Malo je u Hrvatskoj mjesta s kojih istodobno možete vidjeti vrhove čak triju planina – Kleka na rubu Velike Kapele iznad Ogulina, ličke Plješivice pa sve do masivnog Velebita. Ako vam pritom pogled padne na Koranu, koja vam teče odmah ispod kuće, sigurno je da će svakome, ne samo vama, od takve ljepote zastati dah. U toj smo ljepoti i mi imali priliku uživati kad smo posjetili 89-godišnjeg Uroša Savića u njegovu Točku, na Kordunu. Nažalost, vremešni povratnik u jedinstvenoj panorami svog zavičaja više ne uživa kao nekad, kad mu je životna svakodnevnica bila bitno drugačija, a godina na plećima manje nego danas.
- Nekoć mi je ovdje bio najljepši vidikovac na svijetu. Najviše bih uživao u ranim jutrima, kad bi mi izlazeće sunce pred očima budilo planinske lance u daljini. Taj se pogled još nije promijenio, ali ja jesam. Ponajviše kad je prije dvije godine umrla moja Danica, a ja ostao sam. Naši su sinovi Miodrag i Predrag odavno otišli odavde, jedan u Sloveniju a drugi u Ameriku. Ne bi to bila takva nevolja da nisam usamljen; biti sam i biti usamljen dvije su različite stvari. Ne samo u Točku, već je dugo da se na cijelom Kordunu puno toga promijenilo. Mi Kordunaši bismo još nekako preživjeli nevolje koje su nas oduvijek snalazile, od rata i potresa do neodržavanih putova i mizernih primanja. Na sve smo to nekako navikli. Prestale su i provokacije po nacionalnoj liniji, kao Srbi imamo svoje predstavnike u najvišoj vlasti, pa bismo trebali biti zadovoljni. Al' sad je tu nešto najgore od svega: nestaju ljudi. Ono malo preostale starčadi uvuklo se u sebe i čeka kraj, a mladi su se iselili. To je ono što boli, moj novinaru – tumači nam Uroš, koji je već trideset godina u mirovini.
Mjesečno prima gotovo osamsto eura, što nije malo u usporedbi s drugima, pa ne čudi što je s te strane relativno zadovoljan. I zdravlje ga koliko-toliko dobro služi, samo što vid i sluh iz dana u dan slabe, pa nikako da se na to privikne. Kad je započelo ludilo devedesetih, Savići su poput svih normalnih ljudi koji su vidjeli da je vrag odnio šalu, odlučili napustiti svoj Kordun. Već 1992. ostavljaju u Točku sve što se desetljećima stjecalo, pa kreću put Srbije. Nakon desetak dana riskantnog putovanja obreli su se u Pančevu, u kojem će provesti par godina. Kad Uroš uspije prodati njihov zagrebački stan, stečen od primanja za vrijeme dugogodišnjeg radnog odnosa u Chromosu, sele za Beograd. No vreva srpske metropole nije im odveć odgovarala, a čeznuli su i za onim pogledom na tri planine u svitanje. I tako, poslije dugih sedam godina izbivanja, u osvit novog milenija, opet su na svom kordunskom imanju, sada zaraslom, devastiranom i opljačkanom uslijed oluja i Oluje. Malo toga svoga su našli, nije bilo čak ni vrata i prozora, pa je valjalo dobro zasukati rukave.
- Radili smo danonoćno i mukotrpno, a spavali takorekoć' pod vedrim nebom, na nekakvim daskama. Bilo je na početku dana da smo bili gladni, nedajbože nikome što smo sve preživjeli prije nego što je pomoć počela stizati. Mnogo toga smo ostavili, a zatekli nismo ništa. Brzo sam doznao da su nas opljačkali naši suseljani, koji su mislili da se nećemo vraćati. Slobodno to napišite – kaže Uroš, čija se povratnička priča razlikuje i ne razlikuje od tolikih drugih.
Danas je tu jedva tridesetak duša – Petar Gojsović
Prije rata, Uroš je prvo radio u zagrebačkom Končaru, potom i u Chromosu: osim 35 godina staža, nakupio je i nekoliko nagrada za doprinos svojim radnim zajednicama. Danica je bila zaposlena u Tvornici Franck, pa bi u svom zagrebačkom stanu koji su od plaća uspjeli kupiti i dalje živjeli da se međuljudski odnosi nisu stubokom promijenili gotovo preko noći. Pogotovu u Uroševom odjelu u kojem je bio jedini radnik srpske nacionalnosti. Dojučerašnji dobri kolege ne samo da su svako malo provaljivali u njegov garderobni ormarić, nego se nisu libili ni drugih nepodopština o kojima ne voli previše govoriti. A kad mu je sve to postalo prilično nepodnošljivo, šef kojem se požalio predložio mu je da - ode u mirovinu. Poslušao ga je, pa se nakon umirovljenja iz Zagreba preselio u Točak, ali to je zbog rata potrajalo samo godinu i par mjeseci.
Ono malo preostale starčadi uvuklo se u sebe i čeka kraj, a mladi su se iselili, kaže Uroš
- Mogli smo mi mirne duše ostati u Beogradu, ali, brate, nisu ona gužva i nervoza za mene. Pogledajte vi ovaj mir i ljepotu. Kordun je stvarno raj na zemlji, s ovom našom ljepoticom Koranom do koje smo se svakog dana još kao djeca spuštali, da se kupamo, lovimo ribu i igramo se kraj nje trule kobile i žmurke. Dok bismo se spuštali do rijeke, prejeli bismo se voća direktno s voćaka, pa za ručak više ne bi bilo mjesta. Bilo je tu nekoliko vodenica koje su svakog dana mljele žitarice, a danas su ruševine. Kad se ponekad spustim dolje do rijeke, dođe mi da zaplačem – otvara se Uroš dok pijuckamo rakiju i zajedno promatramo plavkaste planinske vrhove u daljini. Pridružuje nam se nenajavljeni gost, domaćinov prijatelj i sumještanin Petar Gojsović.
- Ma je li moguće da se bez mene družite? – upitao je u čudu umjesto pozdrava, no Uroš se retorički odmah snašao i uzvratio nekadašnjem bivšem predsjedniku slunjskog SNS-a koji još osobno poznaje gotovo svakog stanovnika svih srpskih sela u okolici Slunja. "A evo, došao ovaj novinar odnekud, pa me na prepad uhvatio!"
- Često posjećujem starog prijatelja, pogotovo otkako samuje. Dakako, svratim i zbog ovog čudesnog pogleda, mislim da boljeg i ljepšeg mjesta za razgovor nadaleko nema. A naš Uroš je legenda cijeloga kraja, još otkako je Točak imao više od 250 stanovnika u više od trideset domaćinstava. Danas je tu jedva tridesetak duša, uglavnom u poznim godinama. To je tužna tema o kojoj i nas dvojica za svakog susreta razglabamo, plašeći se za budućnost kordunaškog sela – završava Petar Gojsović naš susret u smiraj dana, proveden u pustom Točku usred rajske prirode.
