Obilazeći godinama povratnike i povratnice na Kordun, naslušali smo se svakojakih priča o grčevitoj borbi da se ostane i opstane na svome, da se na djedovinama ponovno uspostavi kakav-takav život dostojan čovjeka i današnjeg stupnja civiliziranosti. U svakoj od tih reportaža iznosili bi protagonisti kroz te priče vlastitu težinu i različite probleme, ali svi bi nam naši sugovornici neizostavno spominjali isto, svoju zajedničku zabrinutost – da taj njihov Kordun nije više što je bio, da su sela opustjela ili nestala i da u onima koja to još nisu, žive tek vremešni i uglavnom kronično bolesni ljudi koji, možda još i više od šačice relativno mlađih i sposobnih, strahuju da će korov i drač progutati njihove kuće, okućnice i imanja, čak i njih same, kao da ih na ovome svijetu nikada nije bilo.
Takve crne slutnje, utemeljene na žalosnim činjenicama, more i sedamdesetogodišnjeg Branka Grudića iz Podgorja Krnjačkog. Svoju tugu radi izumiranja kordunskoga kraja taj je čovjek već izrazio na doista neobičan i jedinstven način: dao je izraditi oveći drveni krst koji će mu nakon smrti biti postavljen na grob, a crteži i riječi urezani u njega složena su kompozicija njegovih upozorenja i vapaja za prohujalim životom.
Taj vam je krst, prijatelju, gromki jauk i golemi žal za Kordunom, koji će poslije moje smrti govoriti o najvećoj tragediji Kordunaša, većoj čak od gladi, bolesti i ratova, a to je izumiranje ovih naših sela
- Davno sam ja, čim sam se oženio za svoju Anđeliju, iz rodne Brebornice kraj Budačke Rijeke došao ovamo u Podgorje Krnjačko: na imanju ženinih roditelja rodiše se i naše dvije kćeri, Vedrana i Ankica, koje su danas sa svojim obiteljima u Italiji. Prije točno pola stoljeća zaposlio sam se u karlovačkoj Kemijsko-građevinskoj industriji kao rudarski tehničar, a poslije sam, sve do ratova devedesetih, prešao u Šumariju u Krnjak. Ta sam turbulentna vremena nekako pregrmio, valjda zato što nikome ništa nažao nisam učinio, a za Oluje sam sa svojom porodicom pobjegao u Srbiju poput tolikih drugih. Mi smo završili u Zemunu, a u svoje smo se Podgorje vratili tek 2009. Naravno, cijelo je imanje bilo opustošeno, odnijeli su nam s kuće prozore i vrata, ali je ona sama ipak ostala cijela, pa smo je brzo osposobili za življenje. Nažalost, ja sam još 2002. obolio od bolesti koja se pogoršava iz dana u dan. Ni mirovinu nisam dobio jer mi je nedostajala još godina staža, pa se supruga i ja moramo snaći sa svega četiristo eura socijale. Ne pitajte nas bolje kako preživljavamo, uzmite samo u obzir da je i Anđelija teško bolesna. Život nam nije nimalo jednostavan, iako nam iz Krnjaka dolaze cure iz Centra za socijalnu skrb, a posjećuju nas povremeno patronažne sestre i higijeničar. Mnogo nam svi oni pomognu, mi smo sami, kao što možete naslutiti, prilično nemoćni i jadni - iscrtava nam Branko ukratko trenutačnu 'ličnu kartu' svoje porodice.
Vraćamo se glavnom razlogu našeg posjeta njegovu imanju, a to je taj osebujni nadgrobni križ, koji se sada uzdiže u dvorištu Brankova komšije Bojana Padežanina, ali je dobro vidljiv već s prilazne ceste. Susjed nas je zapravo i uputio do današnjeg sugovornika, kako bi nam sam objasnio što je s neobičnom skulpturom htio poručiti bližem i daljem svijetu.
- Taj vam je krst, prijatelju, gromki jauk i golemi žal za Kordunom, koji će poslije moje smrti na mom grobu govoriti o najvećoj tragediji Kordunaša, većoj čak od gladi, bolesti i ratova, a to je izumiranje ovih naših sela. Davno mi se u glavi rodila ta ideja, samo je dugo sazrijevala i dugo sam kontao kako da izrazim najveće zlo koje nam je zadesilo zavičaj. Na mom će grobu zato stajati drveni krst koji će pričati tu tužnu priču, pa možda nekoga i ponukati da učini nešto za spas Korduna. Nade ipak uvijek ima. Odabrao sam drvo, tradicionalni građevni materijal ovih prostora, pa ideju podijelio s jednim vrsnim stolarom koji ju je pretvorio u skulpturu bez ijednog čavla ili metalnog spoja, baš kao što su u davnini podizane naše kuće, a onda i s mladim nadarenim mladim umjetnikom Sinišom Matijevićem iz Gornjeg Budačkog, kojeg sam zamolio da oslika što sam zamislio. Rečeno-učinjeno, u tili čas: zastave prekomorskih zemalja i EU-a simboliziraju države u kojima danas živi stoput više Kordunaša nego što ih je ovdje. A na mapi je Kordun ispisan naopako, tako da bude jasno da ga je vrag odnio ako se nešto brzo ne učini – tumači nam Branko svoju neobičnu ideju koja je već pretvorena u djelo.
I prije je on mnoge, kroz neke svoje zapise, znao upozoravati da Kordun nepovratno izumire, ali ga se uglavnom nije ozbiljno shvaćalo. Primijetio je odavno da se i u najimućnijim seljačkim porodicama rađa sve manje djece, a da sve to ne sluti na dobro, najjasnije je spoznao kad je doznao da je jedne godine u njegovu voljenom kraju zabilježeno puno više umrlih nego novorođenih. Oduvijek je bio jači u pisanoj nego u izgovorenoj riječi, pa je svoje slutnje počeo bilježiti u pjesmama, tako da u pozamašnoj zbirci poetskih tekstova dominiraju upravo oni o umiranju, izumiranju i odumiranju. Malo je uopće onih koji su ih imali priliku pročitati, posebice s obzirom na to da ih nikada nije ponudio nijednom mogućem izdavaču. Zato ti vapaji zavičajne tuge obojeni nostalgijom za nekim boljim vremenima i dalje čame na dnu njegove ladice.
- Čitav život družio sam se s papirom i olovkom, pisanje mi nekako ide od ruke: ako sam slučajno u nekakvom nervoznom ili depresivnom stanju, samo počnem pisati i neugoda odmah nestane. Glavni junak mojih pjesama je moj Kordun, ova rodna gruda, pa odmah zapišem kad nešto njegovo dotakne moje tankoćutne žice – kaže nam nepriznati i nepoznati pjesnik. Njegov susjed Bojan domeće na kraju koju svoju u ovaj Brankov portret za Novosti.
- Neobičan je moj Branko, rekao bih da je jako osjećajan, inteligentan i svestran čovjek, no uz to nekako i umjetnički 'udaren'. U selu je vrlo poštovan, ali je zauvijek ostao svojevrsnim čudak, premda u najpozitivnijem smislu – zaključuje Padežanin.
