Novi predsjednik Visokog kaznenog suda Željko Horvatović, hvaljen zbog postupka u kojem je osudio Branimira Glavaša zbog zločina nad srpskim civilima, bio je sudionik i jednog od najspornijih sudskih postupaka hrvatskog pravosuđa. Kao vojni sudac 1992. godine bio je predsjednik tročlanog vijeća koje je primijenilo Zakon o oprostu i obustavilo postupak nad hrvatskim vojnicima koji su isprva priznali ubojstvo srpskog civila u Zagrebu, rukovodeći se ničim dokazanim obrazloženjem da je likvidirani građanin srpske nacionalnosti djelovao "pročetnički". Ubojice ni do danas nisu kažnjeni, a zahvaljujući odluci vojnog tužitelja da ne podnese žalbu, sve naknadne sudske instance odbacivale su zahtjeve za obnovu postupka, pod obrazloženjem da je slučaj okončan rješenjem Horvatovićevog vijeća. Priča, k tome, prikazuje naličje sudbene vlasti pod vladavinom Franje Tuđmana, zato što se u njoj nazire konkretni utjecaj tadašnjeg vojno-političkog vrha u Hrvatskoj.
Riječ je o postupku četvorici hrvatskih vojnika koji su bili optuženi za likvidaciju civila D. Ž. 23. studenoga 1991. godine u Zagrebu. Njegovo beživotno tijelo pronađeno je na obali rijeke Save, kod odlagališta otpada Jakuševec. Ubojstvo je bilo tragična eskalacija višemjesečnih prijetnji koje je doživljavao na radnom mjestu, u sisačkoj rafineriji, i u Petrinji. Iz toga se grada nekoliko mjeseci prije preselio u Zagreb, nakon što su mu pod okriljem noći ispaljeni rafali po kući. Iako je na poslu potpisao lojalnost Republici Hrvatskoj, saznao je da je na spisku nepoćudnih Srba.
Iako u postupku nije iznesen nijedan validan dokaz o žrtvinoj kolaboraciji s neprijateljem, upravo je "pročetnička" orijentacija postala krucijalni dokaz za obustavu postupka
Nekoliko dana nakon ubojstva, s bojišta su pozvani i privedeni Robert Ahmetagić, Damir Šarić, Dragan Kostrić i Vinko Kovačević, inače njegovi dojučerašnji kolege iz Rafinerije. Kod istražnog suca dvojica su priznala zločin i detaljno opisala događaj. Žrtvu su zamijetili ispred restorana u kojem je održano vjenčanje njihovom suborcu. Pod obrazloženjem da ih špijunira, četvorka ga je strpala u automobil i odvela na područje Jakuševca, gdje je zatučen metalnom šipkom. Nakon ubojstva počinitelji su spalili njegove osobne dokumente i vratili se na svadbu, gdje su dočekali zoru. Po povratku u Sisak, zaključili su da je čovjek kojeg su ubili "mogao biti špijun, a i nije morao biti".
No onda su na drugom saslušanju povukli iskaz. Obitelj žrtve tvrdila je kako ima saznanja da su osumnjičene u pritvoru prije toga posjetili Ivan Bobetko i tadašnji ministar pravosuđa Bosiljko Mišetić. Osumnjičeni su sada negirali bilo kakvu vezu sa zločinom. Zamjenica okružnog javnog tužitelja Marinka Orlić njihove je argumente ocijenila nelogičnima i neuvjerljivima te je zatražila zadržavanje u pritvoru. Posebno je upozorila na prvi iskaz Damira Šarića koji je izrečen u trenutku masovnog nestanka srpskih civila u Sisku: poručio je da zna "kako sa ovakvima treba postupati i kako oni u Sisku postupaju".
Iako je Općinski sud trebao voditi postupak, Vojni sud u Zagrebu proglasio se nadležnim zbog optuženih vojnika. Pred Vojno vijeće koje je vodio sudac Željko Horvatović, uz suce Vinka Mioča i Ratka Šćekića, okrivljeni vojnici izašli su 26. ožujka 1992. godine s optužbom za "obično" ubojstvo, a ne ratni zločin nad civilom. Negirali su krimen, ali su njihovi odvjetnici nastojali dokazati da je likvidacija "špijuna" bila takoreći razumljiva, bez obzira na to tko ju je počinio. Od prvoga dana obitelj žrtve tvrdila je da su optužbe o špijuniranju nevjerojatne besmislice i da je riječ o civilu koji se nije družio sa srpskim ekstremistima niti je bio politički aktivan. Njegova supruga, inače hrvatske nacionalnosti, više je puta isticala i da je u restoran gdje se održavalo vjenčanje redovno odlazio i družio se sa Srbima i Hrvatima iz Petrinje.
Vijeću Vrhovnog suda nije preostalo ništa drugo nego da konstatira sve zakonske povrede prilikom puštanja na slobodu ljudi koji su isprva bili priznali likvidaciju
No Horvatovićevo vijeće odlučilo je dozvoliti procesnu uspostavu narativa o neprijateljskom elementu. Unatoč protivljenju pravnih zastupnika obitelji žrtve, vijeće je odobrilo svjedočenje petrinjskog policajca Zlatka Galijana koji je ustvrdio da je žrtvu jednom vidio kako pjeva srpske nacionalističke pjesme, a drugi put da dijeli sendviče na nekoj demonstraciji. Drugi svjedok, zapovjednik optuženika, u svome je pak iskazu dao skandalozni kontekst. U nastojanju da pruži bilo kakve dokaze tvrdnji da se radilo o neprijatelju, otkrio je plan koji je, mimo pukih likvidatora, uključivao i zavjeru pojedinaca na isturenijim zapovjednim pozicijama. Ispričao je da je na preporuku petrinjskog policajca i svjedoka u ovom postupku u vojnu jedinicu uključio tamošnjeg Srbina, koji je imao zadatak "identificirati osobe koje su iz Petrinje pobjegle u Zagreb, a posebno one koje se nalaze u naseljima Novog Zagreba, i koje se nalaze u blizini kasarne 'Maršal Tito'".
Njegov doušnik je, prema ovom iskazu, prokazao D. Ž.-a kao nekakvog srpskog operativca koji je radio na vanjskom osiguranju te zagrebačke kasarne, koja u to vrijeme još nije bila predana u ruke Ministarstva obrane. Otkrio je da je i sama svadba bila organizirana na tome području "da bi mi mogli namamiti i razotkriti suradnike neprijatelja, tako da je i cilj pucanja ispred lokala bio da privučemo ljude koje bi to interesiralo i na taj način pokušamo razotkriti i eventualno uhititi, s time da ja nemam ovlaštenja da bilo kojega likvidiram". Postojala je, k tome, i osnovana sumnja da je toga dana D. Ž. iz stana odveden u smrtnu zamku.
Postupak nije pružio odgovor na pitanje tko je naredio planove koji su završili hladnokrvnim ubojstvom čovjeka s popisa za odstrel. Citirana svjedočenja postala su, k tome, vojna tajna. Takvim ih je proglasilo vijeće na čelu s Horvatovićem, obvezujući sudionike na šutnju o svemu što su tamo rekli i čuli. Iako u postupku nije iznesen nijedan validan dokaz o žrtvinoj kolaboraciji s neprijateljem, upravo je "pročetnička" orijentacija iz svjedočenja petrinjskog policajca postala krucijalni dokaz za obustavu postupka i oslobađanje optuženih vojnika. U rješenju o obustavi procesa koji su vodili Horvatović, Šćekić i Mioč piše da su svi optuženici u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili pripadnici Hrvatske vojske, dok je D. Ž. "kontinuirano pročetnički djelovao" na području Petrinje. Budući da je kazneno djelo počinjeno u vrijeme najjačih borbenih aktivnosti protiv Republike Hrvatske, Vojni sud je zločin obuhvatio Zakonom o oprostu, koji je regulirao oprost nekih kaznenih dijela koja su počinjena vezano uz ratna djelovanja i agresiju na Hrvatsku. Događaj u kojem su gardisti umlatili nedužnog civila u Zagrebu tako je okarakteriziran kao posljedica rata. Da bi se to postiglo, žrtva je u rješenju Horvatovićevog vijeća proglašena neprijateljskom stranom, odnosno četnikom.
Vrhovni sud presudio je da je Vojni sud povrijedio Zakon o oprostu
Nakon takve odluke moglo je još doći do pravičnog preokreta, koji je bio u rukama vojnog tužiteljstva. Vojni tužitelj Mirsad Bakšić i zamjenik Ivica Ovčar odlučili su, međutim, da se neće žaliti, čime su faktički zacementirali rješenje Horvatovićevog vijeća. Sudeći po drugim srodnim slučajevima iz istih mjeseci – u kojima su hrvatski vojnici ubijali srpske civile – takva odluka nije bila eksces, nego izravna naredba političko-pravosudnih struktura tadašnje Hrvatske. Na primjer, na jednom drugom rješenju o puštanju uniformiranih ubojica više srpskih civila u Novskoj, koje je nastalo na istom Vojnom sudu u Zagrebu, rukom je bila ispisana bilješka tužitelja na kojoj piše: "Referirano VT-u (vojnom tužitelju, op. a.), naloženo da se ne žalim, 12. 11. 1992." Ostalo je nepoznato tko je tužitelju dao takvu direktivu. Poznato je, međutim, da je taj skandalozni naputak, koji su istraživači Centra za suočavanje s prošlošću Documenta pronašli u Hrvatskom državnom arhivu, nastao unutar istog tužilaštva koje je odlučilo ne žaliti se ni na spomenuto rješenje Horvatovićevog vijeća.
Nekoliko mjeseci nakon takve odluke, Državno odvjetništvo ipak je podnijelo zahtjev za zaštitu zakonitosti, pod obrazloženjem da je u ovom slučaju Zakon o oprostu nezakonito primijenjen. Vijeće Vrhovnog suda u kojemu su bili suci Petar Novoselec, Erika Kocijančić, Marijan Svedrović, Rudolf Frančula i Milena Drakulić presudilo je da su vojni suci doista neosnovano koristili spomenuti zakon. No budući da se vojni tužitelj nije žalio, nisu mogli srušiti samo rješenje. Prema tadašnjim odredbama, ako je zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen na štetu okrivljenika, mogli su samo utvrditi povredu zakona ne dirajući u prethodni pravorijek.
Novoselcu, kao predsjedavajućem u vijeću Vrhovnog suda, nije preostalo ništa drugo nego da konstatira sve zakonske povrede prilikom puštanja na slobodu ljudi koji su isprva bili priznali likvidaciju. Novoselec je konstatirao da kazneno djelo ubojstva čak ni prema opisu optužbe nije učinjeno u oružanim sukobima ili ratu protiv Republike Hrvatske, što je osnovni uvjet za primjenu ovog zakona. "To što je eventualno Ž. D. 'kontinuirano pročetnički djelovao na području Petrinje', kako je navedeno u obrazloženju rješenja, nikako ne može opravdati postupak optuženika, ukoliko su ga oni ubili, a pogotovo taj postupak ne može dobiti legalni temelj, kao što je to učinjeno pobijanim rješenjem", naveo je Vrhovni sud, konstatirajući još jedan važan detalj: ni sami optuženici na glavnoj raspravi uopće "nisu govorili o tome da bi njima bilo od ranije poznato četničko, ili bilo kakvo drugo neprijateljsko djelovanje oštećenika".
Sudac Novoselec potom je iznio drugu, još bitniju činjenicu: čak i da je bila riječ o ubojstvu u drugom kontekstu, na likvidacije se ne može primjenjivati Zakon o oprostu. "Pravilnim tumačenjem i primjenom Zakona o oprostu, kao što je to i dosadašnja sudska praksa pokazala, od oprosta su izuzeti počinitelji najtežih kaznenih djela među koje spada, sasvim sigurno, i krivično djelo ubojstva, jer bi se u protivnom dao zakonski temelj ovakvim opasnim pojavama tj. samovoljnom postupanju i uzimanja pravde 'u svoje ruke', bez obzira na motive takvog postupanja. Upravo zato je Vojni sud u Zagrebu u konkretnom slučaju preširoko, vrlo ekstenzivno, tumačio i primijenio čl. 1. Zakona o oprostu, pa je stoga zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika na zakonu osnovan", poručio je. Svi ovi zaključci, koji jasno pokazuju da su hrvatski vojnici neosnovano pušteni na slobodu, bili su tek adekvatan opis jednog pravosudnog skandala bez ikakvog učinka pravičnosti. Novoselec je zapravo samo plastično opisao premisu Tuđmanovog predsjednika Vrhovnog suda Milana Vukovića, prema kojoj hrvatska vojska ne može počiniti zločin u obrambenom ratu. Ovaj slučaj bio je upravo oživotvorenje njegove maksime. Suci koji su donijeli navedeni pravorijek ubrzo su najureni s Vrhovnog suda zalaganjem Vukovića i Državnog sudbenog vijeća koje je kontrolirao.
Nakon okončanja sudske farse u slučaju ubojstva civila na Jakuševcu i profesionalnog poraza svih instanci hrvatskog pravosuđa, njegova obitelj odlučila je preuzeti inicijativu. Od prvoga je dana nastojala upozoriti na zaštitu zločinaca i rješenje Vojnog suda. Poslala je pismo tadašnjem predsjedniku Vlade Franji Greguriću, u kojem je ukazano na vojnosudsko kršenje zakona, što je kasnije potvrdio i Vrhovni sud. U više su navrata članovi obitelji odlazili kod generala Janka Bobetka. Dobro su ga znali, bio je obiteljski prijatelj i suborac najbliže rodbine iz partizanskih dana. No Bobetko ništa nije poduzeo, barem što se tiče žrtvine strane. Sjetimo se da obitelj likvidiranog D. Ž.-a tvrdi kako je Bobetkov sin Ivan s Bosiljkom Mišetićem posjetio optuženike u pritvoru, nakon čega su oni povukli priznanja. Za zločine u Sisku i likvidacije ljudi sa zloglasnih popisa procesuirano je nekoliko visokih predstavnika lokalne vojno-policijske vlasti. Iako su se u javnosti pojavljivale takve optužbe na račun Bobetka mlađeg, on ih je negirao i nije bio optužen. Prije četiri godine davao je informacije DORH-u povodom istrage o nestanku dvojice građana srpske nacionalnosti u tome razdoblju, koji su zadnji put viđeni u automobilu kriznog stožera.
Zločin nad civilom D. Ž., koji je prije toga saznao da je također bio na popisu za likvidacije, ostao je nerazjašnjen, barem što se tiče hrvatskog pravosuđa. Izostanak žalbe na rješenje Horvatovićevog vijeća onemogućio je sve pokušaje oživljavanja slučaja. U rujnu 2002. Državno odvjetništvo preispitalo je čitav spis i zaključilo da ne može obnoviti nezakonito obustavljen sudski postupak. Sljedeće, 2003. godine obitelj žrtve podnijela je kaznenu prijavu, ovaj put pod obrazloženjem da je ubijeni civil žrtva ratnog zločina. Uz izravne počinitelje, ovdje su kao nalogodavci spomenuti Đuro Brodarac i Ivan Bobetko, no Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu odbacilo je tu prijavu ističući da u njoj nema dovoljno sadržaja i obilježja kaznenog djela ratnog zločina. Podignuta je u to vrijeme i optužnica za navedene likvidacije brojnih srpskih civila u Sisku, no ova žrtva nije uvrštena ni u taj postupak. Obitelj sama preuzima kazneni progon, ali istražni sudac Županijskog suda u Zagrebu odbio je provesti istragu, nakon čega je 2012. godine Vrhovni sud odbio žalbu na tu odluku s istim obrazloženjem: ne može se opet suditi za isto kazneno djelo koje je rješenjem zgotovilo vijeće Vojnog suda. Ustavni sud, kojem se supruga žrtve na koncu obratila, proglasio se nenadležnim u ovom slučaju.
Odluka Horvatovićevog vijeća o obustavi postupka i zastara bili su argumenti i Općinskog suda u odbijanju zahtjeva obitelji za naknadu nematerijalne štete. Dosuđeno je da udovica mora platiti parnične troškove u iznosu od 28 tisuća kuna. Nakon svega, ona se obratila i Evropskom sudu za ljudska prava. Iz odluke toga suda, koji je konstatirao da se istraga još vodi u Hrvatskoj, vidljivi su dodatni razmjeri cjelokupnog skandala. Naime, tek 2014. godine Državno odvjetništvo odlučilo je da se ipak mogu procesuirati ratni zločini za koje je ranije udijeljena amnestija. No po otvaranju istrage o ubojstvu tužitelji su ustanovili da su svi dokazi s poprišta zločina, uključujući i moguće biološke uzorke počinitelja, uništeni. Istraga je i dalje "u tijeku". Sudac Željko Horvatović nedavno je imenovan predsjednikom Visokog kaznenog suda. Nekadašnji kolega iz sudačkog vijeća Vojnog suda Ratko Šćekić sudac je na Vrhovnom sudu, a Vinko Mioč radi na Županijskom sudu u Zagrebu.
