"Oni svi žive u Bandićevim stanovima!", vikao je prije dva dana, uz prestravljenu facu, Miroslav Škoro na konferenciji za novinare, optužujući bez ikakvih dokaza "pola" članova platforme Možemo! da zapravo pokojnom gradonačelniku Zagreba duguju nekretninski komfor.
"Oni žele ozbiljno posisati proračun!", poslao je upozorenje građanima u stilu šokantnih najava iz jeftinih horora, odakle i inače crpi materijale za program Domovinskog pokreta. Voli Škoro spominjati nemani raznih vrsta i oblika. Kad ne plaši malu djecu i birače "čudnim ljudima čudnog imena", leksikom mu dominiraju proračunski paraziti, spodobe koje "radni dan u životu nisu provele u realnom sektoru", uhljebi i zgubidani.
Poštujući žanrovska pravila svakog pristojnijeg horora, Škoro nikad ne pokazuje konkretne antagoniste. "Oni", amorfna masa koja tumara po javnim institucijama u potrazi za sredstvima poreznih obveznika, izazivaju znatno jači efekt šoka od pukih imena i prezimena. Baš kao i horori, Škorina čudovišta su čista fikcija.
Stvarnost je, s druge strane, u pravilu znatno tmurnija od bilo koje izmišljotine. Ima jedna takva priča koja ledi krv u žilama, sve potkrijepljena dokumentima i imenima. Pisali smo o njoj svojevremeno, ali je vrijedi ponoviti u kratkim crtama zato što lijepo naliježe na Škorin narativ o beštijama koje cuclaju “naše” kune. U cijelom prvom desetljeću postojanja Hrvatske radiotelevizije, kad su stotine medijskih operativaca tadašnjeg režima grabile sve zamislive privilegije, postojala je posebna natkategorija kokošara.
U presudnoj dekadi hrvatske neovisnosti samo su, naime, tri osobe na javnom medijskom servisu uspjele izvući kredit a da nisu tamo bile zaposlene. Prvi je bio skladatelj Nikša Bareza, drugi Perica Madunić, vozač tadašnjeg ravnatelja televizije Ivice Mudrinića, a treći Miroslav Škoro. Upravo za vrijeme Mudrinićeva mandata, HRT mu je 1997. godine omogućio povlašteni kredit za stan od 120 tisuća maraka uz pet posto kamata, iako je radio na poziciji direktora sestrinske tvrtke Orfej.
Izviješće Financijske policije Saboru iz 2000. o Škorinoj otpremnini
Priča je bila toliko besramna da je trojac bio posebno izdvojen u internom izvješću HRT-a i nalazu državne revizije, kao ogledni primjer neodgovornog vođenja Tuđmanove propagandne institucije. "Državni ured za reviziju utvrdio je da su kredite dobili i vanjski suradnici HRT-a, a što nije bilo predviđeno općim aktima HRT-a. Naloženo je da se odobravanje stambenih kredita treba obavljati u skladu s odredbama općih akata", stoji u tom dokumentu.
Škoro je inače od javne televizije dobio najveći iznos koji je od 1993. do 1998. godine dodijeljen tek manjem broju pojedinaca na HRT-u, a koji su u javnosti prozivani kao režimski novinari i urednici. No njihova je radna knjižica barem bila na Prisavlju. Kredit je, k tome, odobren u trenutku kad su obični građani, ako su imali sreće, sličan aranžman s bankom mogli ugovoriti uz kamate od 12 do 14 posto.
Škoro je, ukratko, dobio najveći povlašteni stambeni kredit na račun države iako na njega nije imao pravo. Mediji su za ovu horor-pričicu saznali posve slučajno. Po dolasku koalicije Ivice Račana na vlast Večernji list je Škoru zamolio da komentira kredit koji je od Ministarstva vanjskih poslova dobila druga kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba Vesna Škare-Ožbolt, iako je radila u uredu predsjednika Tuđmana.
"Mislim da bi pri dodjeli kredita svi trebali biti jednaki", odgovorio je Škoro hladnokrvno. Sutradan je Večernji objavio reakciju neimenovanih pojedinaca koji su otkrili da je i on baštinik povlaštenog kredita.
"Nisu mi jasni razlozi zbog kojih sam prozvan, jer sam dobio kredit od tvrtke u kojoj sam bio zaposlenik. Zašto nitko ne pita ostalih 200 zaposlenika HRT-a koji su dobili kredite kao ja", uzvratio je na kritike.
No za razliku od "ostalih 200 zaposlenika HRT-a" on - valja to ponoviti - nije bio zaposlen na radioteleviziji, nego u Orfeju. Osim ljudi koji su imali direktan radni odnos s HRT-om, pravilnik je predviđao iznimku u samo još jednom slučaju. Takvu privilegiju mogli su ostvariti članovi obitelji HRT-ovih radnika koji su poginuli u Domovinskom ratu. Škoro, međutim, nije spadao ni u tu skupinu. On je, kao što je poznato, s obitelji i tamburicom domovinu branio u Americi zato što "nije bio vičan oružju".
Revizija je pronašla i da javna radiotelevizija do 2000. uopće nije plaćala doprinose, poreze i prireze za kredite u državni proračun. Početkom dvijetisućitih godina HRT je državi tako dugovao 10,7 milijuna kuna. Premda je nakon našeg teksta 2019. godine Škoro ustvrdio da je po odlasku iz Orfeja "otplatio" kredit u srpnju 1999., više od jedne godine javna mu je radiotelevizija sufinancirala kamate i porezna davanja za privilegiju na koju nije imao pravo.
HRT-ovo izvješće navodi Škoru među osobama koje su dobile kredit, a nisu bile zaposlenici HRT-a
Aktualni gradonačelnički kandidat, poduzetnik koji s prezirom zbori o proračunskim pijavicama, napustio je Orfej u istom stilu. Iako je razriješen na vlastiti zahtjev, dodijeljena mu je otpremnina u iznosu od 351 tisuću kuna, i to opet s računa HRT-a. Nakon samo dvije godine rada u Orfeju. Slično kao u storiji s onim kreditom, državna revizija poručila je da "nije bilo osnove isplatiti mu otpremninu". U prijevodu, Orfej ga nije smio počastiti otpremninom, a HRT nije smio dati novac.
Josip Đerek, pomoćnik HRT-ova direktora koji je Škori potpisao isplatu pozamašne svote, ispričao je prije dvije godine da je upravo Škoro "došao s idejom da mu se isplati otpremnina". Đerek se pravdao menadžerskim ugovorima koje su tada dobivali podobni pojedinci na HRT-u. Iz tih je skandaloznih ugovora proizlazila otpremnina čak i ako je zaposlenik bio inicijator napuštanja dotadašnje radne pozicije. "Ako mene pitate, ti takozvani menadžerski ugovori bili su zavlačenje ruke u džep naroda", poručio je. Suprotno takvom tumačenju, revizija je naknadno zaključila da Škoro jednostavno nije imao pravo na otpremninu.
U prvih deset godina hrvatske neovisnosti iz HRT-a su izvučene stotine milijuna kuna, ali priča o Škorinoj otpremnini bila je toliko bestidna da je uz još samo tri primjera potencijalnih kaznenih djela imenovana u internom dokumentu Državnog odvjetništva i financijske policije. Uz navođenje Škorine otpremnine, Ministarstvo financija obavijestilo je 2000. godine Sabor da će nastaviti s utvrđivanjem postoje li u "radnjama odgovornih osoba elementi koji ukazuju na eventualna počinjenja kaznenih djela". Sabor je pritom izdao zaključak kojim je obvezao navedene institucije da u roku od tri mjeseca podnesu temeljito izvješće o istražnim nalazima svih sumnjivih odluka na HRT-u. Unatoč takvom zaključku, iz Sabora nam kažu da u arhivi ne postoji izvješće o kriminalu na javnoj televiziji iz devedesetih godina.
Škoro nikada nije vratio otpremninu, tvrdeći da novac nitko nije tražio nazad. HRT, s čijeg je računa izvučena nemala svota, nikad se nije naplatio od Orfeja, unatoč jasnom nalogu državne revizije. Nepoznat je i epilog istrage Državnog odvjetništva, ali je izvjesno da je okončana kao i sve druge koje su povezane uz sisanje dalekovidnice. "On je ozbiljno posisao proračun!", rekao bi kandidat za gradonačelnika Zagreba, koji je u posve očekivanom raspletu mliječno razdoblje poduzetničkog i političkog života proveo na dojki Majke Domovine.
