Sunčano i vruće ljetno poslijepodne četvrtka u São Paulu zasjenila je tužna vijest, vijest koje su se mnogi ljubitelji nogometa u zemlji i svijetu već neko vrijeme pribojavali. Bolnica Albert Einstein objavila je da je preminuo, u 83. godini života, Edson Arantes do Nascimento, čije smo nogometne majstorije i krasne golove gledali, pamtili i, pojavom youtubea ponovo mogli vidjeti, koga je cio nogometni i nenogometni svijet poznavao pod nadimkom Pelé.
Umro je od višestrukih zatajenja vitalnih organa, pošto je izgubio utakmicu protiv raka debeloga crijeva, koju je s njim igrao dvije godine.
Neosporno najbolji nogometaš svih vremena, titula o kojoj se ne raspravlja, bar među razboritim osobama koje su gledale nogomet između 1956. i 1977. godine, godina njegove blistave karijere u kojoj je postigao 1.283 gola i osvojio pet titula svjetskoga prvaka - dva za svoj klub Santos i tri za brazilsku reprezentaciju.
Svijet, a na prvom mjestu francuska štampa cijeli ga je život zvala Kraljem: Kralj Pelé. Svojedobno je engleska novina The Sunday Times otišla još i dalje pitanjem i odgovorom "Kako se piše Pelé?" "Slovima GOD." (God je engleska riječ za boga.)
Godine 1980. ga je francuski sportski dnevnik L'Équipe dodijelio titulu sportaša stoljeća.
Pelé je veličanstveno pucao i lijevom i desnom nogom, glavom zabijao golove otvorenih očiju, krasne golove, kao nitko drugi, dodavao tako vješto i precizno da bi se iznenadili i njegovi suigrači, grudima smirivao visoke lopte kao da uljuljkuje bebu u san, prije no što bi loptu nježno spustio i još je u zraku vješto zahvaćao i upućivao u gol ispraćenu pogledom nemoćnoga golmana, driblao jednoga, dva ili tri protivnička igrača loptom zalijepljenom za kopačku.
Nije baš bio dobrica. Premda religiozan, nije okretao i drugo lice kad bi dobio udarac, uzvraćao je gotovo neprimjetno laktom, tek malo podignutim đonom ili naprosto promišljeno nehotičnim udarcem.
A igrao je zaista kao božanstvo, dobro su to primijetili Francuzi i Englezi u medijima.
Svijet je za nj doznao i počeo mu se diviti na Svjetskom prvenstvu 1958. u Švedskoj, na kojem je kao klinac od 17 godina zabio šest golova, jedan važniji od drugoga: jedini gol protiv Walesa u četvrtfinalu, tri od pet protiv Francuske u polufinalu i dva od pet pobjedničkih golova u finalu protiv Švedske.
Dva mjeseca prije no što je napunio 22 godine već je zabio 500 službenih golova (tu će brojku mnogo kasnije Romário dostići tek s 31 godinom).
Kad mu je bilo 29 godina, zabio je svoj tisućiti gol, 11 je puta bio najbolji strijelac prvenstva Države São Paulo, 1951. je zabio 111 golova. I svaki put jedan ljepši od drugoga, lijevom nogom, desnom nogom, škaricama, glavom, iz slobodnoga udarca, uklizavanjem, iz penala, više njih i izravno iz kornera.
Veliki brazilski pjesnik Carlos Drummond de Andrade (1902-1987) jednom je napisao "nije teško zabiti hiljadu golova kao Pelé - teško je zabiti jedan gol kao Pelé".
Izuzetan kakav je bio, nije se sramio svojih ljudskih slabosti. Priznao je da su mu noge drhtale prije nego je zabio penal kojim je postigao 1000. gol, 1969. - za jubilarni su gol baš trebali stadion Maracanã i čitav svijet utihnuti i suspregnuti dah, da budu koncentrirani i da jasno vide taj povijesni trenutak.
Ili, povjerio je javnosti da je od uzbuđenja plakao prije svoje posljednje utakmice na svjetskim prvenstvima, u Meksiku, 1970. protiv Italije, kad je postigao prvi gol pobjede od 4 naprama 1, koja je Brazilu donijela titulu trostrukoga šampiona i definitivno vlasništvo zlatnoga pehara Julesa Rimeta.
Teško je napisati nekrolog koji bi popisao sve pothvate Kralja Peléa, nesumnjivo najpoznatijeg Brazilca u ovih 522 godine brazilske povijesti i jednoga od najpoznatijih imena uopće u povijesti čovječanstva, popularnijega svojedobno i od Beatlesa i od coca-cole.
Folha de São Paulo zaključuje svoje posmrtno slovo obaviješću da ne, nije istina da je umro Pelé. Umro je Edson Arantes do Nascimento, a Pelé ne može umrijeti. I u pravu je, ne može.
