Cirkus

Leteći cirkus Kolinde Grabar-Kitarović zastao je u Bjelovaru. Tamo je ‘izmjestila’ Ured i tamo ovih dana pozira s lokalnim političarima te izgovara parole što šuplje zvuče. Nije to loše, jer kada u njezinim riječima ima sadržaja, on je najčešće takav da čovjeka isti čas preplavi nostalgija za predsjedničinom ispraznošću. Na primjer, odlučila je ignorirati prijedlog opozicije da oduzme činove ratnim zločincima iz Hrvatskoga vijeća obrane, pravomoćno osuđenima u Haagu. ‘Zakonska je obveza predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović da generalima koji su osuđeni u Haagu oduzme činove i odlikovanja’, izjavio je GLAS-ov saborski zastupnik Goran Beus Richembergh. Kolindu GK, međutim, to ne opterećuje. ‘Ti su ljudi dobili odličja za obranu od velikosrpske agresije i ja im ta odličja neću oduzimati. Praksa se dosad nije primjenjivala, osim u slučaju odluka domaćeg zakonodavstva’, izjavila je, prepuštajući odluku nekom budućem, po mnogim kriterijima manje skandaloznom, predsjedniku ili predsjednici. KGK je dakle nastavila produbljivati političku šizofreniju hrvatske vlasti: prema vani šalje anestetičke poruke o učincima haških presuda, u zemlji histerizira.

Pokojnik

Minuli tjedan pamtit ćemo i po sada već očitom početku kraja Andreja Plenkovića kao predsjednika HDZ-a. Ministri Tomo Medved i Damir Krstičević, na primjer, pojavili su se na derneku za Praljka i hladno ignorirali premijerovu relativnu suzdržanost prema eventu. Još ranije, HDZ-ovci u Hrvatskom nogometnom savezu jasno su, nasuprot Plenkovićevoj volji, podržali Davora Šukera, predsjednika HNS-a, u pokušaju osvajanja drugog mandata. Alojz Tomašević, požeško-slavonski župan, poznat po obiteljskom nasilju, zanemario je Plenkovićeva upozorenja da mora napustiti funkciju. Plenković postaje prvi HDZ-ov predsjednik koji je na najmoćnijoj funkciji u državi, a nedovoljno moćan da zauzda unutarstranačka kopitanja. Javit ćemo ishod.

Kolega

I novi tekstovi o vezama Vladimira Šeksa, neokrunjenog kralja tragično lošeg pravnog sustava u Republici Hrvatskoj, s jugoslavenskom Službom državne sigurnosti, osnažuju sumnju da je ovaj više puta samooplakani socijalistički disident zatajio ponešto o svojoj sudbini u ‘totalitarnom sustavu’. Na primjer, nije govorio o kontaktima s operativcima SDS-a sredinom sedamdesetih kada je, prema novinskim napisima, relativno iscrpno informirao špijune bivše države o aktivnostima proljećara s kojima se družio, a navodno je cinkao i odvjetnicu Dafinku Večerinu zbog njezina angažmana na prikupljanju pomoći za obitelj Marka Veselice. Još ranije, Jutarnji je list pisao kako je Šeks osječkom SDS-u dobrovoljno prepričao razgovor s tada osamnaestogodišnjim Zlatkom Bagarićem i njegovom majkom Smiljom. Otkriveno je i da su ‘udbaši’ Šeksu dali službeni nadimak Kolega, a ne Sova, kako se godinama nagađalo. Kolega danas priča da se s Udbom godinama nadmudrivao. On im je, kaže, bio državni neprijatelj broj jedan pa je taktizirao. Najavljuje skoru objavu svoga dosjea, ali ne znamo što bi nas unutra moglo iznenaditi osim, eventualno, informacije da je sam sebe denuncirao.

Ništetnost

Još malo o Šeksu. Na Ustavnom sudu ne sjede najveći hrvatski pravni autoriteti, no ljudima koji su se tamo uvalili nitko ne smije zanijekati osjećaj za ritmove vladajućih. Sada su zaključili da Zakon o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije nije organski pa nije morao biti izglasan većinom svih zastupnika, nego većinom prisutnih. Kako je i izglasan. Zakon je donesen zbog panike koja je obuzela Kolegu kada je obznanjeno da su mu beogradsko Vojno tužiteljstvo i Vojni sud uvrstili ime na popis osumnjičenika za ratni zločin. Umjesto da se između srpskih i hrvatskih tužitelja uspostavi što bolja suradnja, Zakon je odlučio zanemariti po Šeksa i slične nepovoljne akte iz Srbije. Što Miroslav Šeparović, Šeksov prijatelj i predsjednik Ustavnoga suda, očito razumije. Šeksova bi sudbina, u perspektivi, mogla postati zgodan predložak za crnohumornu dramu o vjerniku revolucije koji je stalno na vlasti i neprekidno gladan moći, a istodobno ne smije ni za centimetar preći granicu matične države u kojoj je prokazan kao špijun. Je li zaslužio takav epilog političke karijere? Naravno. Ustavni su suci odbacili prijedlog SDP-ovca Ive Jelušića za ocjenu ustavnosti odluke zagrebačke Gradske skupštine o preimenovanju Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske. Nadležnim za tu vrstu odluka smatraju Visoki upravni sud.

Metak

Silne loše vijesti nas okružuju, šteta je zaobići dobre. Most je u ozbiljnoj krizi, u utorak su ga napustili Vlaho Orepić, saborski zastupnik i bivši ministar unutarnjih poslova, te Martin Pauk, splitski gradski vijećnik. Od prvih reakcija izdvojit ćemo onu Nikole Grmoje, političkog tajnika Mosta, koji je javni izrazio spremnost da za Orepića primi metak. Tako je rekao.

Nazor

Thompson u zadarskoj dvorani na Višnjiku doživio fijasko, trebao je urlati pred brojnom publikom, a došlo ih manje od tri hiljade. Nije nam mrsko, dapače, dapače, pozdravljamo mu i sve buduće debakle, ali ovdje ćemo ukazati na nešto što su zapazili novinari. U publici je bio Rade Šimičević, ravnatelj zadarske Gimnazije Vladimira Nazora. I urlao je ‘Za dom spremni’, što nije neobično, jer to se urla s Thompsonom. Oči bode samo ime gimnazije. Bilo bi primjerenije, kako ravnateljevim nagnućima tako i društveno-političkom trenutku, nazvati je po idiotu poput Mile Budaka. Neka Nazor počiva u miru.

Franco

Obilježena je osamnaesta godišnjica smrti Franje Tuđmana, čemu smo ovom rečenicom poklonili preveliku pažnju.