Prije godinu dana Željka Pokupec bila je zagrebačka županijska državna odvjetnica, a onda je napravila pogrešku i podignula optužnicu protiv general bojnika Željka Sačića za ratni zločin u Gruborima i Ramljanima. Sačić je bio optužen za zataškavanje istrage i krivotvorenje izvještaja o ubojstvu šestoro ljudi, uglavnom staraca, u Gruborima te za spaljivanje Ramljana. Umjesto sudskog epiloga, uslijedila je smjena tužiteljice u režiji glavnoga državnog odvjetnika Dinka Cvitana, s argumentom da se o tom predmetu ‘od posebnog državnog interesa’ nije konzultirala s DORH-om i da je optužnica, navodno, bila manjkava. Štoviše, ovih je dana iz DORH-a stigla vijest da se protiv Sačića i Frane Drlje obustavlja istraga u slučaju Ramljana, sela koje su pripadnici Antiterorističke jedinice Lučko, bez ikakvog vojnog razloga, spalili 26. kolovoza 1995., dan nakon masakra u Gruborima. Tek na inzistiranje novinarke ‘Jutarnjeg lista’ Slavice Lukić iz Državnog je odvjetništva procurilo da se protiv Sačića obustavlja i istraga vezana uz Grubore, pokrenuta prije šest godina! Glasnogovornica ŽDO Zagreb Dunja Pavliček-Patak objasnila je kako se protiv Sačića istraga obustavlja zbog nedostatka dokaza, ali i da postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo pomoći počiniteljima, no za njega je 2001. nastupila zastara. Zbog čega su u DORH-u prešutjeli da su zapravo oslobodili Sačića svake sumnje za Grubore, nije poznato; ostaje nada da to nije zato što je i to pitanje ‘od posebnog državnog interesa’.
Ovom odlukom DORH-a nastavlja se nečuvena blamaža hrvatskog pravosuđa u vezi jednog od najbizarnijih zločina koje su hrvatske snage počinile tijekom rata. Podsjetimo, u Grubore su 25. kolovoza 1995. u sklopu akcije ‘Obruč’, kojom se ‘čistio’ teren Krajine od navodno zaostalih pobunjeničkih grupa, ušle četiri skupine od po desetak specijalaca. Dvije od njih vodili su Drlje i Božo Krajina; kasnija je istraga pokazala kako se ubojice, dakle dvadesetak potencijalnih krivaca, kriju u skupinama pod njihovim zapovjedništvom, pa su se obojica našla na optuženičkoj klupi. Na suđenju na Županijskom sudu u Zagrebu, prije godinu i pol, oslobođeni su krivnje, iako je sudac u obrazloženju presude rekao kako je nepobitno dokazano da su pripadnici ATJ Lučko počinili zločin, ali nije utvrđeno tko je konkretni počinitelj. Vrhovni sud vratio je suđenje na početak i to je posljednja šansa da se barem neposredni počinitelji kazne.
Prvim je suđenjem prodefiliralo 70-ak svjedoka, od kojih su mnogi u vrijeme zločina bili specijalci: bez imalo srama, izjavljivali su da se ničega ne sjećaju, a mnogi su ‘zaboravili’ i kako im se zvao zapovjednik. Jedan od njih, Branko Balunović, izjavio je da mu je suborac Marijan Šoša ispričao kako se susreo s optuženim Drljom. ‘Rekao si mi da te Drlje odveo u šumu, zatvorio automobil, izvadio pištolj i rekao da će te zakopati u toj šumi ako progovoriš. Rekao si mi da je Drlje ubio dvoje ljudi, a da je Igor Beneta iz šume došao krvav i tražio da se obriše’, kazao je prilikom suočavanja s bivšim kolegama, koji su mu poručivali da laže (Igor Radočaj mu je dobacivao da sve govori po nalogu Milijana Brkića). Balunovićevo svjedočenje, očito, nije uvjerilo suca Zdravka Majerovića, a njegovo obrazloženje presude nije impresioniralo Vrhovni sud…
Na suđenju Drlji i Krajini Sačić se pojavio kao svjedok, pa izjavio da je čuo tko bi mogli biti krivci: ‘Čuo sam, a… to bi bilo… doista, nemam nikakvih dokaza za to.’ Sačića se godinama sumnjičilo da je lažirao izvještaj o ratnom zločinu u Gruborima tako što je bezrazložno ubojstvo petoro staraca i jednog 47-godišnjaka prikazao kao oružani sukob. Podsjetimo, četiri su osobe ubijene vatrenim oružjem, a dvije zaklane. Slučaj vjerojatno, kao i mnogi drugi, nikada ne bi završio na sudu da se u neposrednoj blizini nisu našli pripadnici UN-a. U jednom su se trenutku na cesti mimoišli s policijskim džipovima koji su išli prema Gruborima, da bi nakon pola sata uočili dim iz sela koje je već gorjelo, a oni koji su se ondje zatekli bili pobijeni. Kamere UN-a snimile su poprište zločina, čime su Grubori postali najbolje dokumentiranim ratnim zločinom nakon ‘Oluje’, no to nije spriječilo generala Ivana Čermaka da dan nakon zločina, na ulazu u Grubore, pred kamerama HRT-a notorno slaže kako je to selo bilo pobunjeničko uporište u kojem su se vodile borbe i da su ‘pobunjenici’ pobijeđeni uz pomoć specijalaca.
Željko Sačić danas najavljuje tužbu protiv države, jer je u pritvoru proveo 66 dana i jer se ne osjeća dokraja oslobođenim svake sumnje, a smeta mu i točka za koju je nastupila zastara. ‘Ne možeš biti malo nevin a malo kriv, hoću da se to raščisti…’, poručuje. Danas za svoj progon optužuje samo Mladena Bajića, a svojedobno je podigao kaznenu prijavu protiv tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka, zamjenika ravnatelja policije Milijana Brkića i visokih policijskih službenika Olivera Grbića i Vitomira Bijelića. Ovako je u ‘Novom listu’ od 22. siječnja 2014. prepričao svoje hapšenje: ‘Taj me dan u osam sati ujutro telefonski nazvao Brkić i tražio da se nađemo na kavi. Govorio sam mu da se upravo spremam otići u vinograd, ali Brkić je inzistirao da se odmah moramo naći. Pristao sam nakon njegovog nagovaranja i dogovorili smo susret u restoranu Texas House. Stigao sam tamo za pola sata i nisam ni sjeo kad je ušao Brkić s dvojicom policajaca. Pomislio sam, kakva će ovo biti kava? Čim mi je Brkić prišao, rekao mi je da se uopće ne radi o kavi, nego da sam uhapšen zbog Grubora. Stoga nismo ništa naručili. Pokušavao sam mu pojasniti da ja nemam ništa s Gruborima, ali Brkić je samo pričao da se sve mora razjasniti i da krenem s njima. Molio sam ga da se barem javim supruzi, tako da se ne bi šokirala kad mediji objave da sam uhapšen, no Brkić mi to nije dopustio. S obzirom na to da sam se dovezao službenim autom koji mi je na korištenje dao Milan Bandić, jer sam mu tada pomagao u njegovoj predsjedničkoj kampanji, tražio sam Brkića da mi makar omogući da nazovem nekog kako bi svratio po auto. Na to je nekako pristao, pa sam nazvao jednog prijatelja, ključeve od auta ostavio na šanku i pošao s Brkićem. Ukratko, pokupili su me kao zadnje kriminalističko smeće.’
Malo-pomalo Karamarko (koji je nakon hapšenja specijalaca 2009. izjavio da je ‘pravda spora, ali dostižna’) i Brkić (koji je specijalce u dogovoru s Bajićem zvao telefonom i upozoravao da će uskoro biti uhapšeni) nestaju iz Sačićevih optužbi. U medijima se nekoliko dana nakon obustavljanja istrage protiv Sačića pojavila informacija kako je upravo on Mostov kandidat za ministra unutarnjih poslova. ‘U vrijeme uhićenja ja sam bio mladi intelektualac, do danas bih bio sveučilišni profesor’, ispričao nam je jednom prilikom Sačić, koji ipak nije zasjeo u ministarsku fotelju, ali mu je valjda i samo spominjanje vlastitog imena na toj funkciji ublažilo ‘duševne boli’.
