Tko to ne želi mir? I što Srbi u Hrvatskoj trebaju staviti na stol pomirenja da im ruka bude uzvraćena? Tko je to uopće od Srba podoban, poželjan za pružiti ruku mira u Hrvatskoj 31 godinu od početka ratnih sukoba devedesetih? Pitanja su to koja su se između novinarskih redaka nametnula nakon ovogodišnjeg obilježavanja nekih od najtežih stradanja i ratnih zločina nad hrvatskim narodom u Domovinskom ratu, u Vukovaru i Škabrnji. Iako su se politički zvaničnici, pa čak i sam premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović, trudili politički suzdržati od svakodnevnih podbadanja, na površinu su isplivali incidenti u režiji dijela desnice.
Prvo je predsjednik Domovinskog pokreta, vukovarski gradonačelnik i saborski zastupnik Ivan Penava poručio da će sljedeće godine predstavnicima Srpskog narodnog vijeća na čelu sa saborskim zastupnikom SDSS-a Miloradom Pupovcem u Vukovaru biti zabranjeno polaganje vijenaca za sve civilne žrtve rata, zatim su potpredsjednicu Vlade, SDSS-ovu Anju Šimpragu koja je u društvu premijera Plenkovića došla izraziti pijetet mještanima Škabrnje ubijenima 1991., dočekala okrenuta leđa manjeg dijela okupljenih građana. Potpredsjednica Vlade je na to odgovorila da je u Škabrnju došla iskrenog i čistog srca, da je "tolerancija vrlina koja omogućuje mir, doprinosi zamjeni kulture rata kulturom mira" te da vjeruje da će "okrenuta leđa donijeti zdraviju budućnost sutra". Premijer Plenković u Škabrnji je izrazio razumijevanje za "teške traume i osjećaje obitelji stradalih", poručio da se "isto tako moramo kao društvo predati međusobnom povjerenju i pomirbi" i podsjetio da dolazak potpredsjednice Vlade iz redova SDSS-a nije "ništa što bi odudaralo od politike koju vode proteklih godina". I zaista nije. Podsjetimo, značajan iskorak u pravcu međusobnog povjerenja, pomirbe ili pomirenja, zbio se prije dvije godine, kad je na centralnoj proslavi četvrt vijeka hrvatske vojno-redarstvene operacije "Oluja" u Kninu sudjelovao i tadašnji potpredsjednik Vlade Boris Milošević.
Poslije njegovog dolaska u Knin nakratko je izgledalo da će međunacionalne tenzije postati prošlost, a umjesto njih prevladati neophodno pomirenje i okretanje ka budućnosti, no nakon incidenta u Škabrnji jasno je da se to ne događa. Čak nisu toliko bitna okrenuta leđa najvjerojatnije izmanipuliranih 15-ak građana Škabrnje, koliko nejasne i neodlučne reakcije javnosti na taj čin. Osim toga, dok su se mediji bavili onim što je potpredsjednica Vlade doživjela u Škabrnji, dotle je skoro ispod radara prošla mnogo oštrija i društveno opasnija izjava predsjednika tamošnjeg Općinskog vijeća, nezavisnog Ante Dražine, koji se nakon polaganja vijenaca obratio u ime mještana okupljenim novinarima. "Obećali su nam da neće biti nitko iz te stranke. Anja Šimpraga je nepoželjna u Škabrnji! Ne samo ona nego cijeli SDSS i to će tako biti vječno. To je zločinačka stranka", ustvrdio je Dražina, a da nije dodatno pojasnio zašto je izrekao takvu kvalifikaciju. Jedan od rijetkih koji je javno upozorio na krajnje zabrinjavajuću i iracionalnu konstataciju predstavnika općinske vlasti bio je profesor sociologije sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Dragan Bagić.
Jedna gorka i otrovna istina mora se reći: za hrvatsku desnicu nema dobrih Srba. Hrvatska bi desnica bila sretna jedino da u Hrvatskoj nema Srba, a da je ikako drugačije, postojao bi nekakav artikulirani zahtjev što Srbi trebaju uraditi – kaže Bojan Glavašević
- To više nije izjava, čin par ljudi, to je vrlo problematična, sasvim neprihvatljiva izjava iz ustavne perspektive predsjednika Općinskog vijeća, i to potpuno neutemeljena, potpuno suluda, radikalna i iracionalna konstrukcija koja izaziva daljnje širenje mržnje. Taj čovjek je vlast u toj općini i kaže da jedna politička stranka nije dobrodošla na njegovo područje, što znači ograničavanje temeljnih ustavnih načela i sloboda političkog djelovanja. Da li to znači da je bilo koji srpski politički akter iz Hrvatske sam po sebi odraz neke velikosrpske politike samo zato što je to hrvatskoj desnici politički isplativa poruka? Zanimljivo da je ta izjava, koliko god problematična i opasna, ostala bez odgovarajuće kritike javnosti - kaže Bagić za Novosti, napominjući da je SDSS važan politički akter koji je na konstruktivan način inkorporirao srpsku zajednicu u hrvatsko društvo u vrlo nestabilnom poslijeratnom vremenu.
- SDSS ima svojih mana, kao i svaka politička stranka, ali zasigurno se ne može dovesti u vezu sa zločinačkom politikom Slobodana Miloševića i njegovih suradnika. Niti je SDSS u to doba postojao, niti je relativizirao ratne zločine počinjene nad Hrvatima, niti zagovara bilo što izravno povezano s velikosrpskom politikom. Da li je za radikalnu desnicu jedina definicija dobrog Srbina samo hrvatski nacionalist, što je, na kraju krajeva, po njima jedino mjerilo i za dobrog Hrvata? Svatko tko odstupa od tih kriterija definira se kao loš Srbin, loš Hrvat - ocjenjuje Bagić.
Dodaje da državni vrh ovog puta treba pohvaliti za obzirnost prema žrtvama, kao i reakciju premijera Plenkovića koji nije popustio pod pritiscima dijela građana Škabrnje te je onamo došao s Anjom Šimpragom.
- To je važan element u "odgoju" obitelji žrtava, jer se nikome ne može dopustiti da na destruktivan način iskazuje svoje osjećaje patnje i gubitka. Obiteljima žrtava treba pomoći kako bi kultivirali svoje osjećaje u konstruktivnom smjeru, za bolje sutra. Ta grupica mještana okrenula je leđa osobi koja je u vrijeme počinjenja ratnih zločina u Škabrnji i Vukovaru imala samo četiri godine i koja u svom javnom djelovanju stalno, čak pomalo i naivno i pretjerano, šalje poruke pomirbe, suživota i tolerancije. Naravno da to nisu napravili zbog nje same, nego zbog onoga koga ona predstavlja - zaključuje Bagić.
Nezavisni saborski zastupnik Bojan Glavašević smatra da hrvatska desnica parazitira na tuđoj traumi, što prerasta u antagoniziranje, dehumanizaciju i pokušaj da se većina okrene protiv manjine.
- Hrvatskoj desnici nije odgovarao Vojislav Stanimirović kao ratni gradonačelnik Vukovara, ne valja Milorad Pupovac koji je za vrijeme rata politički djelovao u Zagrebu, ne odgovara ni Anja Šimpraga koja je tada bila dijete. Jedna gorka i otrovna istina mora se reći: za hrvatsku desnicu nema dobrih Srba. Hrvatska bi desnica bila sretna jedino da u Hrvatskoj nema Srba, a da je ikako drugačije, postojao bi nekakav artikulirani zahtjev što Srbi trebaju uraditi. Ali tog zahtjeva nema. Ta istina mora se reći i na taj način suprotstaviti takvom narativu koji ima vrlo snažnu tradiciju u hrvatskom javnom prostoru. Za desnicu, Srbi u Hrvatskoj nikad ne mogu napraviti ništa dobro. Da Šimpraga nije otišla u Škabrnju, bila bi napadnuta – gdje je, neće se pokloniti hrvatskim žrtvama; kad je otišla, napada je se da vrijeđa žrtve, kako se usuđuje doći. Nacionalni narativi o stvaranju država postigli su svoj kanonski oblik i sada se svako sjećanje na nešto drugačije smatra blasfemičnim - govori Glavašević za Novosti i upozorava da hrvatska desnica mora uvijek, po svaku cijenu, stvoriti problem sa srpskom zajednicom.
Premijer Plenković i Anja Šimpraga na komemoraciji (Foto: Dino Štanin/PIXSELL)
- Godinama predstavnici Srpskog narodnog vijeća i SDSS-a polažu vijence u Dunav za sve civilne žrtve rata. Godinama ni Penava ni Ćipe, nitko od te desničarske ekipe, nije to problematizirao u javnom prostoru. Zašto? Zato što im je problem u Vukovaru bila ćirilica. Sad kad je nakon popisa stanovništva izbijen taj kvaziargument, hitno treba pronaći novi problem. Interesantno je da moj saborski klub zeleno-lijeve koalicije već tri godine polaže vijenac u Dunav, isto za sve civilne žrtve rata, ali naš vijenac nije problem, nego jedino vijenac koji polažu Srbi - dodaje Glavašević.
- Nije mi jasno što bi hrvatski ekstremisti htjeli, jer su Zakonom o aboliciji koji je na snazi i koji su donijeli Franjo Tuđman i HDZ Srbi koji su učestvovali u oružanoj pobuni, a koji nisu počinili ratni zločin, ekskulpirani. Prije dvije godine tadašnji potpredsjednik Vlade Boris Milošević nazočio je proslavi "Oluje" u Kninu, za što vjerujem da mnogi Srbi u Hrvatskoj, s obzirom na tragediju koju su proživjeli u "Oluji", nisu dobro primili. I opet nije dovoljno. Istovremeno je odnos hrvatske države prema nedužnim civilima srpske nacionalnosti zapravo zastrašujući. Od dužnosnika hrvatske države jedino je Tomislav Tomašević kao gradonačelnik Zagreba bio na komemoraciji za Aleksandru Zec i njenu obitelj - ističe Glavašević, dodajući da političke elite u Hrvatskoj i Srbiji tijekom posljednjih 30 godina odbijaju ući u konstruktivan proces pomirenja, a ratne traume pretvaraju u političke poene.
- Najveće žrtve tog procesa su građanke i građani Hrvatske koji su prošli ratne traume, a kao posebna kategorija su Srbi u Hrvatskoj prema kojima je Srbija bila okrutna nakon "Oluje", a Hrvatska im je na razne načine, uglavnom preko umjereno konzervativnog HDZ-a, pokušavala osporiti pravo na povratak. Generacije mladih Srba u Hrvatskoj, kojima pripada i potpredsjednica Vlade Šimpraga, prošle su strašne tragedije devedesetih. No u Hrvatskoj je izgrađen narativ da te generacije nemaju suosjećanje prema hrvatskim žrtvama, što naprosto ne odgovara istini - zaključuje Glavašević.
Politički analitičar Jaroslav Pecnik smatra da bi do pomirenja došlo kad bi za to postojale političke snage.
- Snage za pomirenje u hrvatskom društvu su nedostatne, a i one koje postoje nisu dovoljno odlučne ni glasne. Moraju doći političke elite koje bi otvoreno i iskreno pristupile pomirenju. No ja ih ne vidim čak ni na ljevici. Proces pomirenja mora voditi većinski narod. Plenković je iz Škabrnje trebao poslati jaču i odlučniju poruku pomirenja, da obitelji žrtava moraju biti veće od tragedija koja im se dogodila. Ta odlučnost za mirom mora postojati i kod Hrvata i kod Srba, i u Vukovaru i u Škabrnji, bez obzira na to gdje se i kome tragedija dogodila - kaže Pecnik za Novosti.
Prema njemu, Plenković se jasnije trebao odrediti i prema vukovarskom gradonačelniku Penavi i njegovim izjavama o zabrani polaganja vijenaca u Dunav za SNV.
- Penavine poruke su vrlo opasne jer on kao gradonačelnik Vukovara ima izvršnu moć. Čelnik je parlamentarne stranke i na izborima je osvojio određene glasove za saborskog zastupnika. Začuđujuće mi je da nema reakcija na njegove izjave, koje se moraju osuditi. Nije Vukovar neki zaštićeni entitet u kojem se može raditi što tko hoće, a pokazalo se da je upravo tako. Ipak, Ustav je jači od ingerencija lokalne samouprave na koje se Penava poziva. Za krajnju desnicu, sve što je srpsko je i četničko. Naprosto za njih ni jedan Srbin nije dobar ni poželjan, što god da učini neće biti dobro. Jedan dio Hrvata, a to nije zanemariv broj, bio bi najsretniji kad u Hrvatskoj ne bi bilo Srba, za njih su oni nacionalni višak. Mnogi su još uvijek pod utjecajem priča o srpskoj agresiji, stereotipa kako su Srbi za sve krivi... Međutim, puno više kulturnih i povijesnih sadržaja spaja Srbe i Hrvate nego što ih razdvaja, ali se stalno inzistira na razlikama - ističe Pecnik, upozoravajući da u dosadašnjim pokušajima hrvatsko-srpskog pomirenja nije bilo iskrenosti vladajućih.
- Politika je jedina koja treba dati signal pomirenja, ali za to nije dovoljno biti deklaratoran kao što je Plenković. Staviti u Vladu nacionalne manjine jer još uvijek donose političke poene u Bruxellesu, a raditi im iza leđa, vrsta je trulih kompromisa na koje manjinci moraju pristati jer samo uz većinu mogu pomoći svojoj nacionalnoj zajednici. Ne mogu se oteti dojmu da bi predstavnici nacionalnih manjina, u prvom redu srpske, trebali dosta oštrije i žešće postavljati svoje zahtjeve pred premijera i na taj način djelovati - zaključuje Pecnik.
Ubrzo nakon incidenta u Škabrnji oglasila se udruga Veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDRA) koja je pozdravila dolazak potpredsjednice Vlade Šimprage i poručila da okretanje leđa nije mjerilo domoljublja i čuvanja uspomena na Domovinski rat. Predsjednik te udruge Ranko Britvić za Novosti ističe da incidentne grupe treba što više ignorirati u javnom prostoru jer im pažnja koju im poklanjamo "predstavlja dnevnopolitičku hranu".
- Nažalost, nije više bio bitan taj dan sjećanja, nego grupa ljudi koji su okrenuli leđa, što je krajnje nepristojno. To je bila grupa, ja ću ih nazvati besprizornih ljudi, koji na taj način liječe svoje komplekse. Okretanje leđa legalno i legitimno izabranoj vlasti, a potpredsjednica Šimpraga je dio te vlasti, okretanje je leđa svima nama koji živimo u Hrvatskoj - smatra Britvić, dodajući da je grupa Škabrnjana sebi priskrbila publicitet i nanijela štetu državi i svim građanima koji poštuju različitost i toleranciju.
- Ne zaslužuju nikakvu pažnju javnosti. Sasvim je apsurdno o tome pričati 30 godina poslije. Mislim da ne treba pridavati važnost ni samom vukovarskom gradonačelniku Penavi koji je pronašao svoju publiku i sad pere savjest i "sramotu" jer je partizanski unuk. Nas je napao režim Slobodana Miloševića koji je zloupotrijebio kao prvo zvijezdu, kao drugo ime Jugoslavije, a kao treće i najviše osramotio je srpski narod koji jest i mora biti zajedno s nama, Hrvatima, ravnopravno tkivo naše hrvatske domovine - poručuje Britvić.
