Nakon što su se u Subotici prošli tjedan ponovo sastali ministri vanjskih poslova Hrvatske i Srbije te predstavnici hrvatske manjine u Srbiji i srpske iz Hrvatske kao još jedan znak otopljavanja odnosa između dviju država, Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a, tim povodom dao je intervju tjedniku Hrvatska riječ iz Subotice koji ove godine slavi 20. godišnjicu izlaženja čije dijelove prenosimo.

"Bilo je zamrzavanja više puta tijekom posljednjih trideset godina, ali nikada nije tako dugo trajalo. Jedino razdoblje usporedivo po dužini, ne po karakteru, je razdoblje od ‘91. do ‘95. Onda je bio rat i razmjena metaka, granata, razaranja i ubijanja, a sada je bila neka vrsta nastavka riječima, sjećanjima, komemoracijama... I možda nešto što je slično, a to je neka vrsta pozicije ili stava – pa što mi imamo s vama i što vi imate s nama. Što ste vi sve nama učinili pa zašto bismo mi s vama surađivali, ili gdje ste vi i tko ste vi pa da bi mi s vama sada surađujemo. Kao da nismo susjedi, kao da se crtaju neke granice svjetova i civilizacija, to je ono što je karakteriziralo razdoblje od 2018. do 2023. Bilo je pokušaja da se to promijeni – 2020. je bio najznačajniji takav pokušaj. I nije da ništa nije donio. Donio je veću i značajniju participaciju predstavnika hrvatskog naroda u pokrajinskoj vlasti, donio je i nešto značajniju participaciju Srba u Hrvatskoj, ali se stalo nakon toga, mislilo se da se može bez unaprjeđenja međusobnih državnih odnosa", kazao je Pupovac novinarki Jasminki Dulić.

Govoreći o većoj participaciji manjina u vladama dviju država, rekao je kako je cilj normalizacija odnosa, smanjivanje međuetničke mržnje i netolerancija kao i poruka mržnje prema manjinama, za što su zaslužni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i hrvatski premijer Andrej Plenkovića. Bilo je pritom, međutim, i prepreka koje su dovele do toga da prevlada stanovište da je možda najbolje da se radi tako da Srbija svoje nacionalne interese ostvaruje bez Hrvatske i da Hrvatska ostvaruje svoje nacionalne interese bez ikakve suradnje sa Srbijom i sve se odjednom pretvorilo u jednu vrstu lošeg upravljanja lošom prošlošću.

"Efekti promjene su se vidjeli već onaj dan kada je potpredsjednik i ministar Dačić s ministrom Žigmanovim i ministricom Miščević došao na naš badnjački prijem 6. siječnja u Zagrebu. I bez obzira na razlike u porukama koje su se mogle čuti s hrvatske i srpske strane stvoren je i očuvan jedan duh tolerancije i pozitivne atmosfere i ona se proširila i u Hrvatskoj i u Srbiji i mediji su počeli drugačije tretirati u Srbiji Hrvatsku i u Hrvatskoj Srbiju. Neću reći do najbolje mjere, ali promjene su se počele primjećivati. Dakle, promjena atmosfere se počela graditi. I to je važno, jer loša atmosfera loše utječe na pripadnike manjina i stvara kod njih osjećaj brige, strahove, neizvjesnost i teškoće pri ostvarivanju vlastitih prava", naglasio je Pupovac, istaknuvši da su na subotičkom sastanku dogovorene i konkretne mjere vezane uz nastavak suradnje otvorenih pitanja nestalih, ratnih zločina, komemorativnih praksi, granica, ali i bilateralne suradnje i europskih perspektiva, kao i pitanja infrastrukture, prometa, nauke i sveučilišta, čitav niz veoma važnih i praktičnih tema od interesa za dvije zemlje.

Odgovarajući na pitanje mogu li oni koji su bili članovi političkih stranaka koje su poticale rat sudjelovati u procesima pomirenja, odgovorio je vlastitim primjerom. "Gledano iz perspektive iskustva koje imam, da sam ja i politika koju predstavljam i moje stranačke drugarice i drugovi, da smo se vodili tim principom, pa kada bismo mi započeli suradnju s HDZ-om, kada bismo ušli u koaliciju u kojoj su sjedili ljudi koji su bili optuženi i još uvijek imaju optužnice za ratne zločine, je li to značilo da mi podržavamo ratne zločine? Ne. Je li to znači da smo mi sami ratni zločinci? Ne. Postoji proces u kojem se razlučuje što je dobro a što loše. Postoji proces u kojem se onda događa pročišćenje. Dati priliku tom procesu je mnogo važnije nego zadržavati status quo i napraviti blokadu i reći 'mi s vama ne možemo', jer to onda zapravo tek znači zadržavanje i održavanje neke vrste poratnog stanja."

Prema njegovim riječima, o ratnim stradanjima "druge strane" premalo se govori u školama i medijima. "U dobrim godinama kada smo se istinski suočavali s posljedicama rata govorilo se i o jednom i o drugom, netko će reći to je izjednačavanje. Nije to nikakvo izjednačavanje, ne možemo mi izjednačavati strahote koje su se dogodile ljudima i zaboraviti tko je koliko pridonio i tko je kakve politike inicirao. Ne možemo niti zaboraviti politike dogovaranja između rukovodstava Hrvatske i Srbije, a ne možemo biti niti žrtve takvoga iskustva, moramo se okrenuti budućnosti", kaže Pupovac, založivši se da se ta činjenica osvijestiti, posebno u sredinama iz kojih su ljudi protjerivani ili ubijeni.

"Zato smo mi radili geste u Hrvatskoj, ali su zbog nedostatka suradnje između Hrvatske i Srbije rezultati tih gesti, koje su bile važne i značajne, na žalost ponovno oslabljene. Konkretno, mislim na odlazak potpredsjednika Miloševića u Knin, na dolazak premijera Plenkovića u Varivode, na dolazak predsjednika Milanovića u Grubore i ministra i potpredsjednika Vlade Medveda također u Grubore, to su bile važne i snažne geste", kazao je i izrazio žaljenje što taj proces nije nastavljen. Istaknuo je da meritum stvari nije nadmetanje i dokazivanje tko je stradavao nego da se okrenemo prema poštivanju žrtava, prema priznavanju da gdje god je netko stradao to treba prihvatiti i treba dati priliku da se komemorira na dostojanstven način u kojem se neće zloupotrebljavati žrtva i u kojoj se neće produžavati neka vrsta ratnog stanja i ratne atmosfere.

Govoreći u kojem smjeru treba mijenjati komemorativne prakse, rekao je da je o tom pitanju razgovarao s Vučićem i s Plenkovićem te da se povećava senzibilitet za drugačije. Na primjer kolektivizacija krivice je nešto što se ne smije dogoditi i što treba odmaknuti, jer nisu svi Hrvati i nije svaka hrvatska ideja države kao što je Pavelićeva, objasnio je. Ista stvar je i sa Srbijom, jer nije svaka srpska politika i nije svaki čovjek u Srbiji isto što i Miloševićev režim i politika. Tu vrstu kolektivizacije i identifikacije s najgorim iskustvom i najgorim politikama moramo izbjeći, jer u tom slučaju nećemo moći pronaći niti dostojanstvene komemorativne politike, a niti politike koje će otvoriti prostor da drugi pristupe i sudjeluju, da Srbi sudjeluju u komemoriranju s Hrvatima kao što mi to, Srbi iz Hrvatske činimo.

Također je kazao da je veoma značajno što je Žigmanov postao član Vlade Srbije, jer se u tom imenovanju sublimira i položaj Hrvata u Srbiji i odnosi između Hrvatske i Srbije, a i time i drugačija perspektiva međuetničkih odnosa i međudržavnih odnosa u ovom dijelu Europe. "Bez obzira što neke stvari nisu sistemski riješene u skladu s očekivanjima predstavnika hrvatskog naroda u Srbiji, to je postignuće i rješenje koje otvara prostor i za sistemska rješavanja, ali i nadmašuje mogućnosti koje bi možda sistemska rješenja sama po sebi donijela. Jer postati član vlade i postati toliko relevantan za državnu politiku i međudržavne odnose, to nije samo stvar toga hoćete li imati jedno ili koje mjesto u parlamentu. To je rijetka historijska prilika za pripadnike hrvatskog naroda, kao što je naša participacija u Hrvatskoj također rijetka, ne samo simbolička prilika za participaciju Srba u Hrvatskoj", istaknuo je, dodajući da postignuća u odnosima između Hrvatske i Srbije ne trebaju biti euforična i manifestativna, nego trebaju biti što je moguće više konkretna, temeljita i dugoročno održiva.

"Manjine teško mogu određivati većinu, ali mogu pridonositi tome da se stvara jedna vrsta drugačijeg pogleda većine u odnosu prema manjinama. Mogu pridonositi tome da tamo gdje su izvori nesporazuma, a često su to međudržavni odnosi i zajednička prošlost, posebno ona loša, da onda pripadnici manjina svojim artikuliranjem tih pitanja daju argument da se to mijenja ili barem ublažava. Mi smo sada dospjeli u situaciju, stjecajem niza okolnosti da se to počne mijenjati, i jednom kada se nešto ustanovi i postigne bez obzira što ništa nije vječno u političkim historijskim perspektivama, tada se to mnogo teže mijenja nego da toga nema. Podvući ću još jedanput: velika je stvar da je hrvatska zajednica i hrvatski narod u Srbiji, nakon najprije značajne pozicije u Pokrajini od 2020. pa onda najznačajnijoj poziciji u Vladi Srbije i uloge koja je dodijeljena ne samo ad personam nego hrvatskoj zajednici preko najvišeg predstavnika koji je Žigmanov, hrvatski narod u Srbiji zapravo izdignut na rang najznačajnijih manjina u Srbiji. Nije tako bilo. Niti da ne spominjem druge manjine, jer prema svima imam naklonost i sa svima iskazujem solidarnost kada je ostvarivanje ljudskih prava u pitanju. Nisam zagovornik manjinskih internacionala, ali imam tu vrstu solidarnosti, i ta činjenica je dugo čekana od strane hrvatskog naroda ovdje i treba imati svijest o toj činjenici da je to nova historijska realnost u hrvatsko-srpskim odnosima", zaključio je Pupovac.

Cijeli intervju možete pročitati ovdje.