasenice, dakle netko tko se rodio u današnjoj Federaciji 1990. godine, iako su mu korijeni iz Vlasenice, koja je danas u Republici Srpskoj.

- Srbin iz Bosne i Hercegovine.

- Bosanskohercegovački Srbin.

- Bosanac.

- Bosanac i Hercegovac.

Svaki od navedenih odgovora je koliko točan jednako i nevažan za ono što Milan Đurić jeste, čime se bavi i zbog čega su ga mediji, mahom sarajevski, proglasili herojem nacije.

On, Milan Đurić, profesionalni je nogometaš, trenutno na plaći u talijanskoj Ćezeni – u kojoj baš i nije u, kako se to kaže, prvom planu – te reprezentativac Bosne i Hercegovine koji je, kako se to također kaže, iz drugog plana odveo tu selekciju u umalo prvi, u dodatne kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Francuskoj naredne godine.

Inače, put BiH do baraža bio je, blago rečeno, mučan. Predbrazilsku histeriju koja je tresla bosanskohercegovačke navijače nakon povijesnog plasmana na neko takmičenje značajnije od međukantonalnog zamijenila je igračko-trenerska depresija, pa je ekipa, tada vođena Safetom Sušićem, u prvih pet kola od mogućih petnaest, osvojila dva boda, uz poraz u Zenici od Cipra i demontažu u Izraelu. Odlazak Safeta Sušića i imenovanje Mehmeda Meše Baždarevića, bivšeg kapetana i najboljeg igrača Željezničara u najsjajnijem periodu tog tima, bio je ključan za dolazak Zmajeva do granice povratka među ekipe koje kontinentalna nadmetanja ne prate na televiziji. Uglavnom, za plasman u baraž BiH je trebala dvije pobjede u posljednja dva kola: kod kuće protiv Velsa sa Garetom Bejlom i na Cipru protiv ekipe čijeg najboljeg nogometaša poznaje uža obitelj, ali nisu svi sretni što, umjesto na neki ozbiljan posao, ide ganjati loptu.

Baždarevićev sastav je Vels pobijedio dva-nula, golom Milana Đurića i Vedada Ibiševića – ali nakon asistencije Milana Đurića. Na Cipru je dugo, po navijačkom mjerenju vremena cijelo jedno stoljeće i još oko deset minuta, bilo dva naprema dva, a onda je Milan Đurić skočio i udarcem glavom osigurao pobjedu gostiju.

Nije, da ponovimo, u priči o Milanu Đuriću važno ni to što je Milan ni što je Đurić, gdje je rođen, odakle su njegovi i deklarira li se kao Srbin iz BiH, bosanski Srbin ili kao Srbin uopće, samo… U zemlji u kojoj nema famoznog ‘ali’, tu je, sportskim rječnikom kazano, džoker s klupe, čuveno ‘samo’.

U unutarbosanskim, međuetničkim tumačenjima, reprezentacije BiH – od nogometne do one u sjedećoj odbojci – ustvari su bošnjačke. Za njih većinom navijaju Bošnjaci, nastupaju Bošnjaci, a ako se negdje, nekim čudom, pojavi kakav Srbin ili Hrvat, onda je to samo zato što ga Srbija i Hrvatska neće. Tako je, osim dejtonskim, BiH premrežena i, nazovimo ih, novim emocionalnim granicama, onima koje ne odgovaraju postavci prema kojoj građani neke države, prvenstveno oni što su to državljanstvo stekli rođenjem, i navijaju za sportske selekcije te države. Drugačije kazano, za većinu Srba u BiH – a ta većina živi u Republici Srpskoj – fudbalska reprezentacija svoje utakmice počinje nakon intoniranja himne ‘Bože pravde’, dok za većinu Hrvata za nogometnu reprezentaciju koju vole igraju Modrić, Srna, Mandžukić, Kalinić, Rakitić…

Sa druge strane, a prema bošnjačko-navijačkoj mjeri svijeta, svaki Srbin ili Hrvat koji zaigra za selekciju države u kojoj je rođen tim se činom deklarira kao patriota, dok sa oblačenjem dresa automatski potvrđuje da je prvo i prije svega Bosanac i Hercegovac, pa tek onda, eto, nogometaš, rukometaš ili igrač hokeja na travi.

Sportski je to, navijački, emocionalni, ali i politički rašomon u kojem, da ponovimo ako nije jasno, ništa ne stoji na svom mjestu, niti se ispravno razumije, već se identiteti – identitet je, naime, višeslojan, sastavljen od niza identiteta stečenih rođenjem, izborom, zanimanjem, opredjeljenjem… – važu apotekarskom vagom.

‘Kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat – zbog tog aksiomatski jednostavnog samoodređenja (…) sam davno zaradio budalastu etiketu izdajnika i otpadnika’, piše Ivan Lovrenović u uvodu zbirke eseja ’Isus u Ahmićima’.

Svaki je Srbin ili Hrvat, igranjem za Bosnu i Hercegovinu, iz kuta gledanja BH Fanatikosa, postao više Bosanac nego nešto drugo, kao što je, iz srpsko-hrvatske pozicije mjereno, svaki Srbin ili Hrvat igranjem za selekciju BiH postao manje Srbinom ili Hrvatom. Naročito ako dolazi iz onih krajeva što su nekada bili u Herceg-Bosni ili danas jesu u Republici Srpskoj. Ako mu je pak adresa stanovanja bila ili jeste na teritoriju što ga je kontrolirala Armija BiH, on je svakako dokazani patriota ili nesumnjivi izdajnik, ovisno sa koje se stadionske okuke gleda.

Odricanje od BiH godinama je bila matrica srpskih i hrvatskih političkih elita, a sada se desilo, eto, da se i Srbi i Hrvati počnu odrođivati od vlastite domovine, što, da se ne lažemo, među Bošnjacima i nije toliko nepoželjno, ma koliko se ponavlja suprotno. Tako je, u konačnici, postalo neobično kada Njegoš Sikiraš sa Pala igra – i to izvanredno – za kadetsku košarkašku reprezentaciju BiH i sa njom postane prvak Europe ili kada (zapadno)mostarski boksač Damir Beljo uoči meča u Širokom Brijegu zatraži od publike da ne zviždi himni BiH.

U anticivilizacijskom ambisu u kojem se BiH nalazi manje je za njene stanovnike čudno to što za Njemačku igraju Južnoafrikanci ili Turci, a Albanci i Haris Seferović za Švicarsku, nego što ima Srba i Hrvata kojima je nastupanje za zemlju rođenja prirodan, a ne izbor iz nužde, dok je iznenađujuće da, eto, neki Srbi ili Hrvati nisu iz RS-a ili sa zapada Hercegovine, ali, u isto vrijeme, nisu, osim po rođenju, ni iz onih krajeva koje njihovi stanovnici smatraju bosanskijim od drugih, već su odrasli i formirali se na primjer u Italiji – poput Milana Đurića.

Svaki, ali svaki pozitivan rezultat neke selekcije BiH, ukoliko je barem maser u njoj nebošnjačke narodnosti, poslovično se tumači u onom ključu koji sa svojim uzrokom nikakve veze nema. Reći dakle kako je Milan Đurić odlučujuće golove za BiH postigao jer je nogometaš, napadač, viši od većine obrambenih igrača protivničkih momčadi je, kako bi kazao Lovrenović, aksiomatski, ali negdje drugdje, u onim zajednicama u kojima je, primjera radi, Zinedin Zidan bio to, Zinedin Zidan, Zizu i najveći, a što još, samo Francuz, francuski Alžirac, alžirski Francuz, bilo je važno taman koliko i činjenica da je u najboljoj nogometnoj ekipi u povijesti domaćina narednog Eura jedini rođeni Parižanin bio tamnoputi Tijeri Danijel Anri.