Novosti

Svijet

Otac, sin i Palestina

U desetak knjiga koje je dosad napisao Raja Shehadeh se bavi poviješću svoje obitelji paralelno s analizom društvenih promjena na Zapadnoj obali. U najnovijoj se fokusira na svoj odnos s ocem, Azizom Shehadehom, koji je imao drukčiju političku viziju Palestine pa im je odnos obilježila distanca

Knjiga "Odlazak kući: Šetnja kroz pedeset godina okupacije" (2019.) palestinskog pisca i pravnika Raje Shehadeha otvara se citatom iz "Giovannijeve sobe" Jamesa Baldwina: "Možda dom nije mjesto, nego neopoziva okolnost." U najnovijoj knjizi, "Mogli smo biti prijatelji, moj otac i ja" (2022.), Shehadeh se ponovno vraća toj neopozivoj okolnosti, fokusirajući se na odnos s ocem, Azizom Shehadehom. I njegov je otac bio pravnik, ali se metodama rada i političkom vizijom Palestine razlikovao od sina, pa im je odnos obilježila distanca.

Iskorak u pronicljivosti i slojevitosti pisanja o odnosu s ocem mnogi sinovi-pisci duguju Baldwinovoj zbirci eseja "Bilješke o sinu domorocu" (1955.) – od shvaćanja da iza osjećaja mržnje obično leži bol s kojom se osoba nije spremna suočiti do oslikavanja uloge društva u stvaranju očeva i sinova i njihovih odnosa. Za razliku od Baldwina, Shehadeh se ne obračunava s mržnjom prema ocu, nego s činjenicom da je, osim plošnog poznavanja političkih mu stavova, njegov otac čovjek kojeg nije upoznao i koji nije poznavao njega.

"Godinama sam živio kao sin čijim je svijetom vladao bazično dobronamjeran otac s kojim sam se privremeno borio. Bio sam siguran da se krećemo, uvijek krećemo, prema konačnoj sretnoj obitelji i da ćemo jednog dana živjeti skladno. Kad je umro prije nego što se to moglo dogoditi, morao sam se probuditi iz fantazije", piše u "Mogli smo biti prijatelji".

U desetak knjiga koje je dosad napisao Shehadeh se bavi poviješću svoje obitelji paralelno s analizom društvenih promjena na Zapadnoj obali. Godine 1982. objavljeni su mu prvi dnevnički zapisi, a posljednjih je pola stoljeća nastavio mapirati rane u svome obiteljskom stablu i one na stablima maslina na brdima oko Ramale. Primjerice, u knjizi "Palestinske šetnje: Bilješke o krajoliku koji nestaje" opisuje sedam šetnji u periodu od 1978. do 2007. na području Ramale, Jeruzalema i Mrtvog mora. Iz koraka u korak čitateljima dočarava okupatorsku arhitekturu i infrastrukturu, kako je postalo lakše iz Ramale putovati u Kinu nego u Gazu, a duge šetnje brdima, dokoličarski gušt nekad poznat kao sarha (besciljno lutanje), za Palestince se pretvorio u nemoguću misiju. Kao što se ranjava i tjera ljude, tako po brdima ginu i životinje i biljke. Nešto od ekosustava ipak preživljava, onoliko koliko je potrebno za doseljenike, turiste i hodočasnike, mjera koja krajolik i dalje čini "biblijskim" – nešto maslinika, kamene gradnje, stada stoke i ljudi koji sve to svojim radom održavaju. A to su uglavnom Palestinci, tu da proizvedu krajolik i nestanu.

Rajin je otac Aziz 1948. protjeran iz lučkog grada Jafe i nastanio se u Ramali, u kojoj se 1951. rodio Raja. U Ramali je obitelj Shehadeh ranije imala vikendicu, a povratak u provincijski život (Ramala je tada bila maltene selo) teško im je pao. Raja se pita kako se njegova majka osjećala kad je najednom završila u kući pokraj štale s kravama, nakon dobrostojećeg života u gradu u kojem je njezin suprug vodio uspješan odvjetnički ured. Taj je detalj dobar indikator klasne pozicije Shehadehovih, a indikativno je i to da je u njegovim knjigama malo prostora posvećeno onima koji su u to doba živjeli u jednoj sobi koju su dijelili s kravama.

Ramala se u međuvremenu razvila u de facto glavni palestinski grad, ali unatoč prosperitetu i hipsteraju Shehadeh je opisuje kao fino uređenu ćeliju, mjesto u kojem je svako zadovoljstvo otupljeno neprestanim lošim vijestima. Iako je čitav život proveo u tom gradu, Shehadeh se osjeća lišenim doma. Njegova je otuđenost druge vrste od one koja dominira izgnaničkim palestinskim književnim kanonom. Mahmud Darviš je govorio da mu je i jezik postao egzil, a "metafora Palestine jača od Palestine stvarnosti", dok Murid Barguti u memoarima "Vidio sam Ramalu" (1997.) konstatira da je Palestincima Izrael "uzeo zemlju pjesme i ostavio pjesmu o zemlji". Pisac i marksist Ghassan Kanafani u "Povratku u Haifu" (1969.) pita se što je domovina: jesu li to dvije stolice što su ostale u sobi u koju se vraća nakon dvadeset godina, stol, slika Jeruzalema na zidu, stablo hrasta, balkon, očevi, njihovi sinovi?

Shehadeh živi na rodnoj grudi, čak je i vlasnik dobrog komada zemlje, ali i dalje nema kontrolu nad svojom svakodnevicom – od kretanja neposrednom okolinom do posla koji radi. Važne dodirne točke u tome imaju on i Emile Habibi, palestinski pisac i jedan od osnivača Komunističke partije Izraela, koji je život proveo na potezu od Haife do Nazareta, a po želji mu na nadgrobnom spomeniku piše da je "ostao u Haifi". Kao i u Habibijevim djelima, Shehadehova je Palestina iscrpljujuća, čemerna, do bola i od bola smiješna. Velike uzvišenosti i herojstva među ljudima nema, a ni izraelski građani prvog reda ni židovski doseljenici nisu karikature krvoločnih neprijatelja.

Prvi susret s doseljenicima, grupom koja je zauzela palestinsku zemlju u selu Beit'Ur, Shehadeh opisuje kao susret sa skupinom "ljudi ozbiljnog izgleda" koji su "djelovali ljubazno" i "potpuno predani onome što su radili". Iako stvar nikad eksplicitno ne postavlja na taj način, kroz njegove se knjige atmosfera pomiče od mozganja o tome što je domovina prema pitanju – zašto uopće domovina? Čemu služi, što nadomješta? Nacionalno pitanje, na kraju krajeva, nije pitanje nego odgovor, loš odgovor u vremenu koje diktiraju kapitalističko-kolonijalne sile.

Tu se ponovno vraćamo njegovom odnosu s ocem – Aziz Shehadeh je sredinom prošlog stoljeća bio jedan od prvih zagovaratelja dvodržavnog rješenja za Palestince i Izraelce. Metode koje je kao odvjetnik koristio nisu uvijek bile po uzusima struke, pa je završavao u zatvoru s komunistima i nacionalistima, a nije bio drag ni izraelskim vlastima ni PLO-u. Za izraelske je vlasti bio previše gorljiv oko prestanka okupacije, a za tadašnji je PLO malo previše govorio o miru. Ubijen je 1985. ispred kuće u Ramali, a pretpostavlja se da ga je ubio Palestinac koji je surađivao s izraelskim vlastima. Slučaj je zatvoren prije nego što je istraga dovršena, a obitelj Shehadeh ni skoro 40 godina kasnije sa sigurnošću ne zna tko ga je i zašto ubio.

Raja je tada bio u ranim tridesetima i počeo je raditi kao odvjetnik. U ideju dvodržavnog rješenja nije vjerovao, a za razliku od oca kojemu je fokus bio na okončanju okupacije, Rajin je odvjetnički put obilježilo referiranje na ljudska prava. Ne radi se toliko o pitanju izbora koliko o biljegu vremena, dominantnih narativa i metoda političkog organiziranja u periodu u kojem su otac i sin djelovali. Kasnije je i Raji postalo jasno da su dometi ljudskopravaškog pravničkog zagovaranja prilično oskudni, pa tako u jednom intervju kaže: "Mislio sam da bi informiranjem ljudi o zakonu i promjenama koje Izrael radi na okupiranim područjima međunarodno pravo moglo biti provedeno. Ali prokazivanje raznih pravnih smicalica koje se koriste da bi se opravdalo otimanje zemlje i svi pokušaji da se ospore na sudu nisu bili važni. Pravni aspekt je bio samo fasada."

Dio takvih shvaćanja dolazi mu i dok pregledava očevu arhivu i rekonstruira njegove pravne i političke aktivnosti. Potentnost kategorija nacije i ljudskih prava u tom je procesu rasplinuta, ali nije jasno što bi na njihovo mjesto trebalo doći. Kroz sate provedene s očevom arhivom rađa se i bliskost koju je Raja čitav život priželjkivao, odnos koji ni u posmrtnoj razdvojenosti ne nastaje sam od sebe, nego kroz otvorenost, znatiželju i rad.

"Ja sam ono što su od mene napravili vrijeme, okolnosti, povijest, ali sam, zasigurno, i više od toga", piše James Baldwin, kojemu otac umire uoči pobuna u Harlemu 1943. i u naslijeđe ostavlja bijes. Borba počinje od vlastitog srca, u uznemiravajućoj složenosti nas samih. Valja prvo, piše Baldwin, unutar te mreže kontradikcija, gladi i straha pronaći snagu koja će nas osloboditi od nas samih. Prošlost, kao i izgledi za budućnost, ostaju užasni onoliko dugo koliko ih odbijamo iskreno procijeniti. Nema ni u njega ni u Shehadeha na kraju sretne obitelji, ali ima ogoljenih odnosa, iskrenog suočavanja. Kao i s domovinom i nacijom, u atmosferu se ne lansira samo pitanje o tome što je obitelj, nego i zašto obitelj. Žrtveni jarci su raščarani, stol je prazan, a što će se na njega dalje metnuti, nitko ne zna.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Svijet

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više