U trećem, zaključnom dijelu feljtona o pravoslavnim sveštenicima koji su se priključili Narodnooslobodilačkoj borbi prisjetit ćemo se nekih istaknutih boraca iz redova SPC-a koji su i nakon oslobođenja nastavili graditi Jugoslaviju.
Jedan od njih je prota Alimpije Popović koji je rođen 9. decembra 1888. u Novom Sadu, gdje je i umro 6. oktobra 1967. Između dva svjetska rata bio je vrlo aktivan u društvenom životu grada, a 1931. postao je paroh Uspenske crkve. U Drugom svjetskom ratu bio je izložen represiji mađarskih vlasti, pa je već u aprilu 1941. zajedno s cijelom porodicom izveden pred streljački vod. Iako su stjecajem okolnosti to uspjeli preživjeti, paroh i dvojica sinova odvedeni su u zatvor. Njegov stan postao je važna baza Narodnooslobodilačkog pokreta, koji je tajna policija više puta tokom rata pretresala. Prota je izbjegao smrt i u Raciji koju su mađarske vlasti organizirale u januaru 1942., no u novembru 1943. u borbi protiv okupatora kod Bačke Palanke poginuo mu je sin Živko. U zadnjoj godini Drugog svjetskog rata u Popovićevoj kući često se sastajao komitet KPJ i SKOJ-a jer je protina kći Mara bila udana za Nikolu Petrovića, poznatog komunista.
Po oslobođenju Novog Sada, 23. oktobra 1944., Alimpije Popović postao je prvi predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora, odnosno prvi poslijeratni gradonačelnik, a na toj je funkciji ostao sve do 1949. Kao paroh Uspenske crkve pokušao je da popiše sugrađane stradale u Novosadskoj raciji i 21. januara 1943. održao je pomen svim žrtvama. Bio je i poslanik u Narodnoj skupštini Srbije, gdje je 1947. predložio izgradnju kanala Dunav – Tisa, a kasnije iste godine u Skupštini AP Vojvodine da se projekt kanala produži i na dionicu Tisa – Dunav. U decembru 1947. na osnivačkoj skupštini Udruženja srpskog pravoslavnog sveštenstva izabran je za prvog predsjednika Glavnog odbora, u kojem je ostao aktivan do 1955. zalažući se za demokratizaciju crkvene organizacije. Prilikom posjete delegacije udruženja Josipu Brozu Titu predložio je da se socijalno i penziono osiguranje proširi i na pravoslavno sveštenstvo, što je ubrzo i prihvaćeno i tako je, barem u nekim dijelovima biše Jugoslavije, zakonski regulirano do danas.
Na pravoslavni Božić 1944. u Kolašinu "partizani su donijeli badnjak, jašući na okićenim konjima; bila je prisutna velika masa naroda iz varoši i okoline, oduševljena ovim gestom"
Porodica Smiljanić dala je 13 generacija sveštenika, od kojih su za našu priču bitni Milan i njegov sin Mihajlo. Prota Milan Smiljanić rođen je 1891. kod Užica, a umro je u avgustu 1979. u Sirogojnu. Učestvovao je u Balkanskim ratovima pa je 1912. kao bogoslov dospio u Četvrti pešadijski puk Stefan Nemanja i borio se kod Kumanova. Bio je aktivni sudionik NOB-a i istaknuti društveno-politički radnik u NR Srbiji, između ostalog i kao poslanik u Užičkom okrugu. Od 1944. do decembra 1946. bio je prvi ministar poljoprivrede u vladi NR Srbije i provodio je agrarnu reformu. Izabran je i za potpredsjednika Prezidijuma Narodne skupštine NR Srbije, a od 1947. bio je i predsjednik Glavnog odbora Udruženja pravoslavnih sveštenika Jugoslavije. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i više jugoslovenskih odlikovanja.
Njegov brat Momčilo i sin Manojlo od ljeta 1941. borili su se u Zlatiborskoj partizanskoj četi, zbog čega su Milanu prijetili da će mu zapaliti kuću u Sirogojnu gdje je služio. To se nije dogodilo, ali su mu brat i sin poginuli u narednim mjesecima. Sve do oslobođenja partizani bi se sklanjali kod prote Milana, kod kojega bi dobili prenoćište i hranu, a poznato je da je služio i kao kurir. Nakon oslobođenja prota je kao predstavnik narodnih vlasti na Zlatibor dovlačio kamione starih guma da seljaci od njih prave opanke. Protin sin Mihajlo – Miša, također prota, inicirao je otvaranje kamenoloma "Ukrasni kamen" u kojem su bili zaposleni muškarci, a Smiljanići su se pobrinuli i da žene imaju posao pa su u okviru zadruge pokrenuli izradu izvornih rukotvorina. Zanimljivo je njegovo šaljivo obrazloženje zašto je prihvatio da bude ministar poljoprivrede. "Ocenio sam da se razumem u kajmak, sir, pršutu. Znam šta je pasulj, kupus, voće i povrće. Dobro se razumem i u ljutu i u meku, i u kleku i još poneku", kazao je Milan.
Njegov sin Mihajlo Smiljanić, koji se također priključio NOB-u, ali nije nosio pušku pa ga je, prema vlastitim riječima, bilo sram da traži Spomenicu 1941., nastavio je stopama svog oca, iako su neki tražili da se opredijeli – partija ili mantija. Slobodan Penezić Krcun koji ga je poznavao rekao mu je "ostani pošten i ne boj se što nisi u partiji, budi ono što jesi i ostavi ljudima da se uvere da si prijatelj socijalizma". Za njega je i Tito jednom poslije rata rekao da "dobar pop više vredi među ljudima, nego pet političkih". Osim što je u Sirogojnu bio predsjednik SUBNOR-a, bio je i predsjednik zadruge i delegat u Socijalističkom savezu radnog naroda Srbije i Jugoslavije.
Milan Smiljanić (Foto: Wikimedia Commons)
Na korist crkvi i državi
Uz sveštenike koji su aktivno sudjelovali u NOP-u u ovom kontekstu valja spomenuti i one koji se nisu priključili borbama, ali su pružali otpor okupatoru. Jedan od njih je Milan Macura, arhijerejski namjesnik dalmatinske srpsko-pravoslavne eparhije. Kada su Talijani 1941. internirali episkopa Irineja, Macura vodi eparhiju u teškim okolnostima jer su se mnogi njegovi kolege pomirili s okupacijom i iznevjerili narod. Njegov najstariji sin, Milan Macura Braco, učestvuje u borbama protiv okupatora, pa je u Šibeniku osuđen na 20 godina zatvora i odveden u Italiju. Njegov mlađi sin, Slobodan Macura Bondo, organizira ustanak u Bukovici i kao politički komesar bataljona gine 21. marta 1943. u borbi s četnicima, da bi 1951. bio proglašen narodnim herojem. Nakon što su mu četnici ubili sina Momčila, Milana Macuru i njegovu suprugu predaju Talijanima, koji ih odvode u Italiju. On je oslobođen zahvaljujući razmjeni, a po povratku su ga na rukama prenijeli iz Šibenika na slobodnu teritoriju. Poslije oslobođenja nastavlja voditi dalmatinsku eparhiju, a umire u Šibeniku na Svetog Savu 1955.
Platon Buzadžić rođen je u Bučju kod Pakraca i služio je po parohijama u Slavoniji. Okupaciju je dočekao u Novoj Gradiški. Ustaše ga hapse, odvode u logor u Capragu i protjeruju u Srbiju. NOP-u se priključio u septembru 1941., zajedno s čitavom porodicom, a sin mu je poginuo kao komandir čete. Nakon oslobođenja vraća se u Novu Gradišku, gdje radi na širenju bratstva i jedinstva, odnosno povezivanju pravoslavnog sveštenstva s narodnom vlašću. Bio je član glavnog odbora "Prosvjete" u Hrvatskoj i predsjednik novogradiškog pododbora, kao i član izvršnog odbora narodnog fronta u Novoj Gradiški. Jedan je od inicijatora osnivanja Udruženja srpskog pravoslavnog sveštenstva u NR Hrvatskoj, čiji je predsjednik bio od 1947. do svoje smrti 1950.
Paroh Živko S. Kostić okupaciju je dočekao na službi u Svrljigu i s porodicom se odmah priključio partizanskom pokretu: njegov brat Dragutin strijeljan je u Šapcu, a brat Predrag poginuo je 13. jula 1943. kao politički komesar Krajinskog odreda. Živka hapsi specijalna policija i odvodi u logor na Banjici, u kojem je u teškim uslovima proveo pet mjeseci. Nakon oslobođenja bio je prvi predsjednik okružnog odbora Narodnog fronta u Nišu, a po dolasku u Beograd i predsjednik Crvenog krsta IV rejona.
Alimpije Popović (Foto: Wikimedia Commons)
"Narodu sreza kolašinskog"
Ideološke podjele u narodu itekako su došle do izražaja u Crnoj Gori. Naime, iako je narod 13. jula masovno podigao ustanak, mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac i dio sveštenstva surađivali su s Talijanima i četnicima. Po dojavi Talijana da dio pravoslavnih sveštenika prelazi u aktivne partizanske redove ili su, kao jerej Novak Koljenšić, poginuli boreći se protiv četnika, ili ih mitropolit izvodi pred crkveni sud, zabranjuje im služenje vjerskih obreda i ukida parohijsku službu bez prava na penziju. No to nije pokolebalo sve sveštenike-partizane pa su četvorica njih – Jovo Žugić i Mirčeta Golović iz Nikšića, Blažo Marković iz Crmnice i Đorđije Kalezić iz Danilovgrada – 16. juna 1942. iz sela Mrkalj na Tjentištu poslanicom poručili, između ostalog, da su "svijetli primjeri crnogorskog sveštenstva iz prošlosti dali podstreka mnogobrojnom današnjem sveštenstvu da u vremenu najcrnje okupacije našega naroda od strane divljih fašističko-imperijalnih hordi ustane s puškom u ruci i bori se u redovima svoga naroda protiv okupatora i njihovih sluga. No, nažalost, nije otišlo ovim putem cjelokupno sveštenstvo, već se jedan broj primio sramne uloge i postao saradnik i sluga mrskih okupatora, kao špijun i razbijač narodne volje. Mi sveštenici i narodni borci odričemo se takvih sveštenika, bili oni arhijereji, crkvenojerarhijski činovnici ili parohijski sveštenici, jer su izdajice svoga naroda i svoga staleža. Ne priznajemo vlast nadležnih arhijereja koji su u ma kakvoj saradnji sa okupatorom, dok ne dokažu da nijesu bili narodni izdajnici".
"Pobjeda je naša! S nama je Bog, narod i naši saveznici Rusija, Engleska i Amerika", navodi se u dokumentu koji je početkom oktobra 1943. potpisao i prota Jagoš Simonović, divizijski vjerski referent i vijećnik Antifašističkog vijeća
Na tom tragu je i proglas koji je protojerej Jagoš Simonović 27. septembra 1943. uputio "narodu sreza kolašinskog", nekoliko dana nakon što su partizanske jedinice oslobodile Kolašin od dvogodišnje četničke uprave. "Kolašinci, Rovčani i Moračani, zar vaša čast i ponos nijesu trpjeli sram i poniženje gledajući okupatorske izmećare da vas terorišu u vašoj sopstvenoj kući u svojstvu povlašćenih pljačkaša koji su vam iz vaših siromašnih domova i torova plijenili sve što su htjeli i punili svoje nezajažljive jazbine po Vasojevićima, kao da to nije vaša krvlju stečena imovina. Zar vam se nije srce stezalo od bola, kada su ti isti narodni izdajnici snabdjeveni okupatorskim oružjem, konzervama i makaronima išli sa okupatorom rame uz rame da prolijevaju krv svoje braće? Zar nijeste zadrhtali pred užasnim prizorom strijeljanja na Brezi, gdje su stotine i stotine naših najboljih sinova mučenički završili svoje živote? Zar nijeste sa gnušanjem i suzama u očima posmatrali od istih ovih bandi dovođenje nejake djece i žena u italijanske logore i kazamate, kao i bezbroj još ovakvih i sličnih nedjela koje nad vama počiniše okupatorski ližisahani da bi pred svojim gospodarima položili ispit podaničke vjernosti i ropske pokornosti. Eto, ta bijedna grupa s koca i konopca sakupljenih nakaza uspjela je za dvije godine sprovesti nečuveni teror i strijeljanjem i batinama potčiniti jedan dobar dio čestitog naroda", navodi se u proglasu, uz poziv svima da se priključe NOVJ-u, dok se svima koji nisu počinili zločine a žele se vratiti kućama garantira sigurnost.
"Pobjeda je naša! S nama je Bog, narod i naši saveznici Rusija, Engleska i Amerika", navodi se u dokumentu koji je početkom oktobra 1943. potpisao i prota Simonović, divizijski vjerski referent i vijećnik Antifašističkog vijeća. On je jednako tako 1. decembra 1943. u manastiru Morača služio pomen partizanima palim kod Pljevlja u prisustvu naroda, partijskih, vojnih i drugi rukovodilaca, a vršio je opelo na sahrani partizana palih na Barama Kraljskim. Drugog dana Duhova, 5. juna 1944. kod kolašinske crkve Svetog Dimitrija govorio je na tradicionalnom saboru pred dvije hiljade ljudi, zajedno s drugim rukovodiocima.
Iz knjige "Kolašinski kraj u socijalističkoj revoluciji" Batrića Jovanovića prenosimo i podatak da su na pravoslavni Božić 1944. u Kolašinu "partizani donijeli badnjak, jašući na okićenim konjima; bila je prisutna velika masa naroda iz varoši i okoline, oduševljena ovim gestom". Sačuvan je i akt sreskog narodnooslobodilačkog odbora da se odmah nakon posta "sva nekrštena đeca imaju krstiti, a nevjenčani parovi da se vjenčaju". Sveštenici su bili dužni da obavljaju besplatno sve obrede koje vjernici budu tražili, a o ishrani njih i njihovih porodica brinuli su se narodnooslobodilački odbori.
Sahrana Pere Četkovića 1943. po pravoslavnom obredu (Foto: Wikimedia Commons)
Pali u borbi
Dug je i popis pravoslavnih sveštenika, monaha i bogoslova koji su u svim krajevima Jugoslavije stradali boreći se u NOB-u. Ivanjički paroh i predratni opozicioni lider Dragoljub Milutinović bio je na čelu ustanka u svom kraju, a onda se priključio partizanima. Održavao je vezu s Ivanom Ribnikarom iz čije je vile u Beogradu 4. jula 1941. KPJ poslala poziv na ustanak, pa je kao javorski vojvoda pomogao Titu da ode u partizane tako što mu je dao četiri četničke legitimacije s kojima je u septembru mogao putovati na slobodnu teritoriju. Štoviše, bio je s Titom u pratnji do Užičke Požege. U nastavku putovanja Tito i njegova grupa nabasali su na četnike, ali su ih Milutinovićeve legitimacije spasile.
Prema "Spomenici pravoslavnih sveštenika – žrtava fašističkog terora i palih u narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945", on je potpisao četničke legitimacije i za Ivana Milutinovića, Aleksandra Rankovića i Ivu Lolu Ribara. Kada su četnički komandanti krenuli u legalizaciju odreda pri Nedićevoj vladi da bi se obračunali s komunistima, na osnovu dogovora s Titom, Ivom Lolom Ribarom i Ribnikarom, Milutinović je nastavio borbu kao komandant javorskog partizanskog odreda. Zarobljen je, a zloglasni četnik Boža Javorac mučki ga je ubio 20. januara 1942.
Svešteniku Andreji Božiću koji je 1941. bio zatočen u Kragujevcu ljotićevac Marisav Petrović je rekao: "Šta veliš, pope Andro, sada kada je tvoj život u mojim rukama? On mu je odgovorio: Kada je, Marisave, moj život u tvojim rukama, onda mi i ne treba." Sutradan je strijeljan.
Vladimir Bukilić, bogoslov kojega je rat omeo da bude rukopoložen, prema liku iz "Gorskog vijenca" prozvan Pop Mićo, postao je komandant Druge južnomoravske brigade, a poginuo je u jurišu na mitraljesko gnijezdo u proljeće 1944. na Pasjači kod Niša. Proglašen je narodnim herojem.
Paroh Živojin Atanacković, poznat i kao pop Dina, bio je mitraljezac u Kosmajskom odredu. U borbi protiv Nijemaca, ljotićevaca i četnika 17. novembra 1941. kod Rudnika teško je ranjen, a nakon sat vremena je podlegao ranama.
Jeromonah Timotej Petrović iz Oraškog odreda poginuo je krajem 1941. po povratku s Kadinjače u borbi protiv četnika.
Savo Đukanović, asistent na beogradskom Bogoslovskom fakultetu, po slomu crnogorskog julskog ustanka 1941., u kojem je bio jedan od vođa, pokušava organizirati otpor u zavičaju, ali ga 1942. hapse četnici i "zelenaši" i predaju Talijanima, koji ga strijeljaju 14. jula iste godine. Prije nego što je pogubljen poručio je: "Ne priznajem sud pod okupatorom."
Protu Mirčetu Golovića iz Nikšića, koji se sa svojih šestoro djece priključio partizanima, zarobili su 1942. četnici, okačili mu ovnujsko zvono oko vrata, što je izazvalo revolt u narodu, i predali ga Talijanima. Oni su ga u zatvoru u Podgorici držali do maja 1943., kada je razmijenjen, da bi u junu iste godine poginuo na Sutjesci.
Popa Momčila Nešića iz Kosovske Mitrovice balisti su ujesen 1943. prijavili Nijemcima, koji su ga otpremili u zatvor Gestapoa gdje je pjevao dok su ga gestapovci strahovito mučili i na kraju ustrijelili.
Kako se navodi u literaturi, četnici su zbog simpatija prema NOB-u, osude kolaboracije ili nepokoravanja njihovim starješinama smaknuli vranićkog paroha Borivoja Gavrilovića, parohe Milisava Perišića i Nebojšu Popovića u žičkoj eparhiji, popove Aleksandra Markovića i Jeremiju Isakovića u šumadijskoj eparhiji, Živorada Markovića u šabačko-valjevskoj eparhiji, studeničkog sabrata Mateja Damnjanovića, Iliju Buđina i Josifa Bragina iz braničevske eparhije. Popa Damjana Damjanovića ubili su ljotićevci jer je narodu prokazivao njihovu izdaju.
Sveštenik i paroh iz Paučja kod Đakova Jovan Zec po proglašenju NDH pobjegao je u Srbiju, ali ga je rukovodstvo NOP-a iste godine uputilo da organizira partizanske grupe na Psunju i Papuku. Pop Jole, kako su ga zvali, izrastao je u jednog od vodećih ljudi partizanske borbe na tom području. Stradao je krajem decembra 1941. u šumi Hrastik, gdje su partizani postavili zasjedu ustašama i domobranima.
(Kraj)
Prvi dio feljtona možete pročitati ovdje.
