U prošlom broju Novosti, u svojoj kolumni "Uvrede & podmetanja", a pod naslovom "Oklopno pravoslavlje", Viktor Ivančić oštro kritizira patrijarha Porfirija zbog "desantnog ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju".
Okosnicu teksta čine dvije tvrdnje:
1. Trajna zadaća Srpske pravoslavne crkve je širenje nacionalističkog zla.
2. Postoji šačica pravoslavnih svećenika koji se suprotstavljaju temeljnoj misiji SPC-a, proizvodnji i distribuciji nacionalističkog zla, no jedno je sigurno, Porfirije među takve ne spada.
Bez obzira na naziv kolumne, neku vrstu upozorenja unaprijed, Viktorovi napisi nisu (samo) uvrede (iako ih, brat-bratu, ima), a još manje podmetanja; obično su to dobro argumentirani članci i, u pravilu, protiv nepravdi i moćnika. Baš zato bi trebalo polemizirati o tvrdnjama s kojima se jednom ne slažem i za koje mislim da su netočne.
Promjena prakse ne ide lako ni kad su ciljevi na koje se organizacija poziva visoko etični, a metode u skladu s ciljevima. Često tu promjenu čini jedna manja grupa unutar organizacije, svjesna i "temeljne misije" i devijacije
Širenje zla, u ovom konkretnom slučaju u obliku nacionalističke netrpeljivosti, niti je trajna zadaća niti je deklarirana politika Srpske pravoslavne crkve (ovdje je riječ o SPC-u, slična argumentacija mogla bi se upotrijebiti i za Katoličku crkvu). Deklarirana politika SPC-a je zagovaranje mira, širenje bratske ljubavi, pomoć bližnjima, tolerancija i suradnja s drugim vjerskim zajednicama. Ograničimo li se u ovoj polemici na zadnjih 30 godina, praksa, nažalost, govori o trajnoj devijaciji od tih proklamiranih ciljeva. O devijaciji, u dijelu klera, prema širenju nacionalističke netrpeljivosti, prema sasvim "nekršćanskoj" neosjetljivosti za stradanja "onih drugih", prema povezanosti koju Balašević posprdno naziva spregom "popova, topova i lopova". Tu argument – da širenje nacionalističkog zla nije trajna zadaća SPC-a – izgleda tanak; logično je pitanje koja je razlika između trajne zadaće i devijacije koja traje. Bitna je razlika da je praksu koja je u suprotnosti s proklamiranim ciljevima, dakle zadaćom organizacije, lakše ispraviti nego praksu koja je demonstracija samih ciljeva.
Promjena prakse ne ide lako ni kad su ciljevi na koje se organizacija poziva visoko etični, a metode u skladu s ciljevima. Često tu promjenu čini jedna manja grupa unutar organizacije, svjesna i "temeljne misije" i devijacije. To vodi do druge tvrdnje u Viktorovom tekstu kojoj mogu suprotstaviti svoje dosadašnje iskustvo i brojne primjere Porfirijevog dosadašnjeg javnog djelovanja. Porfirija poznajem s različitih skupova od 2008. godine, više se družimo i povremeno razgovaramo otkada je kao mitropolit došao u Zagreb. Sve moje iskustvo govori da se radi o tolerantnom i dobronamjernom čovjeku kojem su i proizvodnja i distribucija nacionalističke netrpeljivosti strani. Među njegovim izjavama koje taj dojam potvrđuju spada i govor održan prije desetak dana u Jasenovcu, a povodom 80 godina od osnivanja jasenovačkog koncentracionog logora. U tom govoru Porfirije, između ostalog, ističe da se ne osporava nikome da bude Srbin, Crnogorac, Hrvat, Bošnjak, Albanac, da SPC podržava da svako bez straha bude ono što jest. Pravi značaj tih riječi vidi se kad se usporede s izjavama nekih, danas pokojnih, velikodostojnika SPC-a, da su "Srbi u Crnoj Gori u gorem položaju nego u NDH", a da će "Crnogorci postati Vatikanci" (patrijarh Irinej), ili da je "crnogorska nacija kopile Milovana Đilasa iz Titovog Jajca" (mitropolit Amfilohije).
Dolazak helikopterom i pod zaštitom teško naoružane policije u Cetinje mislim da je bila greška. U razgovoru s novinarom Novosti, književnik Svetislav Basara smatra da bi skromni dolazak Porfirija pješice i ljudski razgovor s prosvjednicima, što bi Porfirijevom karakteru bilo bliže i što je on mogao učiniti, smirio situaciju. Basara je skeptičan po pitanju da li Porfirije može izdržati pritisak strukture kojoj je formalno na čelu, a koja će ga, po mišljenju Basare, "staviti pod kontrolu ili uništiti". Epizoda s popovima koji u crkvi, prije Porfirijevog dolaska, pjevaju "Kad se vojska na Kosovo vrati", zorno pokazuje da će odmak od sirovog nacionalizma zahtijevati svu Porfirijevu upornost, mudrost i vjeru.
Ljudi koji znaju Porfirija mogu se samo nadati da će Porfirije kao čovjek kojeg su upoznali odrediti ponašanje Porfirija kao patrijarha.
