Gdje se mi mladi možemo ovako veseliti, da nije koncert i da nisi pijan, zapitala se Stela iz Stubičkih Toplica koja je prvi put prodavala majice na štandu u Kumrovcu na Danu mladosti-radosti, svetkovini posvećenoj nekadašnjem Danu mladosti i rođendanu, istina netočnom datumu, Josipa Broza Tita. Stela i njen kolega Marko su u srednjim tridesetima, on je i lani bio u Kumrovcu. Viđenim su oduševljeni, Stela posebno.
- Ljudi su veseli, ništa im ne smeta, bitno je da nisu žedni. Danas ovdje svi imaju osmijeh od uha do uha, napunjeni su pozitivom. Traže majice i za bebe, ljudi svih uzrasta ima, opisuje nam svoje dojmove Stela. A majice su prilagođene publici, na njima dominiraju Tito i Grunf.
Marko uspoređuje prošlu i ovu godinu. Zaključuje da je osjetno više ljudi, lani je još bila korona, a to da je osjetno više ljudi vidi po prodaji. Pola dva je, na pozornici nekoliko desetaka metara od njihova štanda traje koncert TBF-a, njihov prvi u Kumrovcu, i oni su doprinijeli produžetku svečarskog programa time i zadržavanju ljudi u Titovom rodnom mjestu.
- Lani bi u ovo doba micali štand, ove godine tek počinje. Jako smo sretni, a sretni su i posjetitelji. Vidi se da jedva čekaju sljedeću godinu, zadovoljno se smješka Marko. Stela zaključuje da mnogi posjetitelji doma trebaju asistenta, doista, mnogi su na štakama, a ovdje svi hodaju. Čudi se, i divi, njihovom odnosu prema Titu.
- Ja nikad neću plakati za Plenkovićem, ni za Milanovićem (Marko se ubacuje i kaže da on neće ni za Mesićem ni Josipovićem), a ovi ovdje plaču za Titom i ljube njegovu sliku. Ja to ne mogu shvatiti, a jako mi se sviđa. Dva svijeta. Ovo mi je odlično, kao da nisam u Hrvatskoj. Sve je lijepo, ovo je nešto najmirnije što sam doživjela, a to je nešto kao politički skup, divi se starijim generacijama Stela. Marko dodaje da su ovi danas prolazne figure, Tito nije i poentira "ne bih ja tako za Luku Modrića kako oni za Tita".
Obitelj Jagodić – naši nisu ni naši, ni Austrijanci, nego Bosanci (Foto: Tihomir Ponoš)
Bilo je u subotu u Kumrovcu i dosta veterana Dana mladosti-radosti, s mnogo dolazaka. Ne čudi to, okupilo se, procijenili su organizatori iza Saveza društava Josip Broz Tito Hrvatske i Saveza antifašističkih boraca i antifašista, deset tisuća ljudi. Među veteranima je obitelj Jagodić, izvorno iz Živinica pored Tuzle, realno iz austrijskog Klagenfurta gdje su odselili prije rata. Nedžat je imao 14 godina kad je Tito umro, a mladost pamti kao "lijepo vrijeme. Svugdje pjesma, drugarstvo, ljubav".
- Disao sam punim plućima u Jugoslaviji, bio sam sretan, a sad sam tijesan, granice su skučene. Džaba demokratija, EU i NATO kad je sve potišteno. I Slovenija i drugo, žali se. Djeca su im rođena u Austriji. Pitamo jesu li Austrijanci. Supruga odgovara da nisu. Pitamo jesu li naši. Odgovara da nisu ni naši, nego su Bosanci.
Ja nikad neću plakati za Plenkovićem, ni za Milanovićem, a ovi ovdje plaču za Titom i ljube njegovu sliku. Ja to ne mogu shvatiti, a jako mi se sviđa. Dva svijeta. Ovo mi je odlično, kao da nisam u Hrvatskoj. Sve je lijepo, ovo je nešto najmirnije što sam doživjela, a to je nešto kao politički skup, rekla je Stela
Među kumrovečkim veteranima je i Salih Brkić, predsjednik Društva antifašista Josip Broz Tito Tešanj koji na sebi ima majicu s Titom, ali drvarskim. Rođen je 1944., dolazi svake godine. U Titovo doba je bio ponosan, dostojanstven, cijenjen u svijetu, a voli putovati.
- Danas u vrijeme demokracije sam potcijenjen, osramoćen, neću reći osiromašen jer sam bogat u duši, kazuje nam Salih i zaključuje da on i njegovi kolege šire bratstvo i jedinstvo, idu svuda po Jugoslaviji (nije rekao "bivšoj Jugoslaviji"), "a naša politika je prijateljstvo".
Nisu svi nostalgični prema prošlosti i kritični prema sadašnjosti. Nailazimo na bračni par, Tomislava i Mariju, iz prekograničnih Brežica. Bicikliraju, Slovenci su odavno masovno otkrili rekreativno bicikliranje. Lijepo im je u Kumrovcu, dolaze i inače, ne samo na Dan mladosti-radosti. Lijepa im je to tura od sat i pol vožnje. Kad je umro Tito imali su 22 godine. Marija za Tita kaže da je "naša zgodovina" i ne daje nikakve ocjene o njemu. Oboje tvrde da je danas bolje nego što je nekad bilo, Marija tvrdi da će za deset godina biti još bolje. Od svih ljudi s kojima smo razgovarali u Kumrovcu, optimizam stanuje samo kod Slovenaca.
Mario Ljubešić i Valter Černjul – agilni vođe društava Josip Broz Tito (Foto:Tihomir Ponoš)
Srećemo još iskusnih posjetitelja Kumrovca. Istra ima jaka društva Josipa Broza Tita, a najjače je ono iz Poreštine. Njegov je predsjednik Mario Ljubešić. Imaju 600 članova, u osam općina i Poreču, a samo u njemu imaju četiri povjerenika.
- Ima i mladih. Svaki mjesec organiziramo više aktivnosti nego što je mjeseci u kalendaru. Uskoro idemo na Tjentište, pa kolegama u Beograd. Moja cijela obitelj je bila u partizanima. Mi ne skrećemo, na pravom smo putu što svjedočimo i danas, kazuje na Ljubešić. Do njega stari kolega novinar, predsjednik Društva Josip Broz Tito Labinštine Valter Černjul. Hvali se sa 180 članova, a posebno time što su se u Društvo u zadnja dva mjeseca upisala 34 nova člana. Pristupaju im i mladi. Spominje i Novosti, hvali nas, "oštri ste u zadnje vrijeme, neka". Nekako je čudno slušati o Novostima, a sugovornik ni da nas opsuje.
Malo dalje srećemo ekipu SDP-ovaca: predsjednik Savjeta za ratne veterane Vinko Kovačić, gradonačelnik Pregrade Marko Vešligaj i bivši načelnik Kumrovca Dragutin Ulama. Što o Titu reći danas, kakav je stav o njemu, pitamo Kovačića.
- Sve vam govori da je ovdje danas deset tisuća ljudi. To je odgovor. Josip Broz Tito je činjenica na kojoj je nastala današnja Hrvatska, sve drugo je krivotvorenje povijesti, Antifašizam i Tito su temelj, a jasno je da su neke druge teme danas krucijalne, kazao je Kovačić.
Disao sam punim plućima u Jugoslaviji, bio sam sretan, a sad sam tijesan, granice su skučene. Džaba demokratija, EU i NATO kad je sve potišteno. I Slovenija i drugo, žali se Jagodić. Djeca su mu rođena u Austriji. Nisu ni Austrijanci, ni naši, nego Bosanci
Vešligaj je ukratko opisao Tita. Za njega je on "najveći čovjek s ovih prostora, a većeg Zagorca nema". S obzirom na zasluge, danas je zapostavljen, a "okupio je sve rodoljube, i Hrvate i Srbe koji su dali veliki doprinos u antifašističkoj borbi i pobjedi". Tito se i mijenjao i onaj iz 1945. nije isti kao onaj iz 1975. Predsjednik Jugoslavije osjećao je bilo ljudi i vremena, mijenjao se što je znak i političke inteligencije.
Za Ulamu odnos prema Titu ima i obiteljsku pozadinu. Njegovi su bili bliski Titu koji je posjećivao njegovog djeda. Zadovoljan je time koliko je ljudi u subotu bilo u Kumrovcu, spominje brojku od sto tisuća prodanih ulaznica za kumrovečko etnoselo godišnje, turistima iz cijelog svijeta, što je najbolji odgovor svima o tome koliko Tito znači. A koliko je značio, pokazao je i američki predsjednik Richard Nixon koji je 1970. posjetio Titovo rodno mjesto. - Eto, vidite. Tito je doveo američkog predsjednika u Kumrovec. Sjetite se kako su dočekivali njega u svijetu i vidite kako danas dočekuju predsjednike sedam država nastalih raspadom Jugoslavije, zaključio je Ulama.
Mato Čep Kadić, kapetan i kokičar iz Strizivojne
Okupljanje deset tisuća ljudi obilježeno je ljubavlju i poštovanjem prema Titu. Augustinčićev spomenik omiljeno je mjesto za fotografiranje, mnogi razgledavaju njegovu rodnu kuću, nose majice s Titovim likom. No, skup je ponajprije veseo, ne primarno nostalgičan. Nema više niti pretjerano nostalgije za Jugoslavijom. Ima zastava, vidjesmo skupinu mladića koji su na majicama imali jugoslavenski grb (i to onaj izvorni, s pet baklji za pet nacija, a ne kasniji, sa šest baklji za šest republika), ali mnogo manje nego što bi desničari - koji su u potrazi za vlastitim mjestom pod političkim suncem uoči Dana mladosti-radosti organizirali nešto nalik na prosvjed i njime samo dodatno motivirali štovatelje Tita da dođu u Kumrovec – očekivali.
A deset tisuća ljudi na jednom mjestu dobra je prilika da se i nešto zaradi. Etnoselo je pretvoreno u vašar. Prodaju svoje proizvode vlasnici različitih OPG-ova, prodaju se majice, nakit, suveniri, dječje igračke, posebno drveno oružje (rasprostranjen je kalašnjikov, a mogao se kupiti i drveni tenkić, model T-34; ne znamo koliko se to uklapa u tradiciju izrade zagorskih drvenih igračaka koja je na listi nematerijalne baštine UNESCO-a), parfemi, odjeća. Trgovci k'o trgovci, jednima je dobro, drugi se žale. Ediju iz Zagreba koji prodaje parfeme je dobro. Moli nas da ne fotografiramo njega, parfeme možemo. Nećemo. Dijana Zagorščak iz OPG-a Zagorščak je zadovoljna. Iz godine u godinu nema pada broja ljudi. Roba se dobro prodaje.
- Sada ide malo slabije, ljudi slušaju protokolarne govore, ali dobro ćemo prodati, nagovještava ova Bednjanka. Govori nam na bednjanskom da je to "najljepši komadić zemlje na svijetu". Na bednjanskom se to kaže, otprilike, "nujljepši kemauček svieto". Nakon višekratnih pokušaja da razumijemo što je rekla, zamolili smo ju da nam polako, skoro pa slovo po slovo, kaže kako se to kaže. Kaže nam (ne na bednjanskom) i da dolaze ljudi o 7 do 97 godina, dolaze iz cijele Jugoslavije, a zna da su došli i gosti iz Bugarske.
Njih nismo vidjeli, ali smo zato vidjeli skupinu američkih turista. Vodič im je baš nešto tumačio, oni imaju slušalice. Pitamo jednog je li prvi puta u Hrvatskoj. Nije, kaže, bio je prije i posjetio je Split i Dubrovnik. Pitamo i zna li historijat mjesta u kojem je. Kaže da upravo sluša o tome i ljubazno, ali odrješito nas moli da odemo u drugi dio Kumrovca.
Među prodavačima se jedinstvenošću ističe Mato Čep Kadić iz Strizivojne. Nudi jedan artikl: svoju nedavno objavljenu autobiografiju "Od kapetana do kokičara". Kadić je bio kapetan JNA, u službi do 1992., zaposlen do 1994. godine. Posljednje dvije godine u JNA proveo je na liječenju posljedica teške prometne nesreće. Loše su ga liječili zbog čega mu je jedna noga kraća. U životu se selio 19 puta, živio po cijeloj Jugoslaviji, u Istru je došao kod prijatelja na pet dana, a ostao je sedam godina. Oba sina rade u Njemačkoj. Stariji 12 godina radi kao varilac, mlađi pet godina kao pomoćni kuhar. Kćer je studentica treće godine Učiteljskog fakulteta u Zagrebu. Priča nam svoju priču otprije više od tri desetljeća.
- Kako rat počinje je za jedne postajem ustaša jer sam iz Hrvatske, za druge balija zbog muslimanskog prezimena, za treće četnik jer sam kapetan JNA, a ja sam Titov oficir, član jedino šahovskog kluba i osnivač Društva malih životinja Golub Strizivojna, priča nam Kadić. Bavio se trgovinom, ugostiteljstvom, prodavao je šećernu vunu, fritule, kokice i tako je nastao naslov autobiografije. Lista dosta luksuzno izdanje. Velik format, tvrde korice, šivani uvez, brojne fotografije. Posebno se ponosi onima koje se odnose na šah, objavio je i faksimile novinskih članaka o sebi. Pokazuje jednu fotografiju i kaže "a ovo sam ja na plaži pored Poreča". "Rekli smo našem sugovorniku da nas jako podsjeća na glumca Emira Hadžihafizbegovića. Kaže nam "nisi ti jedini, ti si sedmi od jutros".
Nije u Kumrovcu nedostajalo ni okrjepe i to po povoljnim cijenama, pola litre mineralne vode euro i 25 centi. I gladni su došli na svoje. Netko se zasitio grahom, sa ili bez kobasice, netko gulašom, netko ćevapima, poneki svinjskim ili telećim pečenjem, a netko je žudio za toplom, mirisnom lepinjom.
Klikom na fotografiju iznad teksta možete pogledati fotogaleriju.
